Istorija

V.St. Kinjo

Cetinje čudesni grad (V)

(15 riječi)

Cetinje, 1926. godine (Foto: Montenegrina)

Opštenarodni pjesnik Đorđije Vujović zvani - Đoko Leca... (ili Leza?) 

            Davno je to bilo kad sam zadnji put srio Đoka, nakon čega smo brdsko-brzinski ušli u nekadašnju poslastičarnicu preko puta „Elektrona“, pošto je Đoko nerado ulazio u kafane. Sjeli smo za jedan od onih malih stolova, kojom prilikom sam svoju malu tašnu stavio na samu ivicu stola i pripremio da čujem Đokovu priču... Neđutim on je sjedio napet kao na skok i stalno gledao u onu tašnu a onda se, prije no ga bilo što upitah, nervozno izgraja na mene: 

            - „Makni tu ojađelu tašnu...! Uzmi je na skut ili stavi na sred stola pošto sam ti ja žestoki neurotik pa mi se sve čini e će panut i obalit planetu“ 

            Naravno da sam onu tašnu odmah uzeo i smjestio u skut, te smo se mogli lijepo ispričati o svemu što se u međuvremenu dogodilo... No ovaj Đokov istup me je uveliko naveo da se zamislim nad mnogim pričama koje su ga pratile po cetinjskoj pjaci, počevo od one kako su ga zatekli đe jedne noći bonsekom šega stub novopostavljenog semafora „kod Vile“, u neposrednoj blizini sobice u kojoj je stanovao a u koju ga je, svojevremeno, smjestilo socijalno uz čiju pomoć je i preživljavao. Ovaj svoj postupak je objasnio time da mu ono neprestano „žmiganje“ semafora ne da zaspati, pa nije znao što da čini.

            Đoka znam još iz onih vremena kad smo zajedno išli u 7. i 8. Razred novoosnovane „Osmogodišnje Škole – Njegoš“, gdje su, već tada, njegovi postupci i ponašanje ukazivali na izvjesnu posebnost karaktera. Jedan događaj mi je ostao u sjećanju, kad je Đoko nekom svečanom prilikom održao nekakav vatren patriotski govor, koga niko nije razumio ali su zato svi nesputano zapljeskali.

Kako se u životu teško ili boljereći nikako nije snalazio, brigu o njemu je vodilo maltene cijelo Cetinje, te je uz svenarodnu podršku nekako odživio, ma kakvi odživio – naprosto odbolovao svoj kratak život iza koga je ostala jedna skromna pjesnička zbirka, koja mu je obezbijedila dostojno mjestu u hronici Cetinja.

            U svom nesređenom životu nije moglo proći a da se nekome ne zamjeri, te mu se dogodio problem sa svemoćnom i sveprisutnom – SLUŽBOM – đe ga je jedan njen Pripadnik posebno temeljito „obradio“ su čim se Đoko nikako nije mogao pomiriti... Oni koji ga bolje znaju, pričali su kako je mjesecima, ispred povelikog ogledala, nekakvim teškim željeznim lancem tukao nekakvu vreću, ispunjenu jal´ slamom jal´ šegotinom, pritom svaki put "samurajski" uzvikujući:“E ovako ću ga...!" se dok taj borbeni zahvat nije potpuno izvježbao a onda zaputio u lokal đe je, u međuvremenu penzionisani Udbaš, provodio dane i tamo ga, onako, ka neradeći i iz ubaha, onijem lancem tako temeljito - „složio“ - da se jedva digao....

            Evo nekoliko godina e sam kupio, veoma obiman "Roman o Cetinju" izvjesnog Veselina MIŠNIĆ-a, koji ovaj unikatni grad prikazuje kroz ličnost Đoka Leze (Vujovića) sa kojm sam išao u osmogodišnju školu - Njegoš, sve do polumature. Nakon toga smo imali samo uzgredne susrete, u kojima smo se površno raspitivali jedan o drugome. 

            Međutim u ovom je romanu se, od samog početka, nameće dilema da li je roman u stvari zaga o Ɖoku ili baš o ovom jedinstvenom (unikatnom) gradu, te čoek počinje da se pita što je pisac u stvari htio da kaže. Da ovu dilemu nekako razriješim, pomoglo mi je to što mi je ličnost iz romana bila dosta poznata, te sam shvatio da je pisac kroz nju (ličnost Đoka Leze) i stvarno uspio da grad Cetinje učini jedinstvenim jer kad je Đoko iz njega otišao u Herceg-Novi, naprosto je potonuo u pitomu anonimnost ovog primorskog grada a potom i stvarno utopio, kako bi svoju sudbinu opravdao u potpunosti.

            Jer je Đoko Leza samo je u Cetinju mogao biti - Đoko Leza - pošto ga je ono stvorilo i omogućilo mu da preboli svoj mučni život u kome je pola grada htjelo da mu navuče ludačku košulju, dok se druga polovina brinula o njemu kao svom najbližem, sluteći koji ga stvaralački grčevi muče dok nesviklo pokušava da odživi svoj život.

 

"Tursko groblje“

 

            Nakon svake posjete u CG đe se uglavnom bavim popravkama kuće i oko nje, ne dospijevam da se prošetam po Cetinju onoliko koliko sam želio, te sve odlažem za neku drugu priliku…. Jednom, prilikom svojih rijetkih izlazaka u grad, nabasah na jednu baš lijepu i zanimljivu knjigu M. Popovića naslovljenu sa – KARNERA – koju kupih i pročitah na dušak i sa velikim zadovoljstvom jer sam iz nje dobio uvid na sve one koji su samnom odrastali u ovom jedinstvenom gradu... Sjećam se kako sam se svojevremeno pitao đe nestade moj stari drug i prijatelj Danilo Kozina te sa sjetom u ovoj knjizi pročitah kako je skončao u „Milušinoj Pećini“ sa glavom na kafanskom stolu, đe ga ni posluga, do fajronta, nije dirala misleći da je zaspao...

            U ovoj knjizi pisac pominje kafanu-restoran „Tursko Groblje“ uz napomenu da ne zna porijeklo toga opštenarodnog naziva, jer službeni „KORZO“ skoro niko nije upotrebljavao. No pošto sam u prilici da ga dopunim, osvrnuću se da mlađim Cetinjanima poručim kako je do ovog naziva došlo jer još malo ko zna otkuda je... Ne mogu da se sjetim godine, kad je ova kafana-restoran bila preuređena, jer se ona zvala „KORZO“ i prije Drugog Svjeckog ali mi se čini da je to bilo krajem pedesetih (50), kojom prilikom je kafana dobila veoma čudan namještaj od bukovog drveta a po zidovima bili izloženi komadi oružja (sablje, bajoneti, handžari i levori) postavljeni ravno ili ukoso na nekakve kuke. No sve bi bilo potaman da nasloni onijeh stolica nijesu neodoljivo potsjećali na nadrgobne nišane koji se mogu vidjeti na muslimanskom (turskom) groblju, jer su se na njima nalazile nataknute okrugle ploče od pedu promjera na kojima je bio otisnut krst sa 4 ocila, slično kao, tada, i na crnogorskim kapama. 

            Eto zbog toga je ovaj lokal i prozvan „Tursko groblje“ jer je s večeri kad se upale svijetla i pogleda sa ulice baš bilo nalik na groblje prekriveno „nišanima“. No nije dugo potrajalo dok su se nekolicina, od one momčadi koja se tamo okupljala, nakon čestih rasprava i poprilične količine pića, dohvatila onih handžara i sabalja i stala bjesomučno sjeći i cijepati „turske glave“ koje su vidjeli oslikane u onim okruglim pločama, što je tadašnjem upravniku itekako dobrodošlo da one ploče odšega a ono oružje zavida za zid kako se više nebi zlouptrebljavalo. Od toga vremena nje ništa drugo ostalo osim imena a evo i njemu polako rok prolazi...

 

Sise i bicepsi

 

            Da bi nekome ispostavio jednu od dilema okašnjelog matufa, dovoljno će biti da, posebno  mlađe općinstvo Cetinja, podśetim, kako se vremena i običaji znaju mijenjati na veoma dramatičan način. Naprimjer; još uvijek se jasno sjećam, koliko sam se, u svojim ranim godinama, stidio svojih raskubenih gaća, te nije čudo e sam trenutno itekako zatečen činjenicom, da razbucane gaće, danas, predstavljaju osvjedočeni objekt visoke mode. Ova dilema mi se posebno nameće prilikom mojih neobaveznih šetnji Berlinom, đe svuda zatičem ljude različitog doba i uzrasta, kako opušteno sjede po kafanama i pločnicima, dok im kroz raskubene gaće ponosno ispadaju koljena, prkna ili neki drugi djelovi tijela.

            Pošto sve češće dolazim u Crnu Goru, jasno je da znake u vremenu pratim na veoma intezivan način, pri tome zapažajući mnogo toga starog, koje se ponavlja na moderan način. Pri tome sam otvoren za sve priče, viceve i sugestije kojih je na Cetinju bilo u svako vrijeme a vazda se isticale svojom originalnošću. Onda nije ni čudo što me se jedan cetinjski vic veoma dojmio; onaj đe jedan momak pita neku curu:

 

            - „Mala, imaš li ti sise?

            - „Imam!“

            - „Pa što ih ne nosiš?“

 

            Koliko god ovaj cetinjski vic izgledao zabavan, on je mnogo više od toga jer predstavlja izvjestan znak u vremenu koga je teško previđeti, bez ako čoek neće da vidi ili mu nije ni bitno. Mene je ovaj vic uputio da malo osvrnem oko sebe i bolje razmislim o skrivenoj poruci ove šale, jer novovremene mogućnosti jasno ukazuju da ako ih neka cura i stvarno nema, bez problema može da sise - po mjeri – na brzaka, dobavi u Podgorici ili Kotoru, pod uslovom da ima dovoljno sitnoga novca ili solidnog sponzora.

            Međutim, moje pogane opservacije ovđe ne prestaju već se protežu i na muški naraštaj prijestonice, što se nametljivo kurči svojim nadrkanim bicepsima (mišicama), stečenim veoma napornom „obradom“ u onoj fitnes radionici nadomak cetinjske Autobusne Stanice, istima pridajući vrhunsku opštu i moralnu vrijednost, jer se na sve drugo osvrću sa prezirom i nipodaštavanjem.

            Ovo zadnje mi je posebno teško padalo, pošto sam odgojen na starinski način i smatrao da s poštovanjem treba prihvatiti ruku koju pruža stariji, te sam dosta često bio neugodno iznenađen, kad bi ovi mlađahni atlete moju ruku prihvatali s vidnom nelagodom ili „preo kurca“ te sam ubrzo prestao da se zalijećem...

            Poseban dojam je na mene ostavilo to, da je kod ovog mladog naraštaja lični izgled postavljen visoko iznad ostalih amaneta i vrijednosti, što oni potvrđuju svojim napornim vježbama koje ih koštaju vremena i novca. No, neko će se zapitati čemu sva ova priča jednog matufa izgubljenog u vremenu i prostoru a na što nije teško dati odgovor; da je ovo, sa bicepsima (mišicama), u stvari smisaona paralela sa, gore navedenim vicem o sisama, koje neke cure imaju ali ih ne nose a mogu dobaviti ako treba, dok se „iz priloženog“ sasvim jasno može zaključiti da je slično i sa muškim naraštajem Cetinja, koji svoje bicepse nose na način da se slobodno mogu smatrati muškim – sisama – koje oni itekako - ponosno - nose i daju na uvid .

            Ova konstatacija se meni neodoljivo nametnula, kada sam pročitao dnevnu vijest da se na Cetinju ne može naći čoek koji bi starijim čeljadima iscijepao drva u zimskom periodu, što samo potvrđuje ovu moju teoriju o – muškim "sisama" – koje su tu da se nose a ne da služe za cijepanje drva i slične rabote...

 

Vječni ćutuci u vječnome gradu           

            Bješe to neđe zadnjih godina (75.-80) blagoslovenog samoupravnog poretka, kad se zatekoh u prepunom restoranu manstira Morače, baš kad u njega stupiše neke strane gospođe sa omanjim kučetom na lancu, kojom prilikom se, ne samo posluga i šef sale već, čini mi se i dežurni kuvar, svi ka jedan, stuštiše da im na znanje daju e je zabranjeno kučad uvoditi u ovu ustanovu od posebnog društvenog značaja. Ili tako nekako...

            Od tada prođoše godine, dok ne dođoh u priliku da ovaj događaj ispričam jednom ugostiteljskom radniku u penziji, koji me tada podsjeti na ondašnju praksu ugostiteljskih preduzeća da svoje osoblje jednom godišnje odvede na plaćeno studijsko putovanje po - "Trulom Zapadu" - kako bi, takoreći "na djelu", mogli da vide na koji način način oni izlaze sa problemima koje nameće turizam. Ovaj zaslužni ugostiteljski radnik mi potanko ispriča kako su obišli Njemačku, Francusku i konačno se obreli u vječnom gradu - Rimu - i bili smješteni u jednom lijepom i udobnom hotelu đe su i večerali a pritom imali priliku da vide jednog pogolemog kučka, po svoj prilici Bernandinca, kako se izležava na jednoj sećiji u uglu prostranog hotelskog restorana.

            Sjutradan su ovi visokosvjesni samoupravljači grupno krenuli u razgledanje izloga vječnoga grada Rima, da bi s u podne sastali u restoranu hotela gdje ih je čekao plaćeni ručak. Onako izgladnjeli navališe na pune pjate dok, neočekivano, jedan posebno svjestan samoupravni kadar ustade i značajnim glasom postavi dramatično pitanje:

 

            - "Ma đe je onaj kučak od sinoć.., da mi je samo znat?" 

            - "Eto ti ga na pjat!" - opušteno dodade neko od turbosvjesnih samoupravljača.

 

            Izgleda da više i nije trebalo bilo kakve priče, jer se, na ovo krucijalno pitanje, cijela ona samoupravna ordija diže i u, neviđeno bezobzirnom stampedu, zaglavi vrata hotelskog restorana da bi kasnije, za skupe pare, po okolnim prčvarnicama kupovala sangviće e da bi utolila glad, ni slučajno ne dovodeći u pitanje više nego značajnu primjedbu onoga svjesnog kadra e su im - Latini, stare varalice - za ručak sigurno uvalili onoga kučka. Aferim!

 

Odjeci i reagovanja.... 

            Na nekom od brojnih rođendana, dobih na poklon mali SONY radioprijemnik sa slušalicama koji od tada redovno koristim kao uspavljujuće "sredstvo" ali i kao budilnik u rane sate. Ovaj prijemnik, ne veći od kutije šibica, moguće je programirati da se sam istuli nakon određenog vremena, te nije bilo potrebe da "dežuram" po tom pitanju. Uglavnom sam slušao RADIO CRNE GORE koji ima izvanredan noćni program sa probranim muzičkim prilozima ali zato sa turbo "patriotskim" budnicama prepunih refrena u kojima se pominje naša lijepa Crna Gora.

            U tim nadahnutim "narodnjacima" se pominju - golubovi bijeli - ali i dežurni - sokolovi - čiji je zadatak da pozdravljaju stare roditelje i pouzdane prijatelje,od Lovćena do Komova pa i dalje ako treba. Budući da se ovaj budilnički "patriotizam" ponavljao svakoga jutra, posebnu pažnju mi je privukla pjesma koju je ova radiostanica najčešće emitovala u ranim časovima a od koje mi je u sjećanju ostao stih koji glasi:

 

            - " Crnom Gorom odjekuje,

            da se nova ljubav kuje,

            za nas dvoje...,

            za nas dvoje....“

 

E onda i nije nikakvo čudo, što jednoga dana "ufatih" sebe kako se šunjam oko kovačnice Bogdana Marcana, iz prikrajka prežeći da vidim da kojim slučajem nije on uzeo da kuje tu visoko nadahnuto - opjevanu ljubav...

             I za koga?           

            Kad gođ stupim na, freško popločan Dvorski Trg, vazda me obuzme izvjesna nelagoda pri pogledu na onu kovačnicu Bogdana Marcana iz koje, osim čekića odijeca i probrana muzika pri kojoj Bogdan, ponekad mahne svetačkom bradom, i neočekivano - takoreći iz - „zaśede“ - neko od jedrih ženskih čeljadi u prolazu, „pozove“ na ples.

            Prilikom zadnjeg boravka navratih u njegovu butigu da mu izjavim saučešće za ujakom Baronom a i da pogledam njegovu ponudu suvenira, koja u odnosu na sav onaj kineski kič, predstavlja pravo osvježenje. Pošto me ona standardna ponuda nije mnogo zanimala, upitah Bogdana ima li onijeh starih crnogorskih čaša za rakiju – sa stopom – iz kojih se nekad pilo i nazdravljalo, mnogo prije nego je počelo da se bjesomučno – loče!

            Ovo moje pitanje ga iznenadi ali i potsjeti na ovaj jedinstveni CG-„brend“ koji je, u starim vremenima, pretstavljao jedini „kristal“ u sirotinjski otmjenim domaćinstvima Cetinja i okolnih sela. Bile su to čaše od masivnog stakla pizmatično presovanog i postavljenog na masivnu okruglu stopu. Dok sam boravio u Francuskoj, na ovu našu čašu sa stopom me je potsjećala njihova čaša za jabukovaču (Calvados) samo što je ona bila glatka i izvijena ali i male zapremine, koja jedva da bi stala i u - naprstak. Sjetih se i starostavnih obi~aja koje mi je svojevremeno prenio moj stric Miloš Todorov, kad mi je iscitirao običaje da je:

 

            -„Jedna čaša rakije – taman!“

           

            -„ Dvije čaše rakije – dosta!“

 

            -Tri čaše rakije – malo!“

           

            Prilikom posjeta u preostalim seoskim domaćinstvima, primijetio sam da ove čaše zauzimaju „muzejsko“ mjesto među ostalim posuđem i više ne služe da bi se gost njima častio, jer se smatra da bi ponuđena količina mogla biti uvredljiva za sadašnje vrijeme i navike kad se pije na litre ali i dalje umire od – kapi.

            Bogdan mi napomenu ono što sam i sam znao, da ovih čaša nema u prodaji skoro četrdeset godina, no ne bi bio nikakav problem uzeti jednu kao model i naručiti ih kod neke fabrike stakla, jer bi sigurno našle prođu a i red bi bilo da i one nađu dostojno mjesto među svim onim šoljama CG-zapovijesti, prevedenih na sve evropske jezike. U ostalom gledaću i sam da poručim ove čaše iz kojih se pilo i nazdravljalo sa mjerom i otmjenošću.

 

Razorni komplimenti 

            Kad pomislim na sve cetinjske mamine i tatine „kuronjice“ koji, bez svoje krivice, odrastaju u „staklenim baštama“ dječjih vrtiċa i (ili) u udobnnim „samicama“ roditeljskih kuċa i porodičnih stanova, ne mogu a da ne napišem poneku od svojih „požuċelih“ uspomena na vremena kad su slične moguċnosti, za đecu iz vremena tadanje „Obnove i Izgradnje“, odnosno, 70 ( i slovima; sedamdeset godina) prije današnje tzv. tranzicione ere, u potpunosti pedstavljale jednu od mislenih - imenica.

            Zbog toga se, uprkos (ili bas zbog) odmaklih godina, iznova vraċam njihovome forumu, kako bi im mogao predočiti mnogo toga čega su sve poštedeni u vremenima tzv. „tranzicije“ i uputio na moguċnosti koje ona nude. U tom pogledu bi moglo biti dovoljno, da im opišem svoj subotnji odlazak na „Ivanov Pazar“ , kako je tada narod zvao današnju Rijeku Crnojeviċa, koja je u to vrijeme, za narod Riječke Nahije bila, ne samo administrativni nego i centar od životne važnosti.

            Bio je to jedinstven ugođaj, u kasno jutro stupiti na užareni šoder glavne ceste, koji je me je, bez milosti, nabijao kroz tanku kožu opanaka iz „domaċe radinosti“, dok užareni vazduh treperi nad rasušenim kamenjarom bez imalo zelenila. A onda se, poput kakvog broda za spasavanje, u oblaku prašine, pojavi i lijeno zaustavi raskutarena „pruga“ (autobus) cetinjske „Tare“.  Kondukteru, uokvirenom vratima, hitro doviknem da nemam para, na što me on pozove da ipak uđem, uz napomenu, da se hitro smjestim u „prkno“ atobusa koje je, ionako, vazda prazno. Bilo je to, u stvari, kao da me je uputio na galeriju pozorišta, jer se u autobusu odvijao uobičajeni „program“ koji se sastojao od „pjesme“ uspaljenih djilkoša i dovikivanja svih onih kojima pazar i nije bio od potrebe, no su krenuli kako bi im „guzica viđela put“. Pa da li je onda uopšte čudno da me  forum cetinjske omladineneodoljivo podsjeća na putovanje autobusom „Tare“ sa stanicom ispred nekadašnjeg hotela „Obod“, danas u ruševinama, na čijoj je udobnoj terasi smještenoj nad samom rijekom, veselo nastavljan jednako uzbudljiv –  podforum…

 

Koliko je ovaj forum „Tare“ uticao na moje shvatanje stvarnosti, dovoljno je da podsjetim opċinstvo koje zalazi na ovaj forum, na moj često upotrebljavani pojam – razornog – komplimenta, koji ponekad upotrijebim, kako bih ukazao, da kompliment nije drugo do podmuklo lažinjanje e da bi se došlo do nekog (sumnjivog) cilja. U neposredno iskustvo koje se tiče „razornog“ komplimenta, uputio me je moj voljeni stric - Panjo Mrgudov - koji mi ispriča kako je jednom prilikom  od Rvaša putovao jednim od autobusa „Tare“ a slučilo se da śedne prekoputa jedne mlade i kršne nevjeste, pa kako nije znao kakvu priču da s njom otpočne dođe na pomisao da joj, onako, iz zajebancije, učini ništa manje no – kompliment – da tako lijepe oči poput njenih, ne samo da nikad do tada nije vidio, no da do ovog momenta nije čak ni znao da tako čudesne oči uopšte i - postoje.

            Kako striko Panjo napomenu, posljedica ovog (razornog) komplimenta se iskaza u tome, da ona nevjesta, prvo porumeni, pa onda svoje hvaljene oči razrogači da bi se, onda, otvorenih ustiju zagledala u njega, onda ih nenadno prevrnula, da bi  tada, ispod njenog (drvenog) sjedišta, odjednom nastala povelika lokva, nakon čega je, striko Panjo, unezvjereno i uspaničeno uzviknuo:

 

            -„Au jadna, ti se popiša..!?“ 

            Prije nego što „dežurni“ autobusa i neki od svjesnih putnika sunuše na ovu nesretnu nevjestu, striko Panjo ustade i ispriječi pred njima, da bi nakon toga glasno i odlučno podviknuo:

 

            -„Puštite je na mir, jer ona ništa nije kriva no ja, stari ċutuk, koji sam u nevakat krenuo da kupim gomna…“ 

 

Nomeni i nadimci

           

            Niđe ka na Cetinju ne važi ona latinska: „nomen ist omen“ (ime to je sudbina), a to posebno i u pogledu nadimaka, pod kojima mnozina na Cetinju „odživi“ svoj `ivot. Ima nadimaka koji nastanu nekako „ostrčke“, time ponekad potvrdujuċi ono - omen – takoreċi u potpunosti. Dobro se sjeċam kad je za vrijeme jdnoga časa ruskog jezika, koji nam je predavala ruskinja iz plejade onih te na Cetinje nijesu donijeli ništa drugo do svog gospodstva. Na tome času se dogodilo da ona prozove baš kukavoga Mila Rajkoviċa, kako bi sa ruskoga preveo:

 

            -„Milo sero a moet belo…“ (Sapun je siv ma pere bijelo)

 

            Potpuno zbunjen, kukavi Milo ustade, dok smo se mi naprosto razvaljivali od zluradog smijeha a nastavnica čudila, te on kukavac, brže-bolje prevede ovu rečenicu, no svima bi jasno da je Milo, ovoga puta, zaradio nadimak koji mu je pretskazao sudbinu. jer je kasnije i sam postao nastavnik.

            Osim Mila i jedan veoma viđeni hirurg je, isto tako, na času ruskog zaradio svoj nadimak po kome je ostao poznat u Cetinju. Radi se o Voju Ražnatoviċu, koji je ostao u sjeċanju po svom neobičnom nadimku – Sapagan – i to samo zbog toga što je, na pitanje iz ruskog:

 

            -„Ҷto rastёt na golove? - (što to raste na glavi?) 

.. pokušao odgovoriti ali se nije mogao sjetiti kako se na ruskom kaze – kosa – i krenuo sa mucavim odgovorom: 

            -„Na golove rastёt….“

 

... i pokušavajuċi da se sjeti, grčevito okretao u očekivanju da mu neko došapne, što se i dogodilo kad mu je neko iz ċoska došapnuo:

 

            -„Sapagi“ - (čizme na ruskom)

 

No na nesreċu pravi odgovor je trebao biti: volosi (vlasi odnosno – kosa)…te je i s Vojom nastala sprdnja a on zaradio dozivotni nadimak - Sapagan

            Tako su ova dva pomenuta i vidjena Cetinjanina zaradila svoje nadimke, time potvrđuju da svak u svom imenu i, posebno – nadimku – može naslutiti i svoj – omen… 

 

 

Jedan od zadnjih autobusa za Katangu (Cetinje)

 

            Pri prebiranju po uspomenama iz onih vremena kad je Cetinje živjelo životom jedne familije, š navelo da  forume uporedim sa nekadašnjim rastrakularenim autobusima cetinjske „TARE“, tada jedinim sredstvom kojim se moglo otiċi u svijet. Od tada se dogodilo mnogo toga, čak i jedan rat u koji su mnozina veselo otišli da bi se otuda grdni vrnuli.

            Baš u ta mutna i olovna vremena, zapala me je obaveza da, zbog porodičnih obaveza dođem u Crnu Goru u čemu mi je od pomoċi bila novouvedeni „Montenegroairlines“ kojim sam udobno stigao na aerodrom Golubovci no kako se tada rent-a-car nije mogao unajmiti ka danas, bjeh upuċen na taxi-fukaru i javni prevoz koji jedva da je bio bolji.

            Nekako sam se dogovorio sa jednim od njih i na vrijeme stigao da ufatim zadnji autobus za Katangu, pardon – Cetinje - na brzaka kupio kartu na šalteru i radosno dotrčao do autobusa koji je nervozno dahtao spreman da krene, pa ako treba i bez mene.

            Kad uđoh u autobus, viđeh da je pun do zadnjeg mjesta i to isključivo (mlađeg) muškog naroda, te zbunjeno stadoh u prolazu između sjedišta tražeċi ono zapisano na biljetu kupljenom na određenom šalteru. Kad nađoh sjedište, momak koji bješe zasjeo u njega, na moj zahtjev da ga ustupi stade da se osvrċe ka da me ne shvata, što me nagna da se obratim dežurnom kondukteru, kojem, da bih svom zahtjevu dao poseban značaj, izjavih da sam srčani bolesnik i da mi je vožnju teško odstojati. Umjesto da se pobrine i oslobodi sjedište on se krajnje neotesano oseknu na mene riječima:

 

            „ Slušaj đede, što se mene tiče mo`š ovoga momenta opičit ( lipsati / crċi) na to isto mjesto đe si se poperio…“

 

            No utoliko autobus krenu a ja ostadoh da stojim u prolazu između sjedišta, opušteno razmišljajuċi o neugodnom položaju u kome sam se našao, jer niko od tih mladih ljudi ne pokuša da ustane i da mi ustupi mjesto, kao da se radi o nekom novouvedenom običaju. Prisjetih se i svojih mladih godina kad mi nikako po volji nije bilo slušat pomamljene đedove sa njihovim ijetkim pridikama, te pomislih kako da postupim s ovom omladinom i pritom nenamjerno sjetih Sloba Dariċa, koji je svoje odnose sa okolinom rješavao humorom, po kome je i ostao u dubokom sjeċanju grada Cetinja. Dovoljno je da se osvrnem na anegdotu kada je stopom odio u Titograd/ Podgoricu a momak koji ga je primio u svoje vozilo „jakao" na tako pogibeljan način, da Slobo nije mogao a da ga ne opomene i to učinio na svoj nezaboravan način, ovome neobuzdanom đetiċu preporučujuċi: 

            -„Daj gas, čoče, dako na vrijeme stiglemo na dnevnik u pola osam..!“ ( u rubriku pogibija) 

            Je li ovaj momak shvatio ovu poruku ili nije, ostaje otvoreno ali je Slobo ovim ostao dosljedan sebi. Ova uspomena me potaknu da se na sličan način obratim ovom mladom narodu, jer saam osjeċao da im je ovo pnašanje nametnuto, te demostrativno prođoh kroz prolaz između sjedišta a kad se nađoh iza konduktera koji je razvaljeno sjedio u svom pokretnom sjedištu, odlučno obratih opċinstvu: 

            -„ E bogomi je baš velika rabota,  gledat momke kojima se bez problema digne – kad hoċe i kad neċe - kako razvaljeno sjede u svojim sjedištima i gledaju matufa kome se ne diže kome ostaje da bespomoċno stoji u ovome sramotnome prolazu…“

 

            Kako sam i očekivao, ne samo da su mi – jedanak – ustupili mjesto no su odmah samnom otpočeli priču koja je trajala dok nijesam izašao u mrak jedne od usputnih autobuskih stanica na modernoj cesti od Podgorice (Titograda) do Cetinja….

 

            Slična dilema, potsjetila me je i na moje naivne pokušaje da prisutnim matufima u cafe baru „Balšića Pazar“ ispostavim neku od mojih vizija bliže i dalje budućnosti. Pošto smo kao uvijek po lijepom i sunčanom vremenu śeđeli na terasi ispod lipe, danima smo gledali krš od jedne raspale "zastave 101" izložene na prodaju za, ništa manje no; 700 eura! Začuđen cijenom, pođoh do ove olupine, računajući da može biti ima nešto unutra što može opravdati ovu cijenu ali ovaj uvid ispade još gori kad viđeh razvaljena sjedišta i raskubeni kokpit.

            Od tog momenta mi se ovaj krš, poput kakve opštenarodne zagonetke, neprestano motao po glavi sve dok nakon nekoliko sdiskusija sa poznavaocima gradske scene, nijesam i konačno shvatio da nije to auto koji je na prodaju već njegova registracija pa ko je kupi može auto dobiti mnogo jeftinije ako ne i – džabe. Ovo me potsjeti na jednu opštenarodnu izreku, koja se veoma često može čuti na gradskoj pljaci:

 

            - „E ne, valan, pa da mi ga džabe daje...!“

 

            Nakon toga se usudih da dežurnim matufima iznesem neku od svojih uvrnutih vizija budućnosti, kao što je, naprimjer, ova:

 

            - „Evo viđite ovi krš – rekoh ukazujući na pomenutu olupinu –… neće mogo proć kad će više od pola cetinjskog „groblja automobila“  izgledati ovako, te će ih neka nova, pametna gradska vlast, na neki način morat odstranit... „ 

            - „E pa što onda...?“ – preko volje se oglasi neko.

 

            - „ E onda će oni koji steknu koju paru, kupovat pametna auta sa automatskim vozačem, te neće imat potrebe da se otimaju o parking, no će im trebati samo da ih njihov auto doveze pred kafanu, nakon čega je dovoljno da auto „mršiknu“ da ide doma, što će taj on bez pogovora i učinjet. A kad bude trebalo da pođe na pljacu ili neko pokajanje, samo ga „zivnu“ i ono dođe za njega, stane pred kafanu i svirne u znak da je spremno...“ 

            Jasno je da su se poslije ovog mog pledoajea, dežurni matufi stali pogledivati a poneki zabrinuto odmahivati sijedim glavama... Dugo je trebalo dok se neki od njih ne usudiše da me priupitaju znam li još kakvu „izmislicu“ što nas, ma kakvi nas, no ovu mladost te svijet gleda kroz ekran smartfona, čeka u bliskoj budućnosti? Odgovorih im da se sjete da su izvjesna (tehnička) otkrića uslovila današnji način života i to: elektricitet i nuklearna energija.

            Onda navedoh svoju viziju o jednom otkriću koje bi planetu moglo uvesti u kosmičku evolutivnu fazu – otkriće suštine međusobnog privlačenja masa, odnosno kraće rečeno otkriće tajni sveprisutne - gravitacije. Njihov zbunjeni komentar je bio:

 

            - „A koji matrak, bi nam još i to trebalo...“

 

            - „ A što, čoče, ali ti električna struja nije od potrebe" – odgovorih pitanjem.

 

            - „Aaaa, to je već nešto drugo, no ti nama reci, što bi se korisno moglo učinjeti tom đaoljom – gravitacijom?

 

            - „E koliko toga korisnog bi se moglo postići korišćenjem gravitacije, pa ti više ne bi trebali ovakvi krševi da svoje prkno premjestiš sa tačke A na taču B, no bi se motor mogao direktno „ugraditi“ u tvoje rasjeđelo i ožvalo prkno, kako bi u svaku cetinjsku kafanu mogao stić kad god ti se digne..., Pardon, kad ti pane na´m“...

 



Povezani članci...

0 Komentara

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.