Novinar Budimir Bućin

             Milanka, počelo je sa  takmičenjem osnovnih škola u rukometu?

             Jeste, bilo je to opštinsko takmičenje na kome me zapazio Mišo Radović i tražio da predjem u RK Titograd. Bila je to sezona 1966/67. Registovana sam 1968. i odigrala prvu zvaničnu utakmicu sa tada velikim rivalom Jedinstvom u Bijelom Polju. Dala sam prvi gol u karijeri i on nas je odveo na prvo mjesto Republičke lige. I ta godina je bila prekretnica. Prestaje dominacija Jedinstva i počinje period kada titogradski rukomet preuzima primat.

          A kada počinje ono pravo?

        Možda je presudna "priča" sa Trga u Titogradu kada su igrali muškarci neku utakmicu, a ja sam izašla nešto da kupim. No, zaboravila sam na to i vratila se kući neobavljenog posla. Bilo je vike, batina, ali prošlo je.

         Slijede tri godine neuspjeha u kvalifikacijama ?

         Da, 1968., 1969. i 1970. bile su kvalifikacije za Prvu ligu. Ali i da smo uspjele ne bi to puno značilo. Rukomet se igrao u dvoranama a mi smo bile sa otvorenog terena.Plasman ništa bitno ne bi donio. Možda samo jedno igranje.

         Slijedi period kada se Budućnost takmiči u Republičkoj ligi, tada jaki Danilovgrad,Titeks.

          Ja sam svoj rukometni vijek više provela na betonu i šljaci nego u dvoranama. U toj  generaciji bile  su Ana Miročević, Cica Veljić, Ziza Grujić, Rada Brajović, Mirjana Perović, Kaća Pavićević, znam da ću mnoge ispustiti da im pomenem imena. Bilo je uživanje gledati duele tih timova na poligonu Malih sportova. Tribine su bile stalno pune, igra na visokom nivou.

            Od 16 sezona dvije ste igrali za Danilovgrad, i to je bio lijep period ?

              Danilovgrad je bio naš prvi ženski rukometni prvoligaš. A ja kao raskošni talenat, robustan igrač, zapala sam za oko Cuci Pavićeviću i prešla sam u taj klub. Pozvane smo Greta Koljenović i ja da ih pojačamo. To je bila prava slast rukometa. Ali na žalost morale smo kao domaćini da igramo u Prištini, jer nije bilo dvorane. Pravi se dvorana u Danilovgradu, ali gubimo posljednju utakmicu od Željezničara i ispadamo iz Lige. Teško je bilo tada izboriti status prvoligaša, igrao se sjajan rukomet u Jugoslaviji. Kakve samo ekipe: Radnički, Dalma, Podravka, DIN...Mi smo bile mlada ekipa sa Zoricom Pavićević, Zoricom Kovačević, sestrama Radulović, Vesnom Vuković. Ipak smo dale jak otpor u tadašnjoj Jugoslaviji. U toj prvoj godini ostaje žal što nije osvojen Kup Jugoslavije. Izgubile smo od Željezničara iz Novog Sada u finalu. Igrale smo u Crvenki izgubile smo jedan razlike. Ostajem još godinu u Danilovgradu, ali nijesmo uspjele da se vratimo u društvo najboljih.  

           Vraćate su u Titograd ?

    Jeste, još tri četiri drugoligaške godine, i konačno 1981. dobijamo prvoligaša.

     27. juna 1981. godine slijedi "majstorica" sa Danilovgrdom. Proglašena je neregularna Druga liga (mi smo bile prve, Danilovgrad drugi) i u direktnom obračunu pada odluka o Prvoj ligi. Zanimljivo Budućnost-Danilovgrad, majstorica u Mostaru. Po broju golova bio je to i okršaj Zorice Pavićević i mene. Po drugi put prvoligaška slast ovoga puta ljepše, jer je Budućnost bila moja matična kuća. U toj generaciji bilo je sjajnih igračica, pomenuću neke znam da ću i poneku "zaboravit": Vesna Durković, Milica Bulatović, sestre Mugoše, Olga Pejović, Zorica Majstorović, Mirsada Ganić, Marta Bojanović....I tada imamo dvoranu, udaren je temelj ženskom rukometu. Sa betona ,u dvoranu nije bio lak prelaz, ali sjajne su bile igračice.

          Koji  su treneri, najzaslužniji za vašu karijeru?

            Mišo Radović je broj jedan, utemeljivač slobodno mogu reći ženskog rukometa, naravno Dragan-Tako Pavićević iz Danilovgrada i Dušan-Dujo Djurišić koji je bio prije svega roditelj, znao je da plane i kad treba i ne treba. Svaka njegova riječ ili gest bili su pozitivni.

            Oprostili se 1983. godine sa tofejem Kupa , protiv Olimpije.

            To je jedna od utakmica koju dugo pamtim. Oproštaj sa trofejem, ima li što ljepše.

    
           Statistika u Budućnosti je 432 utakmice, 1628 golova?

        Za Budućnost da, ali bilo je i ono o čemu  nemam evidenciju iz Danilovgrda, Minela(jedna sezona) i  Radničkog iz Obrenovca(jedna godina).

       A najteža utakmica ?

           Sa Osijekom poslije njhovog finala Kupa Kupova. Tada je za njih igrala čuvena Katja Ileš. One su nas podcijenile. Ali pobijedile smo. Bila je to odložena utakmica. One su nastupile kao "Ko je ta Budućnost". Tom pobjedom ostale smo u Prvoj ligi.

         Stariji ljubitelji rukometa znaju vas kao prvaka u jednom drugom sportu ?

         Pa to je kuglanje. Ta kugla ima oblik i veličinu rukometne lopte i privukla me. Osvojila sam u tom sportu, osim republičkog prvaka i još nekoliko trofeja.

        Što osim sporta izdvajate?

         Nosila sam pred prepunim stadonom Budućnosti Titovu štafetu, bila mi je to čast, samo takva. Izdavajam i nošenje Olimpijskog plamena za ZOI Sarajevo 1984. godine.

        Kao igračica jeste li zadovoljni ?

       Jesam, obišla sam Jugoslaviju, Evropu, baš sam zadovoljna. Rukometni sam majstor sporta, dobila sam priznanje 1995. godine. Imam i jednu medalju kada sam bila u stručnom štabu selekcije koju je vodio Duško Milić.

         Najdraže priznanje?

        To što me ljudi nijesu zaboravili, pa i vaš Portal.