Zoran Vulević
KSENOFOBIJA UBIJA
Posljednjih dana aktuelno je pitanje je li Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, pucao iz snajperske puške na žene i đecu sa brda iznad Sarajeva prilikom skoro četvorogodišnje opsade ovog grada od strane velikosrpskih jurišnika. Pitanje potpuno irelevantno, jer i da nije, on je bio u društvu onih koji su to činili nemilosrdno i kukavički, neljudski i s monstruoznom nasladom. Patološki uživajući u ubijanju nedužnih grđanki i građana Sarajeva i, ono što je najjezivije i izmiče zdravom razumu, ubijanju đece dok ih majke drže u naručju ili vode za ruku. Izazivajući kod njih neopisivo, bolesno zadovoljstvo zbog okrvavljene, klonule đečije glavice pogođene njihovim zlikovačkim metkom. Bio je, dakle, predsjednik Srbije u društvu tih čudovišta u ljudskom obliku, dobrovoljno im se, kako je sam izjavio, pridruživši. Manje je bitno je li i sam nišanio na građane Sarajeva jer je, u suštini, jednako odgovoran kao i oni oko njega, koji su sa umobolnim sladostrašćem to činili. Dakle, predsjednik Srbije je nesumnjivo kriv, a na međunarodnom sudu je kako će njegovo učešće u tom lovu na nedužne ljude pravno kvalifikovati, ako do toga uopšte i dođe, u što je realno sumnjati.
No, ono što posebno zabrinjava i što nije lako razumjeti je da takav čovjek i dalje ima značajnu podršku u svom narodu, pa i u dijelu naroda koji živi u Crnoj Gori i BiH. I pored njegovog učešća u ratovima devedestih godina prošlog vijeka na prostoru bivše Jugoslavije i njegovog apsolutističkog načina vladanja. Jesu li u toj mjeri isčilila elementarna moralna načela i zdravorazumsko rasuđivanje kod ljudi sa tih prostora kada donose takvu odluku? Ili, se možda, u dubini njihovog bića krije potreba za upravo takvim vladarima? Narodima obuzetim ksenofobijom, koji mrze sve što nije njihovo, što je drugačije od njih samih, što nije u saglasju s njihovim vrjednosnim sistemom i njihovim svjetonazorom odgovaraju takvi lideri. Jer oni promovišu i temelje svoju vladavinu vođeni istovjetnim pogledom na svijet, što na kraju dovodi do dramatičnih događanja. Primjer je krvavi raspad bivše Jugoslavije.
Ima li ovome lijeka, nameće se pitanje. Mogu li se narodi sa pomenutih prostora civilizovati, biti uistinu evropski narodi koji razumiju da etničke, nacionalne, vjerske i svake druge različitosti predstavljaju bogatstvo za svako društvo, a ne njegov teret i razlog za sukobe. Naravno da mogu, ali za tako nešto postoji prijeko potreban uslov koji se mora ispuniti. A to je da na čelu tih naroda dođu ljudi svjesni što treba činiti da bi se postigao njihov civilizacijski i mentalni preobražaj. Koji bi njihov obrazovni i kulturni napredak postavili kao neprikosnoveni cilj čiji će efekat vremenom učiniti da do boljitka zaista i dođe.
A do tada, neće faliti Miloševića, Vučića, Dodika i naših domaćih izdajnika u svakoj vlasti. Svi oni zagorčaše život onom trezvenom, građanski orjentisanom dijelu populacije, podržani od strane njenog nedovoljno zrelog, ksenofobijom opsjednutog dijela koji im uporno ukazuje povjerenje. Nesvjesnog da time donosi užasnu muku svima, pa i sebi i svom potomstvu. Jer ksenofobija ubija, zar ne.
0 Komentara