Proglasiti mirni protest protiv političkog nasilja prijetnjom po turizam nije samo manipulacija — to je akt institucionalnog nasilja. To je pokušaj da se žrtve ućutkaju, da se njihov glas proglasi štetnim, a njihova borba nepoželjnom. Vlast više ni ne krije da joj smeta postojanje bilo kakvog otpora

MONITOR: Kako komentarišete  izjavu mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija koji je Pavla Đurišića nazvao velikim junakom?

DABIŽINOVIĆ: To smatram ozbiljnim hegemonijskim političkim programom jedne institucije koja dokazano ratnog zločinca prikazuje kao vlastitog heroja. Nije to prvi put. I posljednji rat iznjedrio je ratne zločince koji su, uprkos utvrđenoj odgovornosti, predstavljani kao heroji. Takvu politiku ta institucija je čuvala i podsticala, a nikada za nju nije preuzela odgovornost. 

Najmanje što je trebalo da uradi jeste da pokaže odgovornost i obazrivost prema zajednici, umjesto da ovakvim porukama dodatno produbljuje podjele, širi bijes i proizvodi tihu većinu s ciljem relativizacije već utvrđenih zločina i odgovornosti.

MONITOR: A ćutanje vlasti na tu izjavu? 

DABIŽINOVIĆ: To nije samo ćutanje – to je pristanak. To je nastavak otvorenog partnerstva između vlasti i crkvenih institucija koje funkcionišu kao političko-ideološka osovina za rehabilitaciju fašističkih i zločinačkih narativa. U toj simbiozi vlast dobija alibi, a crkva političku moć. Takva ćutnja nije pasivno, već aktivno saučesništvo u normalizaciji zločina, istorijskog revizionizma i društvene anestezije. 

Posebno zabrinjava uloga tihe većine, koja nije nevina – to je masa koja izbjegava odgovornost, ali svojim ćutanjem učestvuje u pranju krvavih ruku, bilo iz straha, konformizma ili ideološke bliskosti. Na tom ćutanju se gradi sistem koji briše razliku između žrtve i dželata.  

MONITOR: Očekujete li neku institucionalnu reakciju? 

DABIŽINOVIĆ: Nažalost, reagovanja dolaze isključivo s onih mjesta koja već godinama ukazuju na ovu ekonomiju podvala, laži i smrti — ali čiji je uticaj minoran. To je pozicija glasnika, a glasnike istorijski ili simbolički – uvijek ubiju. 

Institucije su postale pukotina kroz koju se pušta krv društvu i državi; one ne štite javni interes, već služe kao braunila kroz koju politički subjekti isisavaju preostale resurse za svoje dnevne potrebe, svjesni da vremena i snage ponestaje. 

„Pobjednička većina“ djeluje krvoločno, legalizujući kriminal i nasilje kroz skupštinske procedure, nastavljajući tamo gdje je prethodna, tridesetogodišnja vlast stala – prvo porobljavanjem istine, a zatim sistematskim podrivanjem društva ekonomijom smrti. Izvršna vlast ne samo da toleriše zločin, već ga aktivno proizvodi  podrškom procesu zločinjarenja.  

Istovremeno, i vlast i opozicija nam podmeću etničku pripadnost kao osnovu identiteta, uz brutalnu zloupotrebu vjere: jedni kroz otvorenu politiku, drugi kroz tiho saučesništvo. Sve to čine kako bi izbjegli odgovornost za razorene institucije i društvo,  koje ostavljaju za sobom.  U tom procesu, spremni su da sve stave na doboš i dokrajče i ono malo što nam je preostalo.

MONITOR: Umjesto suočavanja sa prošlošću, šta je na djelu ? 

DABIŽINOVIĆ: Pojam „suočavanje sa prošlošću“ više zaklanja nego što otkriva — zaklanja slike užasa, smrti, raseljavanja, zgarišta i nasilja nad drugima. I dalje izostaju i odgovornost i priznanje za ono što je učinjeno u naše ime. Umjesto iskrenog procesa suočavanja, svjedočimo truljenju same ideje društvenosti: eksploataciji slika stradanja, normalizaciji ratnih sukoba i potpunom poricanju užasa smrti. Gubimo osjetljivost, a u njenom odsustvu raste brutalna, svakodnevna okrutnost. To propadanje ljudskosti širom otvara vrata svakoj vrsti pohlepe — naročito kapitalu i populističkim politikama koje čovjeka svode na predmet, na resurs koji se može prodati za male ili velike pare, sve u ime lične koristi i opstanka na vlasti.

MONITOR: Može li crnogorsko društvo „ozdraviti“ i ići dalje bez istinskog suočavanja sa prošlošću?  

DABIŽINOVIĆ: Možemo postaviti i drugo pitanje: Da li smo uopšte u stanju da, nakon godina nepriznavanja genocida, femicida… proizvedemo sposobnost da budemo osjetljivi na slike užasa? Da li smo spremni da priznamo zločine, prihvatimo odgovornost i, napokon, suočimo se sa prošlošću, sa devastacijom prostora, ubijanjem žena…?

Pitanje nije samo da li smo sposobni da pozovemo na odgovornost — jer pozivanje na odgovornost samo po sebi za ove generacije političara ne znači njeno preuzimanje. Pitanje je da li smo spremni da se suprotstavimo okrutnosti političkih odluka, da se borimo za kolektivnu pravdu, za odgovornost našeg društva i na kraju, da pobijedimo strah od gubitka i promjena. 

MONITOR: Vlastima suočavanje generalno  loše  ide. Kako vidite izjave iz PES-a da su protesti Cetinjana opstrukcija turističke sezone? 

DABIŽINOVIĆ: To je beskrupulozna laž, proizvod vlasti koja prezire sopstvene građane. Proglasiti mirni protest protiv političkog nasilja prijetnjom po turizam nije samo manipulacija — to je akt institucionalnog nasilja. To je pokušaj da se žrtve ućutkaju, da se njihov glas proglasi štetnim, a njihova borba nepoželjnom. 

Vlast više ni ne krije da joj smeta postojanje bilo kakvog otpora. Ovdje se radi o ogoljenoj strategiji — demonizuj građane, relativizuj zločine, okreni javnost protiv onih koji traže pravdu. To je prljava politička igra u kojoj je sve dozvoljeno, osim odgovornosti. PES nastavlja kontinuitet vlasti koja građane vidi kao smetnju, a žrtve kao problem koji treba zataškati. Ovo je poruka: ćutite, trpite, nestanite. A mi, ako ćutimo, ako ne kažemo “dosta”, ako se ne suprotstavimo, postajemo saučesnici. 

Ovo nije politika — ovo je brutalna kampanja protiv ljudskog dostojanstva, protiv sjećanja, protiv istine. I to se ne može nazvati drugačije nego zločinom koji se odvija pod okriljem države. Vrijeme je da prestanemo da tražimo razloge zašto su oni takvi. Vrijeme je da pitamo sebe — zašto im to dopuštamo? Zato je građanska solidarnost posljednja linija odbrane ljudskosti. Nema napretka, nema pravde, nema mira dok se žrtvama ne prizna status i dok institucije ne odgovore. Ako to ne razumijemo, mi smo izgubljeni.

MONITOR: Brojni su primjeri mizogenog govora u proteklim sedmicama. Kako to vidite?

DABIŽINOVIĆ: Mizogeni govor nije slučajan niti izuzetan fenomen, već je simptom duboko ukorijenjenog društvenog problema, odražava sistemsku kulturu nasilja i patrijarhalne dominacije. On je manifestacija ne samo ličnih stavova, već i institucionalizovanih normi koje ženu vide kao objekt, a ne kao ravnopravnog člana društva. Ovaj govor pokazuje koliko je društvo još uvijek nesposobno da se oslobodi patrijarhalnog nasilja koji žene instrumentalizuje i svodi na manje vrijedne, manje sposobne, ili čak na “legitimne” mete nasilja. 

 Ženama je najlakše oduzeti dignitet i glas. To nije samo verbalno nasilje, već strategija koja ima za cilj zastrašivanje i potkopavanje prava žena., za koje se godinama borimo.  A, sve ostale grupe, koje bi se mogle solidarizovati sa ženom u borbi za ravnopravnost, lako je zastrašiti i stvoriti strah od eventualnih gubitaka. Mizogeni govor nije izolovan incident — to je politički instrument, sredstvo za delegitimizaciju žena i njihovog javnog djelovanja. 

MONITOR: Ipak  nam i dalje obećavaju Evropu. Iz Ministarstva evropskih poslova najavljuju da ćemo ove godine interno zatvoriti šest poglavlja. Čini li vam se da napredujemo na tom dugom putu? 

DABIŽINOVIĆ: To što nam i dalje prodaju priču o Evropi nije ništa drugo do politička manipulacija da ne kažem prevara — prema građanima, i prema međunarodnoj zajednici. Svako novo „poglavlje“ koje vlast zatvori na papiru, otvara se u realnosti kao još jedan dokaz potpunog izostanka suštinskih reformi. I to nije napredak — to je laž, ritualna, birokratska obmana bez sadržaja.

Zatvaranje poglavlja ne znači ništa kad se kriminal i institucije prepliću do neprepoznatljivosti. Kada je pravda zarobljena, sigurnost privatizovana, a demokratija ogoljena do lažne forme — tada evropski put postaje maska iza koje se skriva razaranje zajednice. Obećavaju Evropu, a isporučuju ozakonjeno nasilje i degradaciju.

Ovo nije evropski put — ovo je put ka samouništenju, gdje institucije postoje samo kao kulise, a građani kao statisti u političkom teatru bez izlaza. Dok se evropski partneri zadovoljavaju simulacijom reformi, ovdje traju stvarne regresije: urušavanje povjerenja, egzodus mladih, moralna pustoš.