Piše: Zoran M. Vukčević

Postoje smrti koje se dese jednom, i postoje smrti koje traju.

Ne zato što ih vrijeme nije zatvorilo, nego zato što ih svijest nije zaboravila.

Smrt Anke Knežević pripada toj drugoj vrsti.

Ona nije završena onog dana kad je pucanj prekinuo jedan mladi život.

On traje, u svakoj istinikoja se prećuti i u svakoj laži koja pokuša da zauzme njeno mjesto.

Zato 9.maj nije samo datum.

To je mjera.

Mjera našeg pamćenja. Mjera naše hrabrosti da stvari nazovemo pravim imenom.

Anka Knežević imala je devetnaest godina. U tim godinama čovjek tek počinje da bira svoj put.

Ona ga je već bila izabrala.

Ne lakši.

Ne sigurniji.

Nego ispravan.

Bila je partizanka.

I zbog toga je svirepo ubijena.

Ali nije presudilo to što je bila dio pokreta.

Presudilo je to što nije pristala.

Anka Knežević

Jer u jednom trenutku pred svakim čovjekom stane pitanje koje ne dopušta uzmicanje:

što si spreman da izgubiš da bi ostao to što jesi?

Anka je na to pitanje odgovorila životom.

Porodica kao zavjet

Bila je kćerka predratnoguglednog podgoričkog advokata Sava Kneževića.

Rasla uz braću Vlada, Draga i Mila.

Rano je naučila šta znači odgovornost.

Rano naučila da dostojanstvo nije riječ nego teret koje se nosi.

Njen brat Drago ubijen je u Kraljevu od ruke domaćih izdajnika.

Jedna porodica.

Dvije žrtve.

I jedno nasleđe koje ne dopušta zaborav.

Jer postoje smrti koje nijesu poraz. Postoje životi koji tek kroz žrtvu postanu zavjet jednog naroda.

Izbor koji određuje čovjeka

U tamnici Jusovače, među zidovima tame i memle, pred njom nije stajala smrt.

Stajao je izbor.

Mučili su je.

Tukli.

Ponižavali.

Tražili imena.

Tražili izdaju.

Nudili su joj život u zamjenu za tuđu smrt.

Imala je devetnaest godina.

Mogla je da govori.

Mogla je da živi.

Izabrala je da ćuti.

I u tom ćutanju sačuvale je druge.

A izgubila sebe.

Ne zato što je ośećala strah. Nego zato što nije dozvolila da strah postane gospodar njene savjesti.

Zato njena smrt nije samo kraj.

Ona je mjera.

Mjera čovjeka.

Mjera časti.

Mjera dostojanstva.

Najstrašnije kod smrti Anke Knežević nije to što je ubijena.

Fašizam ubija.

To je njegova priroda.

Strašno je nešto drugo.

Što su je ubijali ljudi koji su govorili istim jezikom.

Ljudi iz iste zemlje.

Što meci koji su je pogodili nijesu došli samo iz mržnje okupatora, nego iz tame domaće izdaje.

I možda je upravo zato njena sudbina toliko bolna za Crnu Goru.

Jer nas primorava da priznamo jednu tešku istinu:

narod ne propada onda kada naiđe neprijatelj spolja.

Narod počinje da nestaje onda kada izgubi sposobnost da razlikuje svoje heroje od svojih dželata.

A upravo se to danas pokušava.

Da se zbriše granica.

Da se pretvori u "dva pogleda".

Da više ne bude važno ko je branio slobodu, a ko služio okupatpru.

Kada društvo dođe do te tačke, onda više nije ugrožena samo istorija.

Ugrožen je moralni temelj jednog naroda.

Jer narod bez istine o sebi postaje masa bez pamćenja.

A masa bez pamćenja uvijek na kraju počne da služi onima kojih bi trebalo da se stidi.

I zato priča o Anki nije samo priča o smrti jedne đevojke.

To je poslednja linija odbrane dostojanstva Crne Gore.

Glas Anke, pisma pred smrt

Uoči strijeljanja, Anka piše ocu Savu:

"Dragi moji,

Danas vam pišem poslednje pismo, jer znam da ću śutra u 10 ura poći u smrt.

Ne žalim što odlazim ovako mlada u hladan grob, ne žalim što časno i poštenoodlazim i dajem svoj život kao i hiljade i hiljade mladih naprednih omladinaca što su ga dali za opštu stvar, za blagostanje čitavog naprednogčovječanstva.

Žao mi je samo što ostavljam tebe, oca starog i iznemoglog bez ikoga.

A najžalnije, što još ne mogu viđeti moju milu i dragu braću.

Oče, budi hrabar i nemoj da očajavaš da ti se slade neprijatelji koji mene mladu, danas ubijaju.

Nemoj primati saučešće od nikoga, jer mnogi neće doći da učestvuju u tvojoj žalosti,već da sa uživanjem posmatraju kako se mučiš.

Ja te mnogo žalim i to neka ti je dosta, a ja odlazim poštena, zato što sam poštena.

Ubijaju me braća Crnogorci, nitkovi.

Nemoj da se stidiš smrti svoje kćerke jer ja odlazim kao mnogi za dobro naroda, a znaj i to da će doći dan kada će sve nas osvetiti naša braća i drugovi po našim gorama.

Moje poslednje misli su upućene na tvoju starost moga roditelja.

Budi istrajan i hrabar i ne očajavaj.

Posljedni putprimi pozdrav od tvoje ćerke Anke."

A najmlađem bratu Milu piše:

"Mili brate Milo,

Danas kada ti strijeljaju tvoju sestru ti se nalaziš u Skadru na radu da zaradiš parče hlebasve da ishraniš, ti naš mladi hranitelju starog oca i sestre u zatvoru.

Više ti neće trebati misliti kako ćeš mene pomoći i što ćeš mi poslati u tamnicu.

Žao mi je što nijesi tu da bar tebe vidim još jednom, kada mi je nemoguće onu drugu braću.

Tatu sam viđela u sudnici, kamo sreće da ga nijesan viđela, mnogo me rastužio, viđeti ga onako starog, jadnog, zgurenog, a dijete od 19.godina stoji na optuženičkoj klupi kada joj sude nitkovi, a zašto, zato što je bila poštena, zato što nikogubila nije, zato što nikome nažao nije učinjela, zato što je drugove i braću pomagala i sa mislima uvijek kod njih bila.

Takođe mogu misliti kako mu je bilo kad me osuđuju na smrt, njegovo rodno dijete, koje je bilo još iz đetinjstva za njega ideal.

Dragi brate, budi dobar i kuražan, nemoj da me žališ pred svakim. Znadi od kogaprimaš saučešće, tvoja sestra odlazi, za dobro svih vas koji ostajete.

Daj Bože da ja budrm poslednja žrtva našeg jadnog i napaćenog naroda, budi dobar i pošten i pođi putem naprednih, budi hrabaromladinac, potpomaži naše hrabre partizane, ali samo pazi da ne pođeš u ruke ovih nitkova i zlikovaca kao što je tvoja jadna i namučena sestra.

Budi pošten pa makar i glavu izgubio jer je bolje pošteno umrijeti nego sramno živjeti.

Našoj dragoj braći Dragu i Vladu rečo kad ih budeš viđeo, da im je sestra u grob pošla sa željom što ih još jednom viđela nijesam.

Mnogo ih pozdravi i poljubi mjesto njihove jadne i uželjele sestre.

Reči im da su moje poslednje misli bile upućene na sve vas.

Na našim kostima i leševima grade se nova i srećna doba, u kome će svaki čovjek živjeti pod istim uslovima i imati sva prava na život.

Idem u smrt čvrsto ubijeđena da je pobjeda naša.. ."

Vrijeme u kojem živimo

I zato danas, na 9.maj ne možemo ostati samo u prošlosti.

Jer ono što danas gledamo u Crnoj Gori nije samo politika.

To je pokušaj da se promijeni smisao istorije.

Pred našim očima pokušava se zamijeniti istina.

Da se ideološki nasljednici onih koji su Anku poslali u smrt predstave kao tumači slobode.

Da se izdaja preimenuje u patriotizam.

Da se zločin relativizuje i prestavi kao"drugačiji pogled".

To nije greška to je projekat.

Danas se pokušavaizjednačiti partizanski oslobodilački pokret sa četničkom ideologijom.

Da se u istu ravan stave oni koji su se borili za slobodu i oni koji su služili okupatoru

Ali između toga nema mosta.

Nema nijansi između slobode i izdaje.

Između časti i kolaboracije.

I zato je opasno kada se danas veličaju ideje koje su ostavile krvav trag kroz ovu zemlju.

Kada se podižu spomenici onima koji su pucali u sopstveni narod.

Kadase od nas traži da zaboravimo, ili da ćutimo.

A ćutanje nije neutralnost.

Ćutanje je pristanak.

A zaborav nije pomirenje.

Zaborav je odricanje.

Zato śećanje na Anku danas nije samo poštovanje.

To je otpor.

Otpor laži.

Otpor prekrajanju istorije.

Otpor svemu što se pokušava da izbriše granicu između dobra i zla.

Jer ta granica postoji.

I ne smije se pomjerati.

Lična riječ

Za mene, Anka nije samo ime uklesano na spomeniku na Čepurcima.

Ona je krv moje porodice.

Ona je tišina u pričama starijih koja nosi više bola nego riječi. Ona je pogled kojim mjerim hrabrost.

I pitanje koje ostaje: jesam li dostojan njenih devetnaest godina?

Zato 9.maj nije dan pobjede nad fašizmom.

To je dan odgovornosti.

Dan kad se podśećamo da sloboda nije dar, nego obaveza.

I da postoje životi koji su tu obavezu platili do kraja.

Ime jednog od tih života je, Anka Knežević.

I dok budemo imali snage da razlikujemo Anku od onih koji su je ubili, postojaće i Crna Gora dostojna njene žrtve.

Jer narod koji zaboravi svojeAnke, na kraju počne da liči na njihove dželate!