Autor: Obrad Pavlović

Izbezumljen bježim ponovo u samog sebe, a ta unutrašnja emigracija pokušava da se udalji od realnosti, tako bolno otrježnjujuće, ali ne trijezni nikoga. Efekat produženog mamurluka posljedica je višedeceniskih opijanja lošim sadržajima, što izaziva stanje kolektivne alkoholisanosti, koja gubi svaku vezu s realnošću.
Prisjećam se Markesove briljantne novele”HRONIKA NAJAVLjENE SMRTI. Minuciozno ispričana priča o zločinu iz strasti, dobija drugačiju dimenziju… Svi su u tom selu Markesove imaginacije znali da je ubica krenuo da se osveti.
Masakr na Cetinju, drugi po redu u relativno kratkom vremenskom intervalu, bio je najavljivan, a samo zaslijepljena nesposobnost bezbjedonosnih struktura, čak i nakon izvršenog zločina nije imala validne informacije o prirodi zločina. Nemuštim i smušenim informaijama, među građanima su dodatno pojačavali zebnju u sprezi sa potpunim beznađem.
Isuviše je “slučajnosti” (a ja ponavljam da slučajnosti ne postoje) sa nevjerovatnim koincidencijama, zbog kojih još ne postoje kvalitetne informacije o prirodi dva grozna zločina i njihovoj merđusobnoj povezanosti. Prikriva se ili još gore prećutkuje da su oba zločinca bila izložena malignom i opskurnom djelovanju vjerske sekte, oficijelnog imena “SPC”.
Oslonjena na etnofiletističko učenje ozloglašenog Nikolaja Velimirovića, sprovodila je zločinačke projekte prema svim inonacionalnim etnicima na prostorima koje Srbi smatraju svojim nacionalnim interesom.
Od “NAČERTANIJA” do MEMORANDUMA SANU došljedno se sprovodi politika krvi i tla.
Umjesto da se progovori o pošljedicama nezakonitog ustoličenja prjamolinejnog Joanikija. Ukoliko je neko u Crnoj Gori zaboravio o kome govorim, – to je onaj koji je helihopterom sletio na Cetinje i otada se ponaša kao da je što bi rekli Srbi, – pao s kruške, ali nipošto ni bezazlen niti dobronamjeran prema Crnogorcima. Negiraće on sva njihova nacionalna obilježja, ustrjemljujući svoje otrovne strijelice prema Cetinju i Lovćenu, tim remetilačkim faktorima uspostavljanja ,,srpskog sveta”. Činjenice o poveznosti svih anticrnogorskih faktora, neumoljivo se samopotvrđuju njihovim permanentnim djelovnjem.
Naprosto dugo nijesam mogao da vjerujem da je neko primijetio da niko od DEMOKRATA nije na Cetinju prisustvao komemoraciji žrtvama grozomornog masakra. Podržavajući politiku čije je izvorište proističe iz centra svakog zla, zloslutnog crnogorskog manastira otetog od strane SPC, koalirali su sa zlotvorima Crne Gore, a
moguće da će dične demokrate imati izgovor u svom maniru: ,,Pa imali smo važnija posla, – imali smo neodložan sastanak sa Darijom Vranešom, a potom i sa Šubarom i sličnim ideološkim istomišljenicima. Postupili smo tako prema svom osjećaju, koje se začudo poklapa sa bolećivim osjećanjima našeg Andrije Mandića prema crnogorskom bolu. Uostalom podsjetimo- taj je na Cetinju PERSONA NON GRATA, a gdje bismo mi bez njega.”

Nije mi bila namjera da ovoliko prostora posvetim neprisustvovanju Demokrata – očekivanim uostalom – već da oživim nadu da u bliskoj budućnosti ta grupacija neće prisustvovati ničemu i niđe.
Mnogima koji se sada bude iz višegodišnje hibernacije, promaklo je simboličko značenje spaljivanja lutke sa likom Andreja Nikolaidisa. U skladu sa viševjekovnom, velikosrpskom karnevalskom tradicijom usred velikosrpskog Herceg Novog, blebetalo se i groktalo sa gomilom najnižih uvrijeda i banalnosti…
Najavljivala se smrt!

Brojne su i sa sve bolnijim odjecima manifestaije srbo-četničke mržnje, koja je svoju kulminaciju dostigla u prijestolnom Cetinju.
Cetinje je užeglo svijeće neprebola, ali i simbolike osvitanja i buđenja nove svjetlosti. Vatra te svijetlosti može dobronamjerne da ugrije, a one druge da opeče i sagori, da od njega ni poganog pepela ne ostane!

Obrad Pavlović-književnik

https://glascg.me/