Preci Crnogoraca nijesu učestvovali u bici na Kosovu 1389. i to je nepodijeljeno mišljenje najboljih srpskih medievista, o tome možete pročitati tekst ''Bajke o crnogorskom učešću'', lako ga je naći. Takođe, naši preci na čelu sa Crnojevićima, Lazara Hrebeljanovića nijesu priznavali za svetitelja. To nam dokazuje crkveni kalendar Đurđa Crnojevića za 1494. godinu
Ljuba, Ivana, Janka, Petra, Nikolu, Granu i Draginju. Životni cilj im je bio da svako školuju i u tome su djelimično uspjeli jer ih je omeo Drugi svjetski rat. Zorka je ustaničke 1941. godine sedmoro đece poslala pod crveni barjak časti, svjesna da će i krv njene krvi biti prolivena za slobodu domovine. Znajući da će joj sva djeca poći sa partizanima u Bosnu, u proljeće 1942. godine Zorka Vušović otišla je kod komandanta Save Kovačevića i molila ga da joj ostavi bar jednog sina, „da ostane majci od zakletve“...
Dritanova prizemna demagogija u osnovi ima jednu prevarnu, pitku i plitku priču koja nema veze sa stvarnošću i istinom. Ako mu se činjenice ne sviđaju i kvare mu priču, on ih potpuno apstrahuje i prodaje bajkovite verzije u kojem ima samo mjesta za njegove naivne i utopističke besmislice. Ili prevare, kako ko ga doživljava. Tako on jednostavno rješava duboke podjele u društvu time što ih proglasi reliktom prošlosti i pričom o drukčijoj budućnosti.
Srbija za vrijeme dok je Crna Gora bila slobodna ostaje dio Otomanskog carstva bez države i bez istorije. Možda baš zbog toga srpski nacionalisti i hegemoni, predvođeni svetosavskom sektom koja se vodi pod akronimom SPC, žele da ukradu crnogorsku istoriju.
Sporad svega, potanko ka' arhitekt analizirajući urbanističko tkivo Titograda, i ka' stanovnik neposredno ośećajući njegovo bilo ili puls - odgovorno i samouvjereno dajem prijedlog da Crnogorci i Crnogorke i naša sveta, čista i prečista Crnogorska pravoslavna crkva svoju božju kuću - trebamo i moramo izgraditi u blizini Mosta ''Millenium'', na dijelu prostora bivše kasarne ''Morača''
