Sagovornici

Dragane majstore, tako 20 godina

Jun 26, 2020 5 Komentara

(15 riječi)

Dragan Perunović je jedno od velikih imena titogradskog boksa. U sastavu Budućnosti bio je 20 godina, svojevremeno reprezentativac Jugoslavije. Upamćen je kao veliki borac, zbog čega je imao nadimak- fajter. Povreda oko spriječila ga je da karijera bude potpuna. Član je ekipe Budućnosti koja je 1974. postala prvak Jugoslavije, tada jedne od najjačih evropskih liga.

             Novinar Budimir Bućin

             Mikrofon je uključen, Dragan Perunović, najkraći rezime karijere: ,, Počeo sam da treniram boks u novembru 1968. godine. Prvi zvanični meč imao sam 8. marta 1970. godine. Za Budućnost sam nastupao do 1988. Vodio sam evidenciju i imao sam 182 takmičarska nastupa. Kako sam izabrao boks? Vidim grupu djece koja je negdje krenula i pitam ih gdje idete, kažu na boks. Mogu li sa vama? Odem sa njima i tako je počelo. Bude kod mnogih odustajanja, neko prije, neko kasnije, ja sam bio uporan. U to vrijeme, poslije fudbala, boks je bio glavni sport, ne samo u našem gradu. Donosili smo medalje sa velikih takmičenja,voljela nas je publika, bili smo godinama miljenici grada. U mom periodu  bile su dvije jake prvoligaške grupe.Tako smo mi bili prvaci grupe Jug i sa banjalučkom Slavijom boksovali za titulu prvaka Jugoslavije''.

              Bilo je to 1974. godine

       Jeste boksovali smo u Banja Luci 10:10, u Titogradu smo ih savladali 13:7. Ja sam oba meča pobijedio. Protivnik je bio Šindolić. Isplatio se dugogodišnji rad stručnog štaba na čelu sa Gojkom Radunovićem i odličnim stučnjakom Ismetom Methavdževićem. Šteta što tada nije bilo dvorane, kakvo je bilo interesovanje to se ne pamti u Podgoričkom boksu.

          Vi ste boksovali što  bi  se reklo u lakšim kategorijama?

         Počeo sam u bantamu sa 54 kilograma, pa u pero-lakoj. U lakoj sam postao reprezentativac Jugoslavije. Boksovao sam na Balkanskom prvenstvu 1973. u Atini to mi je ostalo i u lijepom i ružnom sjećanju. Prvo veliko takmičenje na inostranoj sceni  i tada sam doživio tešku povredu oka i tu se karijera promijenila, a tek sam imao 20 godina. Nakon toga boksovao sam u poluvelteru. Kad je bila potreba ekipe nastupao sam i u velteru. Jaka je bila konkurencija u tim kategorijama: pomenuću samo neka od imene: Bogujevci, Omerović, Amzić, Srba Marić, Grozdanović iz Prokuplja.....

               Koji je meč na domaćoj sceni ostao u najdužem sjećanju?

             Teško se svega toga sjetiti. Što znam. U konkurenciji za Zlatnu rukavicu toga se više sjećam. U Beogradu pobijedio sam favorita 1972. godine. Pa onda je slijedio meč sa jakim takmičarem iz SSSR-a u polufinaliu- izgubio sam. Moja karijera je išla uzlaznom putanjom sve do nesretne povrede oka 1973. godine. Tada se postavilo i pitanje hoću li uopšte nastaviti karijeru. Bio sam na operaciji, pauzirao sam 7-8 mjeseci. Mogao sam samo na svoju ruku da se bavim tim sportom. Ljekar u Titogradu nije vjerovao   da  mogu i dalje biti u boksu i lično je zvao toga ljekara koji me operisao da provjeri. Nastavio sam i poslije boksovao još 15 godina, ali nije to bilo ono što sam očekivao od plemenite vještine.

          Koji je vaš stil bio, da podsjetimo čitaoce ?

         Ja sam bio fajter. Čak mi je i nadimak bio Dragan Perunović-fajter. Prihvatao sam borbu, nijesam odustajao. Uostalom kada ste u ringu nemate se što štedjeti. I publika je voljela takve borce, a još kada vas ponese navijanje.

              Dragane kada bi vas neko pitao kakav je redosljed imena u crnogorskom boksu, šta biste rekli?

       Nije baš lako. Bilo je takmičara sa različitim stilom. Naravno teško je nekoga uporedjivat sa Mijom Perunovićem (mojim bratom). Osvojio je puno medalja, bio je takmičar koji je prihvatao borbu svih 9 minuta, pronio je slavu crnogorskog i jugolovenskog, ne samo boksa već i sporta. Imamo Dragana Mugošu, za njega se može reći da je boks izdigo do pojma  plemenite vještine. Nenadmašan je bio. Da je bio ozbiljan u ringu, ko zna dokle bi stigao. Šteta što ti njegovi mečevi nijesu snimani. To je bila poezija u ringu. Huso Mahmutović je bio izuzetan borac. Nije stajao svih 9 minuta. Ako bih pravio listu sigurno bih se ogriješio prema nekome. Ova trojica su najuži izbor. Ne smijemo zagboraviti Gagu Milovića, Radulovića, Dondića, braću Marović, Nikača,, ...uostalom čitavu onu generaciju koja je donijela  titulu prvaka u finalnim duelima sa Slavijom iz Banja Luke i koja je tih godina značila mnogo u Jugoslaviji. Nije samo tada Titograd bio jak. Nikšić je imao sjajne  borce: Šturanovića, Žižića, Nikčevića, sa trenerom Žarkom Mijatovićem. I Beranci su tada bili sjajni bokseri: Braća Dobrašinović, Bašić.... njihov trener Milović. Zamislite u tom periodu na ovoliko prostora tri jaka sastava, u Ligi jednoj od najjačih u Evropi.

        Kako gledaš na ovaj današnji boks ima li ga u Podgorici? 

          Ima ga, ali to je daleko od onoga što je bilo. Kada sam ja boksovao to je bilo na otvorenom u bašti Kina Kultura, finale sa Slavijom smo boksovali u kino sali. A da je bilo dvorane bilo bi sigurno više od 5 hiljada gledalaca. Danas su barem ti prostorni uslovi neuporedivo bolji. Sada pokušava da se pokrene, ali daleko je to od onoga iz moje generacije. Takmičenja su rijetka a bez njih nema ni rezultata. Klubovi su prepušteni   sebi, nema sredstava, svako ide gdje su bolji uslovi. Teško je naći sponzora, boks je u stagnaciji. Nije to samo kod nas već u gotovo čitavoj bivšoj Jugoslaviji, a nekada smo bili medju vodećima u Evropi. Istina, u Hrvatskoj je znatno bolja situacija.

             Podgorica pamti velike mečeve ?

        Znam da se maltene nije moglo uć u dvoranu koliko je bilo interesovanje. Jedno vrijeme smo boksovali i na stadionu Budućnosti, Stadionu malih sportova. Kad su bili mečevi ispred Hotela Crna Gora, dan ranije bio je raspored. Živjelo se za te duele.

       Osjećate li se da ste zaboravljeni ?

       Ma bilo i prošlo. Nema ljutnje.

              Kada ste posljednji put imali intervju, pomenuti u medijima, ili ste bili u sjenci mladjeg brata Mija?

             Iskren da budem ne sjećam se .Pa sam se začudio kada ste me pitali da se podsjetimo onoga što je bilo u mojoj karijeri. Ali to je život. U familiji te zaborave, a kamoli ovako. To mene teško ne pada. Bude da me poneko na ulici zaustavi i pita o nekim mečevima. Prijatno se tada osjećam. Bude mi to prijatno, posebno kada me pitaju o nekom velikom meču, eto ja sam kao nešto stručniji, mada Podgoričani dobro poznaju boks.

       Kad bi izdvojio neki meč koji bi to bio  ?

           Meč sa Juhasom, sekundirao mi je Methavdžović. Pita me trener znaš li sa kim boksuješ, odgovorih, ada znam čoče, ne boksujem sa tobom. On ti je prvak Evrope, da ne zaboraviš. Bilo je to na Zlatnoj rukavici. Pa onda u sastavu reprezentacije Jugoslavije u Minsku sa četvorostrukim pobjednikom tog takmičenja. Izgubio sam odlukom sudija 4:1, mislim da sam bio ravnopravan. Meni je prednost dao tadašnji sudija olimpijski pobjednik iz Meksika. Tu dolazi i meč u Skoplju sa Olimpijskim šampionom, potpuno ranopravan. Ostaje mi u pamćenju i meč na Balkanskom prvenstvu, kada me protivnik udario u arkadu pukla je. Nećemo pominjat imena, ovim mladjim,  ljubiteljima boksa to neće puno značiti.

            Fajteri često stradaju ?

          Ma  jesam i nijesam imao često te povrede, kao neki, ali boks je takav sport. Dva puta mi je pucala arkada, imao sam povredu nosa. Ta povreda oka bila je kobna. Ali dobro je što se nije odrazilo na život. Boks bude i prodje, život je bitan. 

          Bi li opet danas izabrao boks ?

           Vjerovatno bih. Kad nešto voliš teško se od toga odvajaš. Niko me nije gurao u boks, sam sam izabrao. Što bi rekli sam pao sam se udario. Prošla je karijera 20 godina kao takmičar, ostatak u Klubu kao trener. Bio sam pomoćni trener reprezentacije Jugoslavije na prvenstvu u Minsku. Zašto da ne, opet boks.

           Jeste li zadovoljni ?

       A to je što je, ko je zadovoljan, uvijek se nadaš većem. Popravit se ne može. Ko zna što bi bilo da me mimoišla povreda oka.

          Hvala vama i vašem portalu što ste me se sjetili. Neka vide, makar, da je živ Dragan Perunović.