Dokolica

Goran Sekulović: Četrdeset godina od smrti Radovana Zogovića (1907-1986)

Radovan Zogović ili: ''Da umrem mlad, da ruke ne skrstim čak ni mrtav’ (XVI)

Maj 24, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

U jednom trenu Zogović je naglo i odsudno duhovno odrastao spoznavši sve što je trebao, mogao i htio, i što je najvažnije – spoznavši što ne treba, što ne smije i što nikako ne može i neće prihvatiti i biti, a to je ''lako'' mogao odlučiti kada je vidio kako srpski žandarmi pljuju, mrcvare i šutiraju odranije neljudski izmučena, iznemogla i izranjavana tijela već mrtvih komita. Bila je to inicijalna kapisla rođenja budućeg sudbinskog odnosa ne samo prema Crnoj Gori i patnjama i stradanjima i viteškim pobjedama Crnogoraca, već i prema patnji i nepravdi uopšte, prema univerzalnim vrijednostima duha, dobra, istine, slobode i pravde i najdublje ljudske potrebe neizostavne borbe za njihovu pobjedu i za njihovo oživotvorenje u čitavom čovječanstvu. Ta scena koja je imala nesumnjivo dramatični naboj i očigledni istorijski čas i nadasve ogromnu i nezamjenljivu vaspitnu i obrazovnu funkciju u jednom malom-velikom detalju, morala je i imala je za Zogovića sudbinski i proročki karakter i biće!

Bogat je i prozni opus Radovana Zogovića. ''Zogović je gotovo istovremeno počeo da piše i poeziju i prozu. Prve pripovijetke objavio je tridesetih godina, u banjalučkoj 'Književnoj krajini', beogradskom 'Stožeeru', podgoričkom 'Granitu' i drugim časopisima i listovima. Mada je 'rad u stihu vazda smatrao za sebe – glavnim', uvijek se, koliko su to dozvoljavali uslovi, bavio i prozom. A tih uslova u jednom, dosta dugom periodu života ovog pisca – nije bilo. Tek nakon oslobođenja, tačnije – od pedesetih godina, Zogović se ozbiljnije posvetio 'proznim motivima i temama' koje je tako dugo nosio u sebi. Uslijeedilo je objavljivanje većeg broja pripovijedaka u raznim časopisima /najviše u titogradskom 'Stvaranju', zagrebačkom 'Forumu', novosadskom 'Letopisu Matice Srpske', beogradskom 'Savremeniku') i prva knjiga proze Pejzaži i nešto se dešava, izdanje beeogradske Prosvete, 1968. godine. Dakle, autor Pjesama o Ali Binaku, Prkosnih strofa, Artikulisane riječi i mnogih drugih pjesničkih, kritičkih i književno-istorijskih radova, pjesnik autentičnog prkosa i izraza, koji je postigao ono što je u poeziji najteže – stvaralački odnos, srazmjeru između aktuelnih društvenih sadržaja djela i njegovih estetskih dimenzija, čovjek koji je u crnogorsku poeziju, u našu noviju literaturu, unio smisao za idejno-estetska produbljivanja, skrupulozan, kritički odnos prema oblikovanju poetske materije, koji je do kraja ostao vjeran principima umjetničkog prožimanja literature i stvarnosti – predstavio se i kao pripovjedač, svojevrstan, zrio pisac koji je pejzažom, ambijentom, svijetom, leksikom proširio i obogatio naš prozni izraz.''[1]

Na kraju ove studije o Zogovićevom djelu, nikako ne možemo mimoići detaljniji i konkretniji osvrt na njegovo čuveno poetsko djelo i poetsko, književno i životno vjeruju, njegov in nuce pogled na svijet – iako smo ga već, dakako, apostrofirali – poemu ''Došljaci (Pjesme Ali Binaka)''[2]. O njenoj povezanosti sa ukupnim Zogovićevim poetskim djelom, o njegovom stvaralačkom, i etičkom i poetičkom, vjeruju, iz kojega je nastala – jer je i morala nastati! – i ova poema, Branko Banjević piše: ''Bez obzira na tematiku koja joj daje sadržaje, Zogovićeva poezija je nesvodiva na utilitarnost. Njeni motivi su iz realnog svijeta, i pjesnik nastoji da to budu, da bi se potpuno distancirao od formalističkih moda i pomodnosti, koje koketiraju sa zaumljem i onostranošću. All ti motivi probijaju stvarnost, oni su uzemljeni u dubine vremena i tradicije, jer je Zogović pjesnik otpora, otpora do inata. U tom otporu se osovljuju i sažimaju etičke, jezičke, običajne vrijednosti tradicije. Iz tog stava, iz neotstupnog otpora nastala je poema ‘Došljaci’ ‒ pjesme Ali Binaka, antologijsko Zogovićevo djelo. Prva pjesma ovog ciklusa predstavlja jednu od najljepših elegija našeg jezika. Ona pokazuje svu mekoću duše, svu čistotu dubina osjećajnosti na kojoj se zasniva odlučnost otpora.’’[3]

I Miroslav Đurović je mišljenja da se Zogovićeva poezija ne može svesti na puku utilitarnost. ‘’Smatrajući Zogovića istinskim predstavnikom pokreta socijalne literature ('ako njime nije počeo, moglo bi se reći da njime završava ovaj pokret’) Đurović je istakao da utilitarizam i ideologija svojstvene ovome pokretu nijesu uticali na umjetničke domete njegove poezije budući da je ‘kao pjesnik, naročito knjigama zrelog doba svoga stvaralaštva, ne samo poetskim sadržajima, već i čisto pjesničkim i formalnim rezultatima, poricao samoga sebe i ostvarivao djela neprolazne vrijednosti’.’’[4]

U svojoj knjizi-doktorskoj disertaciji ‘’Poezija Radovana Zogovića’’[5], Đurović osobito visoko cijeni poemu ‘’Došljaci’’. ‘’Od sedam poetskih cjelina pjesničke zbirke Prkosne strofe, Zogovićeve ‘prve prave knjige’, ‘raznovrsne i heterogene’ njih dvije, istoimena ‘Prkosne strofe’ a naročito ‘Došljaci-pjesme Ali Binaka’ – Viđeti i u: Miroslav Đurović, ‘Poema o borbi za slobodu-o ‘Došljacima’ Radovana Zogovića’, revija ‘Ovdje’, god. 10, br. 113, 1978, str. 11–12. – (bez obzira na revolucionarnu obojenost i izraženu tendencioznost) predstavljaju manifest tzv. ‘mač literature’ i antologijska poetska ostvarenja. U njima su, kako je to uočio Đurović, pored ostaloga, svoje uporište pronašle Zogovićeve trajne pjesničke inspiracije – Petar II Petrović Njegoš i Vladimir Majakovski.’’[6]

Đurović je uporedio Ali Binaka sa Igumanom Stefanom. ''Ali Binaka, ‘tipičnog albanskog metohijskog, nemoćnog i eksploatacijom pritisnutog seljaka, (...) razapetog mukama bitisanja, ali odlučnog da se bori za slobodu čovječnim sredstvima’ (Miroslav Đurović: ‘’Poezija Radovana Zogovića’’, Univerzitetska riječ, Nikšić, 1990, str. 64), Đurović poredi s Njegoševim igumanom Stefanom jer su ‘i Iguman Stefan i Ali Binak starci, sa nataloženim životnim iskustvom, i jedan i drugi nose osjećanje kontinuiteta vremena i generacija. (...) I Iguman Stefan i Ali Binak posjeduju znanje o prisustvu zla na svijetu, ali i potrebu borbe protiv njega, kao i vjeru u njegovu prolaznost. (...) Sličan im je, pjesnički topao doživljaj prirode, proljeća, plođenja i rašćenja, mada u Igumana taj doživljaj ima filozofsko značenje, jer je on učen čovjek, dok je u Ali Binaka plod iskonske seljakove vezanosti za zemlju i urođenog osjećanja životne radosti i vedrine. Na kraju, i Iguman Stefan i Ali Binak, bore se za sveljudsku slobodu, a naoružani su najmoćnijim oružjem – samom borbom i vjerom u smisao borbe i njene plodove.’ (Isti prethodni izvor).’’[7]

Sam Zogović o ovom svom djelu ovako svjedoči: “Ciklus ‘Došljaci’ nastao je iz neposrednog doživljaja i saznanja, iz kombinovanja stvarnih pojava tlačenja albanskog stanovnišva Metohije i Kosova dvadesetih i tridesetih godina našega vremena. Iza svake pjesme ciklusa, iza svih njihovih čvornih pojedinosti, stoje neposredne činjenice, i to ne samo od strane velikosrpske vlasti, nego i posredno, preko naseljenika, osobito preko one vrste Crnogoraca koja je, kada god joj se za to da mig i mogućnost, spremna da panduriše i prepanduriše. U ovim pjesmama, ni iza ‘lirskog junaka’ ciklusa (Ali Binaka), ni iza ostalih lica ne stoji nikakav prototip, još manje prototip istog imena. Kao čovjek, Ali Binak je zbirni, tipični i – bar u nekoj mjeri individualizovai predstavnik, s još jakom instinktivnom plemenskom tradicijom u dramatičnim vremenima osvajanja, porobljavanja i tlačenja na Balkanu; kao ime on je ono jedino ime koje je, svojom ozbiljnošću i epičnošću, i svojom čisto zvukovnom vrijednošću, odgovaralo zamisli ciklusa... Pripremajući se da počnem ovaj ciklus, nekoliko puta sam pročitao ‘Plač Jeremijin’, pa sam i tamo našao nekih podsticaja i za sadržinska rješenja u pjesmama o ropstvu albanskog kosovsko-metohijskog stanovništva...“[8]

Navodimo prve tri i završnu dvanaestu pjesmu poeme.

‘’San se razbio Ali Binaku kao kamen krčag, i noći su postale tvrde i beskonačne.

Duge i duge noćne sate leži on budan na staroj ugičini, a u gluhe večeri i rano pred zoru sjedi pred odžakom, u kome po običaju svojih predaka sam loži vatru; sjedi, razmišlja i broji brojanice. Očešljana bijela brada rumeni se prema plamenu kao svila metohijskih kukuruza. Šapće suvo lišće usana, romore brojanice – teška su vremena nastala, trag hoće da se utre plemenu Ali Binaka iz Metohije.

Lakše je bilo njegovim precima u njegovim godinama: ostavi ralo i kosu, ostavi pušku i ostani na kuli; loži vatru na odžaku velike sobe, upravljaju radom svojih sinova i bratanaca, odlaze na đurđevdanske sudove staraca, mire kućne svađe, dočekuju muške goste, paze na mlade žene i klanjaju Allahu.

Ali šta da radi, šta da radi stari Ali Binak, kako da ostane na kuli, kud iz nje da izađe – teška su vremena nastala, teški gospodari: trag hoće da iskopaju i njemu i njegovu plemenu iz Metohije…

PJESMA PRVA: Ja Ali Binak brojim svoje mukle brojanice/i sa zrnom svakim nižem ti o vrat nisku kamenja./Ja Ali Binak –/kunem ti sve do sjemena u odivi!/Zašto mi, zašto mi/ubi na krovu svetu ticu rodu?//Na mom odžaku klanjala je Allahu,/na mom odžaku ljubila je kljuniće bijele/što kao pronik iz grudve zemlje probiju iz ljušture jajeta,/sa mog odžaka širila je na moj dom svoje bijele grane,/i nikad krilom nije oborila jabuku sa grane,/i nikad kljunom nije probila crveno oko trešnje/(da iscuri crvena zjenica!) –/sveta tica!//Kad je prva puška pukla na nju –/začuđeno je gledala raširenim očima svetica;/kad je druga puška pukla na nju –/samo se povio vrat kao bijeli cvijet na vjetru;/kad je treća puška pukla na nju, –/pala je sa mog odžaka, krvava,/na moj krov…//Noć je. Tužno mjesec gleda Škipniju i Metohiju./Sjedim pred odžakom – po žarovlju je pao zeleni paspalj pepela./Sve spava – čuje se samo kapanje brojanica./Nada mnom, na crnoj prostirci mahovine na krovu,/leži mrtva sveta tica./Bijela i krvava – krvlju pokapana gruda snijega,/bijela i krvava – krvlju potkravljena gruda snijega./Čujem, čujem:/sa moje/strehe/kaplje/krv. PJESMA DRUGA: Oboriše plotove moje kao žito,/pregaziše plotove moje kao poleglo žito;/pogaziše livade moje zelene/kao grožđe.//Proljećna livada je kao bistra voda zelena –/sunce da je ne zamuti svojim prstima;/bijelo ocvala livada je snijeg prvorođeni –/ptica da ne ostavi traga po njemu;/vjetar da se ne povalja po rosnoj travi –/da je ne zamrsi!//Oboriše plotove moje kao žito,/pogaziše livade moje kao grožđe./Noga moja nikad ne stade na njegov plot,/noga moja nikad ne ostavi stope na njegovoj livadi/(ni kad je po njoj snijeg do koljena!),/ni koza se moja nikad/ne pope na plot njegov da obrsti glogov izdanak.//Po livadi mojoj stotinu prtina kao po lanjskom snijegu./I gle, prolazi on juče podno mojih teških grana mojih trešanja,/stade i iščaši granu,/a na njoj, kao na raskinutom đerdanu,/zadrhtaše i prosuše se crveni dragulji trešanja,/I rana gdje je iščašena grana/napuni se krvlju. PJESMA TREĆA: O noći,/da li to prolaze vojske preko mostova,/krši li vjetar grane moga voćnjaka,/slama li snijeg šljemena ispod krova?//Ne, ne prolaze vojske preko mostova,/ne krši vjetar grane moga voćnjaka,/ne slama snijeg šljemena ispod krova,/To njegov konj hara po mom kolomboću/svu noć, svu noć…//Čujem ga – to kola topovska prolaze kroz kukuruz;/lome se jedre kosti stabljika,/lome se vita rebra listova.//Čujem ga – to dušmanin bijesni u klijeti moje kćeri,/koljenima gazi po njenoj djevojačkoj postelji,/reži kao pas pod grlom djevojačkim,/Tu je – gazi me kopitom po rebrima.//Ide on po njivi – pod njim padaju otkosi./On vlažnim usnama pipa vrhove klipova,/otkida zubima rumenu bradavicu sa dojke,/i grize –/sa zuba mu pjenuša mlijeko.//Između večeri i mene leži mučna godina,/a on je svu noć na meni –/gazi me kopitom po rebrima!... PJESMA DVANAESTA: Ravnica je popila snijeg kao pogača mlijeko./I – ljudi, hljebom se zaklinjem! –/na naše njive došljaci su donijeli plugove,/oru nam pod tjemenom.//Ljudi od došljaka, ljudi na njivama,/ustavite plugove u brazdama,/zadržite sjeme u šakama, –/čujte!//Plug taj, što se zario u naše oranice,/nije plug,/nije plug – ni jemlješ nije jemlješ!/To su nož zarili između nas/u naše meso zemlje!’’[9]