Sagovornici

(Ne)objavljeni intervju

Srce nije ispoštovalo termin

(15 riječi)

7.decembra 2006. godine, boravio sam u kući Jovana-Joza Pejovića u Petrovcu i ugovorio za ponedjeljak(11.12.) snimanje TV emisje "Sportski veterani". Srce je na žalost izdržalo samo još tri dana i ostale su zabilješke kao priprema za tu(nerealizovanu) emisiju.
No, takav as, trostruki pojedinačni i ekipni šampion Jugoslavije zaslužuje da se i 14 godina kasnije to objavi.

Jovan Jozo Pejović




Autor Budimir Bućin



          Imali ste 10 godina kada je osnovan Kajakaški klub "Jablan". Sada vam je 71. Vratite nas sjećanjima na taj period.

          Nije se lako sjetiti onoga   što je bilo prije 60 godina. Trojica radnika Fabrike namještaja "Marko Radović"-Marko Stajkić, moj brat Ivo Pejović i Branko Gajović, bili su veliki zaljubljenici u kajak, a kako su bili i stolari, napravili su drvene kajake za "nemirnu" Moraču od  Vezirovog mosta pa nadalje. Zanimljivo da je tada kajakaški sport u Crnoj Gori imao tradiciju, ali na mirnim vodama. Ovo je znači početak tog sporta na divljim vodama."Jablan" je brzo porastao do preko 100 članova. Nije ni čudo Morača je bila izazovna, mi mladi željni vratolomija. Ja sam 1952. godine postao član "Jablana", prisjetit ću se nekih imena: Bane Andrijević, Ljubo Vukčević, Bato Radonjić, Gojko Damjanović, Božo Vukčević.... Strah me preskočio sam mnoge. Neka mi oproste.

            Kad počinju prva značajnija takmičenja?

          Prošle su dvije godine od mog učlanjenja i stigao je poziv za savezno takmičenje-državno prvenstvo. Bilo je to na Savi Bohinjki. Mislim da  nas je otišlo 20 iz Titograda. Imali smo od "Elana" nove gumene kajake, sa takozvanim rebrima. I na iznenadjenje ja debitant, oko sebe sve veliki asovi, u spustu osvajam prvo mjesto. Da ne zaboravim Brodarski savez Crne Gore nas je opremio za to takmičenje.




          To kako ste se vi razvijali u kajaku je nešto nevjerovatno ? 

      Može se tako zaista reći. Znači sa 14 godina biti prvak države nije mala stvar. I ta ista ekipa u sastavu: Bane Andrijević, Miodrag Čukić i ja osvaja u spustu prvo mjesto na Ibru kod Kraljeva. Nakon toga odlazim na odsluženje vojnog roka. I što je bilo interesantno kada sam skinuo uniformu nijesam otputovao kući već u Radovljicu, kao član reprezentacije Jugoslavije. Iz Titograda išli su još Miodrag Čukić i Božo Vukčević.

         I slijedi Svjetsko prvenstvo u Ljubljani ?

         Jeste, ubzo nakon Radovljice. Taj rezultat koji sam postigao je negdje bio, a ne mogu reć razočarenje, ali manje od očekivanog. U ukupnom plasmanu bio sam sedmi. No, nije sport samo satkan od uspjeha.




          I evo nas na domaćem terenu, tu se čovjek lakše osjeća?

          Da, državno prvenstvo u Titogradu. Bila su dva "terena", da ih tako nazovemo. U Platijama je bio spust, a slalom na Vranjskim njivama. Tu je već bio dobar rezultat. Ekipno smo prvi u pojedinačnoj konkurenciji u slalomu sam takodje prvi, a drugi u spustu.

     Ipak,najbolji rezultat ste ostvarili u inostranstvu?

            To bi se moglo reći da je kruna moje karijere. Bila je to 1961. godina. Država Belgija, rijeka Mesju Tada sam osvojio srebrnu medalju. Još sam nekoliko godina bio takmičar, ali vrijeme čini svoje. Osjećam da se treba povući. Tada preuzimam ulogu trenera. Ali znate i sami kajak je mali sport, nema sredstava, entuzijzam nije dovoljan, "Jablan" se gasi, ostaju lijepe uspomene. Kada bih vam pričao kako smo putovali, ne bi vjerovali. Kupovali smo po kacu sira, i usput hleba i tako do povraka, rasporedjivali smo to što imamo. Ovaj sport zahtijeva mnogo više od onoga što smo imali. A ja sam sa malo džema ili kisjele "vozio" od Titograda do Virpazara, pa nazad do Rijeke Crnojevića i Titograda.

        Ta vaša kondicija sa Morače, pomogla vam je da se nakon kajaka oprobate i u drugom sportu. I tu ste bili uspješni. Vlasnici ste dva crnogorska i jugoslovenska rekorda?

          Kada ste u sportu teško vam pada rastanak. Pa tražite neke druge  mogućnosti da se iskažete. Oprobao sam se u ronjenju, ali bez boce sa kiseonikom. Izdržao sam na dah pod vodom dubinu 30 metara, oko 2 i po minuta. Imam te titule o kojima govorite, ali kajak je u srcu.




         Kajak, ronjenje i još nešto ?

            Jeste to su tužne i srećne priče. Koliko sam puta skočio u Moraču da vadim davljenike. Skakao sam i odjeven, smatrao sam  dok se skinem, možda će to biti kasno. Bitno je da ste spasili nečiji život.

            Rastali smo se riječima "Jozo vidimo se u ponedjeljak". Rekao je da će ta tri dana provesti na moru da ulovi, najneobičnije ribe, (a bio je vrstan ribolovac) da  ugosti  tv ekipu.

      Ponedjeljak je došao, ali nije bilo Joza. Ono o čemu smo pričali, evo ugledalo je  svjetlost dana 14 godina kasnije.

 



0 Komentara

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.