ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA: Ćutanje vlasti je saučesništvo u normalizaciji zločina
Ćutanje vlasti na izjavu mitropolita Joanikija je nastavak otvorenog partnerstva između vlasti i crkvenih institucija koje funkcionišu kao političko-ideološka osovina za rehabilitaciju fašističkih i zločinačkih narativa. U toj simbiozi vlast dobija alibi, a crkva političku moć. Takva ćutnja nije pasivno, već aktivno saučesništvo u normalizaciji zločina, istorijskog revizionizma i društvene anestezije

Proglasiti mirni protest protiv političkog nasilja
prijetnjom po turizam nije samo manipulacija — to je akt institucionalnog
nasilja. To je pokušaj da se žrtve ućutkaju, da se njihov glas proglasi
štetnim, a njihova borba nepoželjnom. Vlast više ni ne krije da joj smeta
postojanje bilo kakvog otpora
MONITOR: Kako komentarišete izjavu
mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija koji je Pavla Đurišića nazvao
velikim junakom?
DABIŽINOVIĆ: To
smatram ozbiljnim hegemonijskim političkim programom jedne institucije koja
dokazano ratnog zločinca prikazuje kao vlastitog heroja. Nije to prvi put. I
posljednji rat iznjedrio je ratne zločince koji su, uprkos utvrđenoj
odgovornosti, predstavljani kao heroji. Takvu politiku ta institucija je čuvala
i podsticala, a nikada za nju nije preuzela odgovornost.
Najmanje što je trebalo da uradi jeste da pokaže
odgovornost i obazrivost prema zajednici, umjesto da ovakvim porukama dodatno
produbljuje podjele, širi bijes i proizvodi tihu većinu s ciljem relativizacije
već utvrđenih zločina i odgovornosti.
MONITOR: A ćutanje vlasti na tu
izjavu?
DABIŽINOVIĆ: To
nije samo ćutanje – to je pristanak. To je nastavak otvorenog partnerstva
između vlasti i crkvenih institucija koje funkcionišu kao političko-ideološka
osovina za rehabilitaciju fašističkih i zločinačkih narativa. U toj simbiozi
vlast dobija alibi, a crkva političku moć. Takva ćutnja nije pasivno, već
aktivno saučesništvo u normalizaciji zločina, istorijskog revizionizma i
društvene anestezije.
Posebno zabrinjava uloga tihe većine, koja nije
nevina – to je masa koja izbjegava odgovornost, ali svojim ćutanjem učestvuje u
pranju krvavih ruku, bilo iz straha, konformizma ili ideološke bliskosti. Na
tom ćutanju se gradi sistem koji briše razliku između žrtve i
dželata.
MONITOR: Očekujete li neku
institucionalnu reakciju?
DABIŽINOVIĆ: Nažalost,
reagovanja dolaze isključivo s onih mjesta koja već godinama ukazuju na ovu
ekonomiju podvala, laži i smrti — ali čiji je uticaj minoran. To je pozicija
glasnika, a glasnike istorijski ili simbolički – uvijek ubiju.
Institucije su postale pukotina kroz koju se pušta
krv društvu i državi; one ne štite javni interes, već služe kao braunila kroz
koju politički subjekti isisavaju preostale resurse za svoje dnevne potrebe,
svjesni da vremena i snage ponestaje.
„Pobjednička većina“ djeluje krvoločno, legalizujući
kriminal i nasilje kroz skupštinske procedure, nastavljajući tamo gdje je
prethodna, tridesetogodišnja vlast stala – prvo porobljavanjem istine, a zatim
sistematskim podrivanjem društva ekonomijom smrti. Izvršna vlast ne samo da
toleriše zločin, već ga aktivno proizvodi podrškom procesu
zločinjarenja.
Istovremeno, i vlast i opozicija nam podmeću etničku
pripadnost kao osnovu identiteta, uz brutalnu zloupotrebu vjere: jedni kroz
otvorenu politiku, drugi kroz tiho saučesništvo. Sve to čine kako bi izbjegli
odgovornost za razorene institucije i društvo, koje ostavljaju za
sobom. U tom procesu, spremni su da sve stave na doboš i dokrajče i ono
malo što nam je preostalo.
MONITOR: Umjesto suočavanja sa
prošlošću, šta je na djelu ?
DABIŽINOVIĆ: Pojam
„suočavanje sa prošlošću“ više zaklanja nego što otkriva — zaklanja slike
užasa, smrti, raseljavanja, zgarišta i nasilja nad drugima. I dalje izostaju i
odgovornost i priznanje za ono što je učinjeno u naše ime. Umjesto iskrenog
procesa suočavanja, svjedočimo truljenju same ideje društvenosti: eksploataciji
slika stradanja, normalizaciji ratnih sukoba i potpunom poricanju užasa smrti.
Gubimo osjetljivost, a u njenom odsustvu raste brutalna, svakodnevna okrutnost.
To propadanje ljudskosti širom otvara vrata svakoj vrsti pohlepe — naročito
kapitalu i populističkim politikama koje čovjeka svode na predmet, na resurs
koji se može prodati za male ili velike pare, sve u ime lične koristi i
opstanka na vlasti.
MONITOR: Može li crnogorsko društvo
„ozdraviti“ i ići dalje bez istinskog suočavanja sa prošlošću?
DABIŽINOVIĆ: Možemo
postaviti i drugo pitanje: Da li smo uopšte u stanju da, nakon godina
nepriznavanja genocida, femicida… proizvedemo sposobnost da budemo osjetljivi
na slike užasa? Da li smo spremni da priznamo zločine, prihvatimo odgovornost
i, napokon, suočimo se sa prošlošću, sa devastacijom prostora, ubijanjem žena…?
Pitanje nije samo da li smo sposobni da pozovemo na
odgovornost — jer pozivanje na odgovornost samo po sebi za ove generacije
političara ne znači njeno preuzimanje. Pitanje je da li smo spremni da se
suprotstavimo okrutnosti političkih odluka, da se borimo za kolektivnu pravdu,
za odgovornost našeg društva i na kraju, da pobijedimo strah od gubitka i
promjena.
MONITOR: Vlastima suočavanje
generalno loše ide. Kako vidite izjave iz PES-a da su protesti
Cetinjana opstrukcija turističke sezone?
DABIŽINOVIĆ: To
je beskrupulozna laž, proizvod vlasti koja prezire sopstvene građane.
Proglasiti mirni protest protiv političkog nasilja prijetnjom po turizam nije
samo manipulacija — to je akt institucionalnog nasilja. To je pokušaj da se
žrtve ućutkaju, da se njihov glas proglasi štetnim, a njihova borba
nepoželjnom.
Vlast više ni ne krije da joj smeta postojanje bilo
kakvog otpora. Ovdje se radi o ogoljenoj strategiji — demonizuj građane,
relativizuj zločine, okreni javnost protiv onih koji traže pravdu. To je
prljava politička igra u kojoj je sve dozvoljeno, osim odgovornosti. PES
nastavlja kontinuitet vlasti koja građane vidi kao smetnju, a žrtve kao problem
koji treba zataškati. Ovo je poruka: ćutite, trpite, nestanite. A mi, ako
ćutimo, ako ne kažemo “dosta”, ako se ne suprotstavimo, postajemo
saučesnici.
Ovo nije politika — ovo je brutalna kampanja protiv
ljudskog dostojanstva, protiv sjećanja, protiv istine. I to se ne može nazvati
drugačije nego zločinom koji se odvija pod okriljem države. Vrijeme je da
prestanemo da tražimo razloge zašto su oni takvi. Vrijeme je da pitamo sebe —
zašto im to dopuštamo? Zato je građanska solidarnost posljednja linija odbrane
ljudskosti. Nema napretka, nema pravde, nema mira dok se žrtvama ne prizna
status i dok institucije ne odgovore. Ako to ne razumijemo, mi smo izgubljeni.
MONITOR: Brojni su primjeri mizogenog
govora u proteklim sedmicama. Kako to vidite?
DABIŽINOVIĆ: Mizogeni
govor nije slučajan niti izuzetan fenomen, već je simptom duboko ukorijenjenog
društvenog problema, odražava sistemsku kulturu nasilja i patrijarhalne
dominacije. On je manifestacija ne samo ličnih stavova, već i
institucionalizovanih normi koje ženu vide kao objekt, a ne kao ravnopravnog
člana društva. Ovaj govor pokazuje koliko je društvo još uvijek nesposobno da
se oslobodi patrijarhalnog nasilja koji žene instrumentalizuje i svodi na manje
vrijedne, manje sposobne, ili čak na “legitimne” mete nasilja.
Ženama je najlakše oduzeti dignitet i glas. To
nije samo verbalno nasilje, već strategija koja ima za cilj zastrašivanje i
potkopavanje prava žena., za koje se godinama borimo. A, sve ostale
grupe, koje bi se mogle solidarizovati sa ženom u borbi za ravnopravnost, lako
je zastrašiti i stvoriti strah od eventualnih gubitaka. Mizogeni govor nije
izolovan incident — to je politički instrument, sredstvo za delegitimizaciju
žena i njihovog javnog djelovanja.
MONITOR: Ipak nam i dalje
obećavaju Evropu. Iz Ministarstva evropskih poslova najavljuju da ćemo ove
godine interno zatvoriti šest poglavlja. Čini li vam se da
napredujemo na tom dugom putu?
DABIŽINOVIĆ: To
što nam i dalje prodaju priču o Evropi nije ništa drugo do politička
manipulacija da ne kažem prevara — prema građanima, i prema međunarodnoj
zajednici. Svako novo „poglavlje“ koje vlast zatvori na papiru, otvara se u
realnosti kao još jedan dokaz potpunog izostanka suštinskih reformi. I to nije
napredak — to je laž, ritualna, birokratska obmana bez sadržaja.
Zatvaranje poglavlja ne znači ništa kad se kriminal
i institucije prepliću do neprepoznatljivosti. Kada je pravda zarobljena,
sigurnost privatizovana, a demokratija ogoljena do lažne forme — tada evropski
put postaje maska iza koje se skriva razaranje zajednice. Obećavaju Evropu, a
isporučuju ozakonjeno nasilje i degradaciju.
Ovo nije evropski put — ovo je put ka samouništenju,
gdje institucije postoje samo kao kulise, a građani kao statisti u političkom
teatru bez izlaza. Dok se evropski partneri zadovoljavaju simulacijom reformi,
ovdje traju stvarne regresije: urušavanje povjerenja, egzodus mladih, moralna
pustoš.
0 Komentara