Popularna "buba-mara",(kožna fudbalska lopta), ne proizvodi se odavno. Stare zalihe su na izdisaju,a kada se neka pocijepa, adresa je Eno Lukačević iz Podgorice. Zanat je naslijedio od oca Gana. Po svoj prilici, kada Eno zakrpi posljednju loptu, biće stavljena tačka na porodičnu tradiciju. I da nije ljubitelj sporta , upamtio bi nazive mnogih klubova , jer su im u radnju dolazili iz svih krajeva, pa i iz velikana jugoslovenskog fudbala , splitskog Hajduka.
7.decembra 2006. godine, boravio sam u kući Jovana-Joza Pejovića u Petrovcu i ugovorio za ponedjeljak(11.12.) snimanje TV emisje "Sportski veterani". Srce je na žalost izdržalo samo još tri dana i ostale su zabilješke kao priprema za tu(nerealizovanu) emisiju.
No, takav as, trostruki pojedinačni i ekipni šampion Jugoslavije zaslužuje da se i 14 godina kasnije to objavi.
Priča rukometašice Milanke Šćepanović, sastoji se iz tri segmenta, to jest tri ljubavi. Prva je prema rukometu, zatim Klubu Budućnosti u kome je provela 14 godina i gradu Titogradu (Podgorici). U Osnovnoj školi ,,Makim Gorki" čas fizičkog bio joj je da pokaže kako kaže "nestašluk". Dobro pamti, i zahvalna mu je, prvog nastavnika Sveta Pulevića. Milanka Šćepanović je bila nosilac Titove štafete i Olimpijskog plamena ZOI 1984. godine u Sarajevu.
Vrata Urgentnog centra KBC Podgorice ne zatvaraju se ni minut u toku 24 sata. Veliki je broj gradjana koji dolazi, ponekad i zbog sitnice, a bude i najtežih slučajeva. Treba ih sve zbrinuti, svakome pružiti pomoć. Bude i nerazumijevanja pacijenata ili njihovih porodica, ali treba i to razumjeti..
Nermin Abdić je direktor ove jedinice KBC. Uvijek ljubazan, uvijek na radnom mjestu vremenski i više od onoga što je predvidjeno. I kad ima slobodno vrijeme na oba mobilna je pozivan kao da radi na nekoj telefonskoj centrali.
Obilježavanje Dana mladosti 25.maja povodom rođendana Josipa broza Tita, doživotnog predsjednika SFR Jugoslavije, za njegovog života, do 1980.godine predstavljao je jedinstven i neponovljiv događaj za mlade tog vremena .Nošenje štafete kroz Jugoslaviju koje je trajalo oko mjesec i po dana i predaja štafete mladosti Titu na stadionu JNA U Beogradu bila je velika čast za svakog učesnika, omladinca i omladinku.Posebna čast odnosno privilegija pripadala je poslednjem nosiocu štafete koji je Titu štafetnu palicu predavao na završnoj svečanosti, na kojoj su pored Tita prisustvovali najviši državni i omladinski rukovodioci tadašnje Jugoslavije.
Te 1975. štafetu je predala , tadašnja titogradjanka ,studenkinja Vjera Begović, a učesnica sleta bila je i Anka Barović Stojković, tada učenica trećeg razreda podgoričke, odnosno titogradske gimnazije „Slobodan Škerović".
Na crnogorskim terenima ili u dvoranama,kada igraju fudbaleri i košarkaši Mornara iz Bara na navijačkom mjestu i sa svim rekvizitima je Svetislav- Śaro Marković. Imao je često i neprijatnosti,ali sve ih je manje,pošto su ga takvog,gotovo svi prihvatili. Jednom je na sudu dobio spor sa trenerom.Ljubav prema Klubu najbolje je iskazao kada je napustio bratovu svadbu da navija za Mornar.
Amina Trle, rođena 1996. godine. Ne pamti „ono" vrijeme , vrijeme partizana, fašista, ni Tita, niti vrijeme pionira, štafeta, komunista. Sama je šila pionirsku plavu kapicu s crvenom petokrakom i crvenu maramu, dan prije sporne mise za Blajburg koja je ustalasala glavni grad BiH.
Zoran Batrović je osamdesetih godina prošlog vijeka sa uspjehom nosio dresove Budućnosti, Prištine i beogradskog Partizana.
U razgovoru za Agenciju Anadolija, šezdesetvogodišnji Podgoričanin govorio je o detaljima iz karijere, a prokomentarisao je i crnogorsku reprezentaciju.
Ivo Kovačević je kurir u podgoričkom sudu,već 12 godina.Dnevno predje ponekad i po 10 kilometera.U dijelu grada u kome obavlja posao nema kaže zgrade ili kuće u koju nije ulazio.Bivši je košarkaš Zete,ali nije mu se dalo da igra u Prvoj ligi.
Noseći pozive često nailazi na neprijatne situacije.Jedan takav je bio kad ga je jurio vučjak. Ni kriv ni dužan bio je jednom na spisku tuženih za nevjerovatnih milon eura.
Ivo Kovačević je miran i tih čovjek. Duhovit, omiljen i kod kolega i prijatelja.Pa iako "stekne" koga od neprijatelja govori vrijeme će učiniti svoje.Savjest mu je čista a besanih noći nema, jedva čeka da mrkne, da fino zaspi.
Učiteljica u penziji Milja Jelovac, koja živi u Baru, donirala je 1000 eura za potrebe borbe protiv epidemije korona virusa.
(Šesto,ipak,muško)
Nada Vujović,sa 82 godine djeluje kao da ih ima znatno manje. Uz njenu stručnu i nadasve ljudsku pomoć za 55 godina radnog staža na svijet je došlo puno beba. Sa suprugom Djordjijem došla je u Zetu iz Bosne i Hercegovine 1963. godine. Penzionisana je 1995. Kaže da nije vodila evidenciju, ali da je malo koja žena na tom području porodjena bez babice Nade. Da nije bilo velike podrške porodice, a za svako od njih ima samo riječi hvale, teško bi se izdržalo, ono kroz što je prošla. U skladnom braku sa Djordjijem, koji je bio pjevač u Radio-Titogradu, provela je i (provodi) decenije lijepog života(62 godine braka). Nikada nije jurila popularnost već je trčala od kuće do kuće, od sela do sela, da porodicama uljepša život, pješke, biciklom, na motoru, kasnije i autom. U svom domu bila je maltene gost.
Veliko srce i hrabrost Kotoranina Milivoja -Miška Radulovića došli su posebno do izražaja 1979. godine kada je iz Starog grada u Kotoru, koji je pogodio zemljotres, iznosio ranjene i mrtve. Za te zasluge odlikovan je Zlatnim Ordenom predsjednika Tita.
Bio je dobrovoljni davalac krvi (136 puta) i za to dobitnik zlatnika Njegoš. Sa 16 golova na jednoj vaterpolo utakmici (Primorac-Bijela 32:5, 1977.godine) i dalje je svjetski rekorder prvoligaškog takmičenja u najjačim ligama.
Tri segmenta velike cjeline, radni naslov je "portreta" Miška Radulovića.
