Sagovornici

Od zvjezdica do zvijezda

Avg 02, 2020 5 Komentara

(15 riječi)

Dječiji hor "Zvjezdice" slavi ove godine 35. rodjendan.Još je neizvjesno hoće li ga proslaviti kao što je to bila ranija praksa,ali to ne umanjuje njihove pripreme.

Hor je osnovan u  Titogradu 1985. godine, u sastavu tadašnjeg  Doma JNA. Potom postaje hor Doma omladine „Budo Tomović“, a danas je hor Dječjeg saveza Podgorice. Dirigent i osnivač je Marko Klepić.Za 35 godina,kroz hor je prošlo vise hiljada djece iz glavnog grada.Iza njih su  brojne dječje televizijske emisije,preko 20 festivala „Naša radost“, veliki broj popularnih dječjih pjesama koje su se izvodile na svim televizijskim i radio-stanicama, širom Crne Gore i nekadašnje Jugoslavije.

Hor je iznjedrio veliki broj danas poznatih pjevača i muzičara,koji su osvajali brojne nagrade na festivalima. Dirigenti hora su Marko i Ana Klepić.

Naš novinar,bio je na licu mjesta,da iz prve ruke čujemo o aktivnostima za ovih 35 godina.

 

Zatekli smo na"radnom zadatku" 70 učesnika i njihove dirigente Marka i Anu Klepić.Marko,davno je bila 1985. godina ?

U pravu ste.Moj put muzičara je bio dosta neobičan.Iz Slavonije sam nagradjen prebacivanjem u Pulu.Znate što je tada značilo-Brioni,Tito,san snova.No, meni to nije bilo baš po meraku, pa sam kažnjen,predacivanjem u Titograd,jer sam želio i malo više života.Želja mi je bila da osnujem Hor pa sam prethodno morao završit Akademiju.Upis u Zagreb nije uspio kasnije ni u Sarajevo i dočekao sam da to učinim u Titogradu, kao prva generacija.Iako,ljut što nijesam pošao u Sarajevo kod Voja Komadine,smatrao sam da ne treba gubiti vrijeme pa sam i godinu prije kraja stvorio porodicu i sve je pošlo kako treba.

U to vrijeme hor  Stanko Dragojević je bio aktivan,pa treba tražiti nova rješenja ?

Jeste i ja  odlučim da sa profesorom Rajkom Ljumovićem napravimo audiciju na koju je došlo njih  26 i malo i dosta. I što ću.Sjetim se idem do škole "Musa Burzan" kod Baće Jovićevića.I onda kažem Draganu Raduloviću smišljaj što nam je činiti. I kako dati naziv -vjerovatno zvezdice da ima sa vojskom vezu, a, inače, je bio hor Doma Vojske .Prvi koncert je 1985. godine.I godinu kasnije imam cjelovečernji koncert sa horom, sve nove pjesme njih 10. Bila je i modna revija za Titeks,jer nas je tada on oblačio.A sve emisije koje je kasnije Drgan obradjivao hor je to odradjivao.Tako da smo na televiziji od 1986. godine.Šta je bitno bilo uraditi- dječiji hor nije postojao bili su "Suncokrili" koji su se ugasili i bilo je praznog porostora.Nijesam ja tu forsirao karijeru normalno je da djeca imaju što da rade.Hor je kolektiv koga trebaš gajit na zdravim finim osnovama bez ljubomore vaspitavt djecu, to me Vojska naučila . A zanimljivo ni jednog pjevača ženskog  zabavne muzike nije bilo tada u Titogradu.

Zahvaljujućiu meni stvorena je Ksenija Martinović 1989. koja je pjevala naše pjesme za razne emisije.Napravili smo album pomogao mi je Mirsad Serhatlić,jer  ja sam nebih to  mogao.

Kakva je bila saradnja sa roditeljima, gradom ?

Bitno je bilo i to što su roditelji vidjeli kako se radi i počelo ih je sve više interesovati.1991. obnovim  festival "Naša radost" . Dolaze najveći autori iz Jugoslavije Aleksandar Korać, Jovan Adamov...., svi osim iz Slovenije. 1992. ostali smo mi i Srbija.Nije se niko više odazivao od ostalih.Najpozantiji su pisali za našu radost:Zafir Hadžimanov ,Miki Jevremović,Leontina Vukomanović.Ja ništa posebno nisam radio.Naša djeca su baš talentovana.Počinju Karaoke da se stvaraju,nešto se budi.Počinju mali pjavači iz hora da se radjaju.Prva od njih je bila Biljana Mitrović.Kasnije ih je puno izašlo.

I onda 1992., sve se prekida ?

Kada je 1992. došao rat, to je bila za djecu nešto što nijesu mogli da shvate.Dolaze djeca izbjeglica, Dragan(Radulović) sa njima radi emsije.Dragan piše protestne pjesme.Imamo tri barem vrhunske ali nije vrijeme da se emituju.

Ali znam gdje god sam došao sa horom bili smo sjajno primljeni ,uz plač i suze.Djeca su najveća poruka ovoga svijeta.Djeca su svijet za sebe.

I bez obzira na vrijeme vi ne prekidate  ?

Mi smo uspjeli za ovih 35 godina,održali smo  26 festivala.Otpjevali smo oko 800 pjesama.Ako nijesu bile sve naše bili su prateći vokali.Zato su i stvoreni festivali da bi djeci koristilo.Radeći sa njima 35 godina moga sam shvatiti sve što se radilo u društvu, srijetao sam roditelje, mnoge ljude, razmjenjivao mišljenja.Na žalost kasnije zapad je "umiješao" svoje prste i svoje smo počeli zaboravljat.Imate i danas puno onih koji će radje nešto napisat na engleskom nego svom jeziku.

Moj prvi hor je bio sa 210 djece....

Kad već to pominjete ajte i neka od tih imena koja su kasnije napravilia karijeru ?

To nikako ne smijem.Puno ih je i teško bi bilo sve nabrojat,bez da se neko zaboravi,pa bi bila nepravda.Puno je od njih ,uspješnnih pjevača, uspješnih ljudi, televizijskih  voditelja..... Gdje god sam išao nekoga sam srio i imao sa njima srdačan razgovor.Bilo je puno situacija u gradovima  kada su ti ljudi  završavali za nas puno toga  a nisam znao ni ko je to uradio.Samo je bila poruka -To je za čika Marka.

Normalno da je teško nekoga izdvojiti,bilo bi nepravedno.Mi smo ovom prilikom, na svoju ruku  izdvojili Jadranku  Jovović, danas Dabanović, koja je bila medju prvima učesnicama, kasnije nije nastavila u muzici.Kaže da je srećna što je u to vrijeme bila član "Zvjezdica". Marko i Dragan su nešto što treba doživjeti sa njim saradjivati.Bili su  i učitelj i otac i drug.Jadranka  žali  što nema sačuvanog materijala iz tog perioda, jer često je o tome  pitala kćerka.

 

Marko vi ste praktično posao dirigenta prepustili kćerki Ani ?

Njoj sam to sve prepustio.Poslije 30 godina dobio sam zahvalnicu napisali su mi pjesmu .To je bio sjajan dan. Sada  ima u horu 70 desetoro djece .Doveli smo Hor do slobodno mogu reći perfekcije.Novo vrijeme novi ljudi, novo vasiptanje.Nasa djeca često nijesu više naša.Ali, ako si zaboravio svoje -niko si.Svoje projeklo svoj jezik treba stalno imati na umu.

Obije moje kćerke su počele u horu, sa 3 i 5 godina.Budiite ubijedjenji nije bilo nikakve protekcije.Ana je i dan danas tu.

" Baš je dobro dobar biti"

To je album od naših pjesama.4 godine smo to radili, jedva došli do kraja.Kad nemaš novca teško je išta napraviti, niko te ne podržava.Ja sam  bio uporan da crnogorske pjesme obradim za djecu i hor.Ako igdje ima bogatstva to je crnogorski melos.Ljudi nijesu shvatili ko je bio  jedan Boro Tamindžić što je on značio za crnogosku muziku.Pa onda Darinka  Matić Marović.

Mi vježbano dva puta sedmično.Ponedjeljkom i četvrtkom, po potrebi imamo i dodatne temine.Djeca kopčaju to su nevjerovatni talenti.Više od polovine hora ide u muzičke škole.Djeca hoće da se obrazuju.

 Vi uvijek kažete treba poštovati svoje

Zbog čega kažem treba poštovati svoje. Danas maltene  nema firme a da nema u njoj riječ na engleskom.Ja to ne podržavam.Od kada se ovim bavim nastojao sam da ubacim crnogorski motiv.Mnoge moje pjesme imaju crnogorske motive.Posljednja koju sam uradio je "Skoči kolo"himna za dječiji festival tipično crnogorska.Ja imam sedam osam pjesama koje su osvojile nagrade na festivalima.Ima jedna koja se  zove "Nikšićke lipe", koju je napisao Dragan .Ja sam uglavnom komponovao na njegove i tekstove Ljuba Jovovića.Tada je žiri odbio i rekao da Marko može napisat bolju.Ja sam napisao drugu, ali i prvu obradio .Sa njom smo učestvovali u Nikšiću godinu se nije skidala sa programa.Bila je i u Radoznalici Radija Crne Gore,koju je sjajno radila Mirka Obradović.Mi smo pokrenuli taj impuls crnogorski.

Imali ste odličnu saradnju sa Draganom Radulovićem,Huseinom-Batom Dukajem,Mirsadom Serhatlićem,Zlatkom Babanom ?

Mi smo bili uigrani tandem.Bez tih ljudi nebi bilo ni ovoga što je uradjeno.O svakome bih mogao pričat satima.

Dragan je puno toga snimio na Televiziji.On je bio i najbolja naša promocija.Osnovao  je u Rožajama "Zlantnu pahulju".Dragan je bio genijalni čovjek.Pjesnik tekstopisac, nije se znalo gdje je bio bolji.Kad mu dodje ideja na pamet, ima uvijek rješenja.Mnogi imamo ideja ali ako je ne znamo riješiti ništa od toga.Ja sam sretan što sam sa njim radio.

Ovaj rad sa djecom kao da vam je usporio starenje ?

Mislim nije, nije to je kod mene genetika, po majčinoj strani.

Ja sam ponosan na sve što smo uradili za ovih 35 godina.Trebalo bi da štampamo knjigu sa Ministarstvom prosvjete da je predamo školama,ako Zavod za udžbenike bude imao sluha.

Sve me strah da nema puno profesionalizma, ukupno u životu čim se boriš isključivo za sebe ne cijeniš drugoga.Ako si sam za sebe  dovoljan to nije dobro.

Ipak, dobro je dobar biti, ne mislimo  samo na album ?

U pravu ste, hvala vama i vašem portalu.Ako i ne bude obilježena 35-ta godišnjica, neka to bude učinjeno ovim putem.