Organizovano, kao i svakog 6.juna, članovi Udruženja  boraca i antifašista Glavnog grada posjetili su spomen kompleks, na obali Cijevne, koji od zaborava čuva imena 93 borca i rodoljuba koje su italijanski fašisti strijeljali ratne 1942. godine. Nakon polaganja cvijeća, posjetioci su, dužnim pijetetom prilazili spomeniku odajući  poštu poginulima.

Predsjednik UBNORA Glavnog grada Borivoje Banović, podsjetio je da su italijanski fašisti, prije 79 godina strijeljali   rodoljube koji su prije toga bili zatočeni u zatvorima i logorima kojih je bilo nekoliko na području podgoričkog sreza.

 ,,Jedini  grijeh im  je bio što  su voljeli slobodu i što su se borili za pravednije društvo. Borba za takve  životne   vrijednosti, za četnički sud, u tadašnjoj Podgorici,  bila je neoprostiva krivica, pa je  takvo rodoljuljublje kažnjavano - smrću. Egzekuturi  presuda izdajničkog suda bili su italijanski fašisti, istakao je Banović.

,,Naša jedina obaveza je da ih  ne zaboravimo… Njihova žrtva  je  opomena i putokaz današnjim generacijama kolika je cijena slobode’’- istakla je članica Udruženja  antifašista  Podgorice, Julija Novaković, dodajući:

Na ovo stratište su okupacione vlasti dovodile rodoljube iz zloglasnih zatvora u Podgorici (Jusovače, Lamarina, kuće Rogošića, logora za Zabjelu), kao i iz logora u Baru, Albaniji (Kavaja) i Italiji, uglavnom kao odgovor odnosno odmazda partizanskim akcijama i narodnom otporu.

-U istom stroju pred puščanim cijevima stajali su Omer i Vidak, Desa i Bajo, Risto i Ramo, zagrljeni sa stisnutom pesnicom  i pjesmom na usnama “Nije strašno umrijeti..”

Pred oko 50 prisutnih, Julija Novaković  je kazala da svako od 93 imena je posebna i potresna sudbina:

,,Medju njima je bilo golobradih mladića koji su tek zakoračili u zivot, kao sinovi starine Ilije Kukuličića, Zarija i Špiro, koji su imali 24, odnosno 20 godina koji su se bavili ilegalnim radom, a to je “smetalo” domaćim izdajnicima koji su ih predali fašističkim vlastima. Kako ih ni surovim zatvorskim metodama nijesu uspjeli prisiliti da odaju svoje drugove-ilegalce, odveli su ih na obalu Cijevne, gdje su prkoseći smrti otišli u istoriju…a dom Kukuličića zavili u crno.

                                                    Julija Novaković, članica Glavnog odbora Udruženja boraca Crne Gore i Podgorice

Desa Adžić iz Podgorice pred puščanim cijevima je uzviknula: “Komunisti ne umiru kukavički, vec junački…” i to potvrdila svojim držanjem.

Prilikom odvodjenja na strijeljanje sa grupom osudjenika, Milos Lalević je iskočio iz kamiona s namjerom da pobjegne, ali ga je metak stigao na Pobrežju.

Okupator nije imao milosti ni prema trudnoj Bosiljki Radulović, koja je sa mužem Petrom i jos nerodjenim djetetom otišla u smrt.

Novakovićeva je istakla da kao u životu na ovim prostorima, tako i u  zajedničkoj narodno-oslobodilačkoj borbi, zajedno su bili ljudi različitih vjera i nacija:

-Medju strijeljanim rodoljubima je bio i Omer Abdović, jedan od prvih komunista na ovom području, kao i Ramadan Mustafin ŠarkiĆ koji je, kao ilegalac, održavao vezu izmedju partizana Podgorice, Skadra i Tuzi.

Na spomeniku, uz put Podgorica-Tuzi, su imena: Branke Dimitrija Popović, Aca Ivovog Martinovića, Novice Lakića, Vlada Kostića, Vida Filipovića, Dragutina Čadjenovića, Steva Mikovića, Nika Radetića… i tako redom do broja 93…Najviše    imena je iz Podgorice i okoline (Zete, Pipera, Tuzi, Kuča, Komana i dr.)

ONI su  za domovinu dali  najviše što se može dati – život. Obaveza nam je,  ne samo da  ih ne zaboravimo nego i da ih svojim odnosom prema svojoj Crnoj Gori ne iznevjerimo.