Istorija

VOĐENJE STALNE BORBE I IZNOVA OSVAJANJE SLOBODE

Maj 20, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

 

Piše: Milorad Minjo Ražnatović

 

          Prije dvadeset godina, u Podgorica info, maja 2006. godine, poslije uspješno završenog referenduma  kada se 55,5 posto građana opredijelilo da zaokruži DA za samostalnu i nezavisnu Crnu Goru, napisao sam tekst koji je kasnije objavljen i u mojoj knjiz Združeni udar.  Prenosim sadržinu teksta sa naslovom.

 

SLOBODA!!! 

Nezavisnost je za malobrojne; to je privilegija snažnih. A ko i s najvećim pravom no bez unutrašnje prisile pokušava da bude nezavistan, taj time dokazuje da verovatno nije samo snažan, već da je smeo do neobuzdanosti. (F. Niče: S one strane dobra i zla)

 

Crna Gora je 21. maja ponovo osvojila svoju slobodu, svoju čast i dostojanstvo. Vraćajući ubjedljivom voljom svojih građana, ne mačem i puškom, već olovkom, svoju državnost koju čeka već 88 godina, dokazala je svoje civilizacijsko dostignuće, svoje demokratske potencijale i svoju opredijeljenost da užurbanim koracima korača ka prosperitetnim, bogatim i pravno uređenim društvima. Osvajanje slobode nikad nije lako, posebno nije bilo lako osvojiti slobodu za Crnu Goru  kojoj se nametala lažna istorija, lažne vrijednosti, i koja je bila poligon „bratskih“ asimilatorskih pretenzija. Zato mi je kao moto ovog teksta poslužila sjajna misao F. Ničea koja na najbolji način odslikava petnaestogodišnju borbu za nezavisnost koja je na početku bila zaista privilegija malobrojnih, istrajnih, hrabrih i snažnih duhova koji nijesu šteđeli truda, znanja i energije da tu ideju učine „dohvatljivom“ za veliki broj građana. Pravo i obavezu na tu borbu postavila je pred nas hiljadugodišnja istorija državnosti i slobodarski duh, nepotčinjenost, ljubav i vjernost svojoj državi naših predaka. Predaka čija je krv za slobodu svoga otačestva zalila svaki krš crnogorski. Na to su nas obavezivali i Tuđemilska bitka, bitke na Carevom lazu, Martinićima, Krusima, Fundini, Grahovcu..., kao i Trinajestojulski ustanak crnogorskog naroda 1941. godine i bitke u Drugom svjetskom ratu na: Pljevljima, Neretvi, Sutjesci... Opominjale su nas  žrtve sa tih i mnogih drugih crnogorskih bojišta i stratišta, kao i crnogorske dinastije Vojislavljevića, Balšića, Crnojevića  i Petrovića, da časnijeg i uzvišenijeg cilja i većeg dobra za jedan narod nema od sopstvene slobode koja je oličena u svojoj državi. Na početku te borbe bili su liberali, socijaldemokrate i jedan broj nezavisnih intelektualaca. Svi oni zajedno su prolazili kroz golgotu velikosrpskih nasrtaja temeljenih na svijesti koja je dolazila iz takvog duhovnog miljea kojem je „Pamfletizam uvek apriorizam; on ne postavlja istinu u pitanje već imajući tu istinu kao apriornu njemu, postavlja pitanje o zadovoljenju te istine, o stepenu i načinu tog zadovoljenja. On je uvek borac u ime određene istine, njen izvršilac. On se ne pita za istinu već vojuje za nju.“ (R. Konstantinović: Filosofija palanke). Ko nije vjerovao unaprijed datim istinama o jednom  narodu, jednoj naciji i jednoj državi, koje su u sebi sadržavale predznak srpski, i ko nije „vojevao“ za te istine, taj je bio izdajnik, izrod, nesoj, turčin, ustaša i tako redom. I nije se sve svodilo na verbalni psihološki pritisak, već je taj fašizam koji je izvirao iz ideje velikosrpstva i fizički atakovao kako na Crnogorce koji su ulagali svoje znanje, sposobnost i energiju u vraćanje nezavisnosti Crnoj Gori, tako i na manjinske narode zbog  ljubavi prema svojoj državi. Međutim, prevarili su se kad su mislili da će snagom sile i oružja zatrijeti svijest o crnogorskoj državi, naciji, crkvi, o  kući i  slobodi Crne Gore. Da će ugasiti ljubav  i „zakopati“ istinu o Crnoj Gori i njenoj istoriji, „kao da je „istina“ tako bezazlen i nesposoban stvor da su joj potrebni branioci! Da ste joj potrebni upravo vi, vitezovi njtužnijeg lika, gospodo besposličari i tkači duhovne paučine!“ (F. Niče).

Naprotiv, spoznala je većinska Crna Gora istinu o sebi i svom trajanju i sve  prednosti svoje države i svoje slobode, tako da se od 1997. godine u pokret za nezavisnost uključila i Demokratska partija socijalista[1] kao najbrojnija i najmoćnija partija u Crnoj Gori. Pridružujući se Socijaldemokratskoj partiji, koja  se „pekla na vatri velikosrpstva“. Koristeći tu istu vatru da zapali buktinju nezavisnosti,  koja danas obasjava cijelu Crnu Goru, udruženim intelektualnim snagma uspjeli su da ideju nezavisne Crne Gore izdignu na pijadestal najvišeg narodnog dobra, čime je ona narasla u  nezaustavljivu lavinu koja je 21. maja rekla jedno ogromno DA vječnosti Crne Gore. To veliko DA rekli su i Crnogorci, i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci, i Muslimani, i Albanci, i Romi, kao i drugi manjinski narodi koji žive u Crnoj Gori. Najsjajnije veliko DA, svojoj najvećoj ljubavi Crnoj Gori rekla je naša dijaspora, koja je  na zov Crne Gore, kao što su to radili naši preci, masovno pohitala da odbrani slobodu, čast i dostojanstvo Crne Gore. Upravo se u tome ogleda veličina crnogorske pobjede, što su prema njoj ljubav iskazali svi narodi koji žive u njoj, i što joj je  multietničko, multikonfesionalno i multikulturalno DA dalo „krila“ da „poleti“ u visine, među nezavisne države i slobodne narode, sa kojima će od sada pa u vječnosti, kao država sa punim integritetom, graditi odnose na ravnoprvnim osnovama.

**

            U nastavku, uoči dvadesetogodišnjice nezavisnosti dopisujem:

            Danas kao i tada, prije dvadeset godiina, crnogorsko društvo i država susrijeću se sa istim onim problemima i izazovima sa kojim se susrijećala uoči referenduma 2006. godine. Samo što to danas ondašnje političke anticrnogorske nacional-šovinističke  partije, kojima se pridružio populistički PES i URA, rade sa pozicija vlasti. Tada, ni međunarodna zajednica u liku gospodina Solane koji nam je nametnuo nepravedne i dotad, pa i potad, niđe viđene uslove da se od obaveznih 50+1 posto izašlih građana za nezavisnost mora izjasniti njih 55%, nije bila naklonjena održavanju referenduma niti vraćanju crnogorske nezavisnosti.

I danas ove antievropske i anticrnogorske političke snage, kojima je tada išla na ruku međunarodna zajednica, odnosno EU (koja to i danas čini tolerišući im izigravanje i izrugivanje demokratskih evropskih standarda), negira crnogorsku naciju, crnogorski jezik, Crnogorsku crkvu i sva znamenja koja imaju crnogorski prefiks. Sve to se želi prisvojiti i pripisati kao pripadajuće srpskom nacionalnom biću, a svi oni koji su dali svoj puni doprinos vrtanju crnogoske nezavisnosti, samosvojnosti i slobodi žele se na razne načine – političke i pravne, kompromitovati, kako bi se kriminalizovala i sama ideja Crne Gore i njen opstanak. Uz to nam jedan premijer – Dritan Abazović, politički odgajan i stasavao u URA nekadašnjeg lidera i predśednika njenog Savjeta Žarka Rakčevića, a iznjedren iz  anticrnogorske litijaške kontrarevolucije, priredi veleizdajstvo  kakvo Crna Gora do sada nije doživjela – prepisijući svo sakralno crnogorsko blago, kao i grobove naših đedova stranoj Crkvi. Ovaj dvojac i čelnici koncerna „Vijesti“, zajedno su radili na formiranju postavgustovske koalicije, sa anticrnogorskim i nacionalšovinističkim partijama, i tako dali presudan doprinos uspostavljanju vlasti koja je   zarobila Crnu Goru i svakodnevno pokušava razoriti sve ono što je stvoreno referendumom 2006. godine.

Iako smo mislili da smo na referendumu osvojili slobodu za Crnu Goru, svjedoci smo da se, u slučaju naše države, za nju mora stalno boriti i iznova je osvajati. Kao što su to radili naši preci u milenijskom trajanju, u bezbroj borbi, megdana i ratova, na čelu sa crnogorskim vitezovima koji su i svoje živote polagali za odbranu i ponovno osvajanje slobode, tako i mi danas moramo upregnuti sve svoje političke, intelektualne i ljudske snage kako bi je ponovo osvojili. Jer nas trideseto avgustovski „oslobodioci“ od nje oslobodiše 2020. godine. A da bi je ponovo osvojili moramo svi zajedno, sve crnogorske suverenističke partije, institucije, nevladine organizacije i pojedinci (intelektualci, kulturni radnici i „obični“ građani) stati u zaštiti demokratije i crnogorskog Ustava – pravnog poretka, koji se želi mijenjati i na taj način degradirati fundament crnogorskog identiteta – crnogorska nacija i crnogorski jezik, kao i multikonfesionalnost, multinacionalnost, multikulturalnost i antifašizam, a Crna Gora federalizovati, odnosno pocijepati po nacionalnim šavovima. Evropska unija, kojoj kucamo na vratima, u tom pogledu nam neće pomoći. Iako ima mišljenja i od crnogorskih suverenističkih intelektualaca i šire u suverenista, da će se sva pitanja crnogorskog identiteta riješiti ulaskom u Uniju, čini se da je to zabluda u koju se, bez dublje analize i svestranijeg sagledavanja političkih prilika u EU, upada. Sva je prilika, kako stvari sada stoje, EU i njegova tijela se neće baviti time da li će Crna Gora njoj pristupiti  sa crnogorskim ili srpskim jezikom, kao Crnogorci ili Srbi, kao  da li će Crnogorska pravoslavna crkva kao jedan od stubova crnogorske državnosti, crnogorskog identiteta i crnogorskog dostojanstva uopšte postojati. U tom smislu, uđemo li sa ovim političkim subjektima u EU, možda nam bude i mnogo teže da odbranimo svoj identitet, samosvojnost državnu punoću, odnosno njen puni suverenitet, završvajući kao prazna ljuštura bez sadržaja. Zato je pravo vrijeme da se trgnimo iz letargije i ne dozvolimo da na pogrešnim percepcijama, zabludama i neosnovanim nadama gradimo svoje mišljenje i svoj odnos prema budućnosti. U suprotnom pitaće se nadolazeće generacije što im uradiše preci i kakvu im „državu“ ostaviše! U tom smislu samo odlučnost, hrabrost, mudrost i jedinstvo crnogorskih suverenista, koje nas je krasilo u predreferendumskom periodu 2006. godine, garantuje očuvanje pune državnosti, suvereniteta i identiteta. Neka ova  dvadesetogodišnjica nezavisnosti bude podstrek za takvo ponašanje i djelovanje.

          Srećan 21. maj Dan nezavisnosti,  neka je VJEČNA CRNA GORA!!!