Kralj Nikola I Petrović-Njegoš, po želji njegove šćeri kraljice Italije Jelene Savojske, sahranjen je početkom marta 1921. u ruskoj crkvi Hrista Spasitelja (Храм Христа Спасителя) u Sanremu (Italija).

Mi mislimo da mitropolit crnogorsko-primorski ne bi bio toliko reakcionaran, tako da kažem, da ne bi išao toliko reakcionarno, toliko oštro u sukob sa predstvnicima crnogorskog društva da nema neko zaleđe, bile su riječi Veselina Đuranovića izgovorene na sastanku predstavnika Centralnog komiteta SK Crne Gore i Centralnog komiteta SK Srbije održan 26. juna 1970. godine u Titogradu.

Ne opstaju najduže, ne preživljavaju najveća iskušenja i ne opravdavaju najviše smisao svog postojanja prostorno najveći, ekonomski najjači i vojno najsilniji narodi i države, već oni koji su duhovno jaki i veliki. Jedan od pojavnih oblika trenda permanentne duhovne regresije koji je prisutan u Crnoj Gori je snažna penetracija Srpske pravoslavne crkve u obrazovni proces. Kome je u Crnoj Gori u interesu da zemlju sa “evropskog puta” vraća u duhovne lavirinte srednjeg vijeka i radi toga vjerovanje pretpostavlja objašnjenjima, a misticizam razumu? Slika Crne Gore do koje sam došao istražujući tokove i razvoj njene političke misli, dramatično je drugačija od one koju nam nudi dvorska istoriografija i dokle god ona ne bude matrica na kojoj će se formirati istorijska svijest crnogorskih građana grcaćemo u problemima svoje nedovršene prošlosti

Tanušna nit zore nad Podgoricom kao da se snebivala da razbistri jutro. Ispred vrata oniske kuće Toma Veljova, na kamenom pragu śeđaše ona. Na njoj škura roba i faculjetom zabrađeno lice do očiju,  iz kojeg je nadirala tuga, kovitlalajući  śećanje na pogibiju najstarijeg sina Milovana, koji je svoj mladi život položio na ratnom poprištu Bitke na Sutjesci,  za slavu i slobodu domovine. Majčina njedra pucaju od boli. Pun dom, još desetoro đece, što stasalih, što malih, nije moglo zatomiti čemerne misli  na njenog prvijenca, prvu radost, zakletvu…  

Stigli su regentovi „povjerenici“ i crnogorske petstokupljevine, s ciljem da proglase lažno „ujedinjenje“. Crnogorci u tim časovima nijesu ni slutili da je lažna „oslobodilačka“ vojska ulazila u Crnu Goru s direktivom da se svim sredstvima izvede državno poništenje Crne Gore i njeno pripajanje Srbiji kao obične pokrajine

Nepoznavanje i nerazumijevanje vlastite istorije razlog je da se skoro vijek i po kasnije može čuti i pročitati kako je Crna Gora 13. jula 1878. godine stekla državnu nezavisnost. Ovakvom neutemeljenom formulacijom naravno ne povećava se simbolički značaj 13. jula već se svjesno ili nesvjesno devalvira viševjekovna oslobodilačka borba crnogorskog naroda čiji rezultat je i činjenica da nakon 1785. pa sve do 1916. godine na Cetinje, u hram crnogorske slobode nije kročila osvajačka noga

Akt o ukidanju autokefalne Crnogorske crkve nije bio baziran na Ustavu Kraljevine Crne Gore, Ustavu Sv. Sinoda Crnogorske crkve i zakonitim već na nelegalnim odlukama tzv. ‘’Podgoričke velike narodne skupštine’’ te falsifikovanim i, kao takvim, bezvrijednim aktima Sv. Sinoda Crnogorske crkve i na golom nasilju srpske vojske