Istorija

Intervju: Akademik Sreten Perović, književnik, književni kritičar i istoričar, dramski pisac, antologičar, prevodilac, publicista i enciklopedista

PRVI JE VUK KARADŽIĆ 1837. GODINE UPOTRIJEBIO SINTAGMU CRNOGORSKI JEZIK

Avg 18, 2025 1 Komentara

(15 riječi)

''PROSVJETNI RAD'': Br. 26 - JUN 2014.

Nije slučajno Marko Miljanov Popović ukorio one naše mladiće („potuđenike”) koji su se školovali u Srbiji i provocirali Marka da kaže nešto protiv knjaza Nikole i njegove navodne „despotske” i „antisrpske vlasti”. Njegoš je crnogorski pisac, a svako ima pravo da ga smatra i svojim piscem, kao što „usvaja” i proučava sve velike svjetske autore. Veoma je promišljeno i za budućnost crnogorske kulture korisno što se na Cetinju otvara Fakultet za crnogorski jezik i književnost. Crnogorski pravopis odgovara govornom jeziku Crnogoraca i drugih naroda koji se služe jotovanom ijekavicom. Najavljuje se da će se država ozbiljno pozabaviti revitalizacijom crnogorske enciklopedistike. Doprinos akademika DANU je, u odnosu na članstvo CANU, izvanredan, i u više disciplina nauke i umjetnosti superioran – treba uporediti bibliografije članova dviju akademija!

 

BIO-BIBLIOGRAFIJA

SRETEN PEROVIĆ (15. februara 1932, Gornja Gorica, Podgorica, Crna Gora), akademik, profesor južnoslovenske i svjetske književnosti, pjesnik, književni i pozorišni kritičar, dramski pisac, antologičar crnogorske književnosti, leksikograf, istoriograf, enciklopedist. Za poeziju je dobio najveće nacionalne nagrade i visoko cijenjena internacionalna priznanja. Potpredśednik je Dukljanske akademije nauka i umjetnosti (DANU), inostrani član Makedonske akademije nauka i umjetnosti (MANU), počasni član Internacionalne akademije „Mihai Eminescu” (koja mu je dodijelila Internacionalnu nagradu za poeziju i predložila ga za Nobela) i Mediteranske akademije „Braća Miladinovci”, čiji je laureat 2010 (Struga, Makedonija). Autor je osamnaest /18/ knjiga lirike na maternjem, crnogorskom jeziku, i deset /10/ knjiga poezije i kritike na stranim jezicima. Prepjevao je dvadeset pet /25/ knjiga poezije sa makedonskog, francuskog, ukrajinskog i slovačkog jezika. Autor je deset /10/ knjiga studija, kritika, eseja – iz oblasti književnosti i teatrologije. Autor je šest antologija crnogorske poezije i teatrologije i Vodiča kroz crnogorsku istoriju, priručnik koji je Parlament Crne Gore, uoči Referenduma o nezavisnosti, publikovao na engleskom jeziku („A GUIDE THE MONTENEGRIN HISTORY”, Podgorica 2005). Perović je Počasni pjesnik Grada Skopja i Počasni državljanin Republike Makedonije.

 

Veoma su važni crnogorski državni i nacionalni simboli

Prosvjetni rad: G. Peroviću, ističete važnost crnogorskih identitetskih pitanja objašnjavajući da je to „kodni sistem koji omogućava mjerljivost doprinosa svjetskoj riznici duhovne i materijalne kulture”. Jesmo li svjesni ove činjenice?

Perović:U posljednje vrijeme sve se više poklanja pažnja simbolima koji označavaju državni i nacionalni (građansko-nacionalni!) identitet, ili – ako hoćete – imenu i prezimenu Crne Gore i crnogorskog (multietničkog) naroda. To su osnovni znaci raspoznavanja u ogromnoj familiji naroda i država u Svijetu. Kad to ne bi bilo potrebno, kad bi se i bez toga moglo (a nekad u dalekoj prošlosti se moglo), onda ni druge zemlje, ni drugi narodi ne bi tome poklanjali pažnju. A, vidite – poklanjaju pažnju: i državnoj himni, i državnom grbu, i nacionalnoj kulturi (u najširem smislu riječi); i niko to ne osporava. Kod nas, međutim, za dio našeg građanstva – sve je podložno sporenju i osporavanju. Pa i DRŽAVA! I neka se ne ljute ni moje starije ni moje mlađe kolege-profesori kad se neka osporavanja crnogorskih identitetskih simbola i drugih, osnovnih (simboličnih i stvarnih!) vrijednosti Države Crne Gore – nazovu antidržavnim, anticrnogorskim, antipatriotskim, anticivilizacijskim, antiljudskim! Neka se obazru oko sebe, neka pogledaju bliže ili dalje prijateljske i manje prijateljske zemlje, pa neka provjere časnost i dostojanstvo svojih reakcija, svojega inaćenja, svojeg samoponiženja.

Druga je stvar: kritikovanje državnih, društvenih i građanskih nedostataka, negativnosti, nepočinstava, zala i zločinjenja. Iskazano na civilizovan, kulturan, dostojanstven i dobronamjeran način – to (kritika) može da bude izvanredna vrijednost, doprinos ljudskom i društvenom napretku, jačanju dostojanstva Države i društva, pozitivnost koju savremeni demokratski svijet cijeni i uvažava. A niko ne cijeni niti uvažava one koji denunciraju svoju porodicu, svoju društvenu zajednicu, svoju državu… i nude svoju tobožnju (moralno posrnulu) lojalnost drugom entitetu, makar to bila i prijateljska država, bliska narodna zajednica ili međunarodno visokoodgovorna organizacija. Nije slučajno Marko Miljanov Popović, crnogorski vojvoda (Knjaževom voljom – i razvojvoda) za vrijeme pośete Srbiji i Vojvodini (krajem XIX vijeka) ukorio one naše mladiće („potuđenike”) koji su se tamo školovali – i provocirali Marka da kaže nešto protiv knjaza Nikole i njegove navodne „despotske” i „antisrpske vlasti”. Marko ih je dobronamjerno opomenuo da se protiv svoje Domovine ne smije ružno govoriti, još manje ružno raditi, a najveća je nesreća – ako se to radi u tuđoj zemlji – iz niskih pobuda, za bolje „uhlebije” ili za „Judine srebrnjake”.

Nažalost, i u naše vrijeme ima onih koji se u tom pogledu ponašaju nedostojno, koji ne žale truda da što više ocrne Crnu Goru, nastojeći da je omalovaže, a sve u ime navodne borbe za ljudska i građanska prava, za unapređenje demokratije i bolju perspektivu svoje partije. Oni se raduju ako Država Crna Gora ne uspije da u željenom roku dobije očekivana uvažavanja; i nije im tegobno niti otužno da to svoje radovanje javno eksponiraju, nude kao sarkastičnu poslasticu, nudeći svoju privrženost drugim („demokratskim”!) zemljama i režimima – svejedno pod kojom zastavom, najčešće ne pod crnogorskom. Važni su, veoma su važni crnogorski državni i nacionalni simboli (među koje ne ubrajam crnogorski jezik i Crnogorsku crkvu), što nikako ne pretpostavlja na bilo koji način umanjenje prava na isticanje nacionalnih simbola manjinskih naroda Crne Gore. To će, nadajmo se, odgovarajući zakon riješiti u saglasnosti sa pozitivnim evropskim zakonodavstvom, i ne bi trebalo da se na svadbama ili sličnim našim svečanostima vide samo barjaci drugih država, ako uz to znamenje nije i državna crnogorska zastava.

Njegoš je najviše falsifikovani i zloupotrebljavani pisac kod Južnih Slovena

Prosvjetni rad: Proslavili smo veliki nacionalni i državni jubilej – dva vijeka od Njegoševog rođenja. Zašto se još uvijek agresivno Njegošu negira crnogorska nacionalnost, iako je upravo on pisao o „crnogorskoj naciji”?

Perović: Zašto?! To je jedan od glavnih segmenata agresivne politike koja istrajava na ideji „restauracije” Dušanovog carstva, koje je trajalo samo devet godina a za njim se tuguje evo bezmalo osam vjekova. Njegoš je po toj velikodržavnoj srpskoj projekciji stožerni simbol svetosavsko-nemanjićke ideologije; i savremenim akterima tog asimilacionog projekta ništa ne smeta činjenica što u Njegoševom životu, Njegoševom djelu i Njegošu kao poglavaru autokefalne Crnogorske crkve – nije bilo Svetoga Save (Nemanjića), niti bilo kakvog uticaja na Njegoševu Crnu Goru i autokefalnu Crnogorsku crkvu Njegoševa doba. O tim reslovima retrogradne srpske politike pisano je mnogo, u posljednjim decenijama najviše (ne samo od Crnogoraca i Srba, nego i od Amerikanaca i Rusa…), ali se recidivi javljaju i danas. Ono što o Crnogorcima i Crnogorskoj Državi misle i javno govore aktuelni srpski patrijarh i njegov izaslanik g. Amfilohije – ne može se ničim pravdati, a nadajmo se – više ni tolerisati. Ti „božji ljudi” ne boje se Boga, a svojim činjenjem i ne priznaju Boga, ali im to ne smeta da samo u jednom danu Božje ime i njegovu „pravdu” (kaznu ili aboliciju!) pomenu nebrojeno puta. I to im ne smeta da se stalno služe floskulama: crkva je odvojena od države, pa Država nema ni potrebe ni prava da se u ustrojstvo SPC na bilo koji način miješa. Ali im ne smeta kad odgovarajući organi Države, na zahtjev SPC a bez relevantnih dokumenata – prepisuju crnogorske hramove i dio crnogorske državne teritorije u vlasništvo SPC, Srpske patrijaršije i (personalno) u vlasništvo g. Amfilohija. I nije čudno što se i domaća i inostrana javnost čudom čudi kako i danas, u samostalnoj, suverenoj proevropskoj Državi Crnoj Gori – više od 600 crnogorskih crkava i manastira, podignutih u vremenima kad Srbija nije bila slobodna (a Podlovćenska Crna Gora jeste), kad nije postojala ni Srpska pravoslavna crkva (a i pećke patrijarhe postavljao je turski sultan) – SPC drži „kao svoje”, iako ih je prisvojila nakon što je Kraljevina Srbija anektirala Kraljevinu Crnu Goru, nakon čega je, pod vojnom okupacijom 1918, održana nelegalna i nelegitimna tzv. Podgorička skupština i usvojila sramne zaključke o poništenju napaćene savezničke države Crne Gore, koja je – pomažući Srbiji i štiteći odstupnicu njene vojske – izgubila polovinu svojeg vojnog sastava (oko 25.000 vojnika) i bila okupirana od Austro-Ugarske, a od kraja 1918 – reokupirana od vojske Kraljevine Srbije i savezničkih jedinica. (O toj istorijskoj nepravdi i evropskoj sramoti napisano je mnogo knjiga od južnoslovenskih, slovenskih, romanskih i anglosaksonskih istoriografa, sociologa, politikologa i kulturologa.)

A svako ima pravo da smatra da je Njegoš, univerzalna književna vrijednost, djelimično i njihov, kao što je naš i Šekspir i Puškin, i Oskar Davičo i Blaže Koneski; ali niko nema pravo, najmanje Srbi, da negira crnogorsku književnost i Njegoša kao vhunski izraz te književnosti. Takvu odluku je jednom, dosta davno, donio i Ustavni sud SFRJ, rješavajući po tužbi Radoslava Rotkovića; Njegoš je crnogorski pisac, a svako ima pravo da ga smatra i svojim piscem, kao što „usvaja” i proučava sve velike svjetske autore – od Homera do Getea, Gorkog, Sartra i Šolohova, od Dantea i Servantesa do Balzaka, Igoa i Garsije Lorke…

Pitali ste: Jesmo li svjesni te činjenice! Ne, nažalost, većina ne. Mlade ljude to gotovo i ne interesuje, osim onih rijetkih koji se zanose nadom da će Crna Gora ponovo potonuti u samouništenje – kako je to bilo 1918. godine uz pomoć megalomanije staroga Kralja Nikole i perfidije njegovog unuka Aleksandra (pomognutog od vulgarnog makijaveliste Nikole Pašića i njegovog dobro instruiranog i u Vrhovni štab Crnogorske vojske delegiranog egzekutora – pukovnika Petra Pešića).

Njegoš je najviše falsifikovani i zloupotrebljavani pisac kod Južnih Slovena. Razumije se: ne samo kod Srba i Crnogoraca. Kad se zna koliko je Njegoš želio da i svojom poezijom podstakne na oslobodilačku borbu sve neslobodne narode na Balkanu, nije čudno da ga potomci njegovih savremenika prisvajaju i u onim narodima koji za njegova života nijesu znali ni da piše pjesme. Iako Njegoš nikad nije posjetio Srbiju (koja je tada bila dio Osmanskog carstva, pa je sultan verifikovao i njen Ustav!), a boravio je u više zemalja ondašnje Evrope, on je volio istočnopravoslavni srpski narod, utoliko više što je vjerovao da su Srbi i Crnogorci istih slovenskih korijena, ali mu je bilo nejasno kako se toliko međusobno razlikuju po mentalitetu, po obredima i običajima, pa i po jeziku; kako su se nasljednici Karađorđevi (ne samo Miloš Obrenović, Miloš Veliki) izvražli da od slobodara postanu „pokorni” turskome sultanu, pa i da na prevaru ubiju Karađorđa i njegovu glavu pošalju sultanu u Stambol kao dokaz svoje lojalnosti: Ne znamo, naravno, da li je to bio jedini razlog što je Njegoš svoje glavno djelo („Gorski vijenac”) posvetio Karađorđu, a ne knezu Milošu ili Vuku Karadžiću – kojima nije mogao da oprosti neka pisana ili realna nepočinstva. Beogradske novine su o Njegoševoj smrti obavijestile svoje čitaoce (znatno kasnije) viješću iz Triješća – da je preminuo vladika crnogorski P. P. Njegoš, koji se bavio i poezijom.

Što i današnji srpski tradicionalisti i nacionalisti smatraju Njegoša svojim (najvećim!) pjesnikom moglo bi i da se razumije, jer on im služi kao navodna narodonosna spona između dvije autentične južnoslovenske kulture, dvije nacije (srpske i crnogorske) i dvije multietničke države. Ali insistiranje na takvom stavu i u toku obilježavanja 200-godišnjice Njegoševa rođenja, u vremenu kad su, formalno bar, poražene i prevaziđene nekadašnje imperijalne ambicije Srbije, zaista je neprirodno, retrogradno, nepametno, štetno – i sa političkog, netačno sa kulturno-istorijskog i retrogradno sa kulturološkog stanovišta.

Nema nikakvog otpora kad se čitaoci sretnu sa tekstovima koji sadrže 32 grafije i jotovane oblike riječi

Prosvjetni rad: Crnogorski jezik je po Ustavu službeni jezik zemlje. No, osim Instituta za crnogorski jezik i književnost koji je za veoma kratko vrijeme postigao izvanredne rezultate, prerastavši nedavno u Fakultet, malo je ko od drugih visokoobrazovnih institucija, državnih tijela i ustanova, dao očekivan i potreban doprinos. Kako vidite stanje u jezičkoj politici i praksi?

Perović: Mnogo se pisalo i su pisali o crnogorskom jeziku, evo već punih pola vijeka. I ja sam objavio pedesetak tekstova o tom jeziku, potrebi njegovog kodifikovanja, i o njegovom osporavanju. Građani koje interesuje ta problematika (iz lingvističkog, kulturno-istorijskog ili državno-političkog aspekta), a pogotovo naši prosvjetni radnici – mnogi imaju dovoljno saznanja o crnogorskom jeziku. Kao što je poznato, prvi je Vuk Karadžić 1837. g. upotrijebio sintagmu crnogorski jezik! Čudno je da tu sintagmu neki crnogorski građani, pa i prosvjetari, još ne mogu da smjeste u svoj pojmovnik, u rječnik vlastite (ijekavske, jotovane) govorne forme. Nekome smetaju dvije grafije (Ś i Ź), drugima nacionalna odrednica jezika, trećima „nenaučna” kodifikacija, četvrtima – sve to zajedno. Najvažnije je, ipak, da se stanje mijenja na bolje; da se učenici i građani navikavaju na crnogorski pravopis; (koji odgovara govornom jeziku Crnogoraca i drugih naroda koji se služe jotovanom ijekavicom); ali je, isto tako, važno naglasiti da prema pravopisnoj normi tog ustavnog jezika nema nikakvog otpora – kad se čitaoci sretnu sa tekstovima koji sadrže 32 grafije i jotovane (govorne) oblike riječi. Jednostavno, niko od čitalaca ili komentatora nije stavio primjedbu na jezik šest knjiga koje sam tokom posljednjih osam godina preveo sa makedonskog, slovačkog i ukrajinskog jezika. Veoma je promišljeno i za budućnost crnogorske kulture korisno što se na Cetinju otvara Fakultet za crnogorski jezik i crnogorsku književnost.

Institut za crnogorski jezik i književnost dao je dostojan doprinos. Ekipa koju predvodi dr Adnan Čirgić, uz neposredni naučnoistraživački učinak doktoranda Aleksandra Radomana i nekoliko mladih naučnih i stručnih saradnica – predstavlja najbolji oslonac za buduća montenegristička dostignuća. Nadam se da će Fakultet odnjegovati i relevantne prosvjetne stručnjake za sveopštu upotrebu crnogorske (jotovane) varijante pravopisa crnogorskoga jezika.

Projekti iz oblasti kulture ostvaruju se većinom uz finansijsko učešće autora i simboličnu pomoć Države

Prosvjetni rad: Pokretač ste, ili kako je pisao prof. Ratko Đurović – „začinjalac” mnogih kulturnih poduhvata, projekata, institucija… Da li je u zemlji uspostavljen adekvatan, trajan i snažan institucionalni sistem potpore crnogorske nacionalne, identitetske kulture i umjetnosti ?

Perović: Nažalost – još nije. Razložnih najava ima, a ja vjerujem da je i svijest o nužnosti uspostavljanja takvog sistema porasla, ali u ovim „gladnim” godinama prioriteta je mnogo, a finansijskih mogućnosti nedovoljno, i po starom običaju – projekti iz oblasti kulture i ukupna kreativna kultura – trpi najveće finansijske restrikcije. Kako to izgleda u praksi? Program registrovanja pokretnih i nepokretnih kulturnih spomenika uveliko je u toku, ali obnova i zaštita te kategorije kulturnih dobara u Crnoj Gori nije mnogo unaprijeđena. I za to zaostajanje nijesu vazda presudne materijalne, finansijske nedovoljnosti.

Tužna je činjenica da Država nema skoposti da naplati porez od mnogih (i ne uvijek siromašnih) subjekata, da nema snage ili spremnosti da oporezuje prihode bogatih crkava i manastira (Manastira Ostrog, npr.), da nema ideja da određenim pogodnostima stimuliše naše uspješne privrednike i „tajkune” da izdvoje određeni, ma i minimalni procenat svoje zarade – za Razvojni fond kulture… i da nema izgrađenu politiku podsticanja imućnih i humanih donatora – da izgrade domove kullture, škole ili narodne univerzitete (a la Kolarčev univerzitet u Beogradu), da ih podstakne da finansiraju kapitalne izdavačke projekte (Crnogorsku enciklopediju i slična djela). Ili da zavještaju dio svoje imovine humanitarnim organizacijama ili institucijama.

Kultura u Crnoj Gori, i nacionalna i multinacionalna, nikad nije imala potrebne uslove, iako je posljednjih godina, zahvaljujući inicijativnosti ministra Mićunovića, i ova oblast dobila veći društveni rang, jaču moralnu, ali sasvim nedovoljnu materijalnu podršku. Zbog svih tih okolnosti (a moglo bi se nabrojiti još mnogo drugih) stvaralaštvo u oblasti kulture, najvećim dijelom i najvećim djelima, bilo je prepušteno ličnim autorskim zalaganjem i finansijskim ulaganjem u gotovo sve projekte, uz simboličnu i selektivnu pomoć Države. Finansiranje nekih važnih projekata, kao što je Crnogorska enciklopedija DANU, prestalo je prije jedanaest godina (2003.), a ja sam, kao glavni urednik i redaktor, produžio da radim na tom projektu pune dvije i po godine – bez i centa nadoknade za taj ozbiljni stručni i veoma odgovorni rad. Sad je, međutim, svima jasno da je takav odnos prema ovom kapitalnom projektu (kao i ukidanje Leksikografskog zavoda Crne Gore, na Vidovdan 1991.) ostavio ozbiljne negativne posljedice na razvoj i afirmaciju crnogorske kulture, jer nije enciklopedijski revalorizovano bogato kulturnoistorijsko i savremeno stvaralaštvo Crne Gore.

Enciklopedije su izvanredno važna kulturološka djela

Prosvjetni rad: Upravo je ovo prilika – podśećajući na Vašu saradnju sa nekadašnjim Jugoslovenskim leksikografskim zavodom „Miroslav Krleža”, te kasnije aktivnost kao direktora Leksikografskog zavoda Crne Gore i pokretača rada na Enciklopediji Crne Gore i u Dukljanskoj akademiji bilingvalnoj Crnogorskoj enciklopediji (kao glavnog urednika) – da nam preciznije objasnite zašto su ti naši enciklopedijski projekti zasad ostali neostvareni?

Perović: To je složenije pitanje i zahtijevalo bi širi odgovor. Ali, zbog ograničenog prostora, podśetićemo se samo na dio uzroka i nekoliko neophodnih podataka. Prvi pokušaj da se počne rad na Enciklopediji proklamovao je naš Inicijativni odbor još 1969. godine. U Odboru su bili istaknuti crnogorski intelektualci, a bilo je i političara /najistaknutiji – Veljko Milatović). Skupština SRCG podržala je tu inicijativu, ali Izvršno vijeće i njegova odgovarajuća ministarstva nijesu ništa učinila da se ta ideja realizuje. Nakon 12 godina osnovan je Leksikografski zavod Crne Gore, ne bez otpora i iz Beograda i iz Titograda. Opet je tu bio Milatović, ali ovoga puta – nije se oslonio na druge. LZCG je formiran bez odlaganja. Nažalost, uslovi za rad su bili više nego nepovoljni: jedna kancelarija za direktora i urednika i jedna manja za administrativne službenike. Finansiranje preko SIZ-a za nauku, kojim su rukovodile osobe drukčije idejne i nacionalne orijentacije, te je finansiranje projekta ECG bilo škrto i često ponižavajuće, s prijekorima kako taj projekat uništava druge važne projekte. Iako to nije bilo tačno, bilo je lansirano u kuloarnim krugovima, đe se u stvari i formiralo tzv. javno mnjenje. Ipak smo se izborili da, pod glavnim uredništvom prof. Ratka Đurovića, uprkos dvopolnom sastavu Redakcije i Savjeta ECG (dvopolnom ideološki i nacionalno – po izboru Skupštine SRCG) i objavili više knjiga i trotomni Alfabetar ECG. Ali, situacija se za Zavod i ECG potpuno pogoršala kad je došlo do smjene vlasti (1989.) Prestale su sve dotacije, nije bilo ni za lične dohotke i morali smo da se udružimo sa „Monteksom” da bismo opstali. No, i to je bila naša iluzija – LZCG je ukinut odlukom Skupštine, svi mi (nas 11-oro) ostali smo na ulici, bez ikakve otpremnine, bez posla i bilo kakvog primanja. (Tako ja imam jednogodišnji prekid radnog staža, ali i danas vidljivi dokaz da sam te 1991. godine „izučio” zidarski zanat i u Berima, na mojoj starevini, podigao zidove koji i danas traju, ukrašeni agresijom bršljana!).

Projekat ECG je predat u nadležnost CANU, uz budžetsko finasiranje, ali ta institucija, koristeći naš Alfabetar, unijela je mnoge nove jedinice, uglavnom srpsko-svetosavske provenijencije, ali se ni tu nijesu mogli saglasiti članovi Redakcije i priprema je tokom sljedećih godina bila sve neizvjesnija – dok sasvim nije prestala. U prethodnom odgovoru naveo sam kako je zaustavljen projekat DANU – bilingvalna Crnogorska enciklopedija.

Enciklopedije nijesu striktno naučni projekti, ali jesu izvanredno važna kulturološka djela, neophodna svakoj kulturi, svakoj civilizovanoj zemlji. Crnoj Gori zasad nije uspjelo da svoju duhovnost osvjedoči i u ovoj oblasti, ali da 1991. godine nije ukinut Leksikografski zavod, mi bismo danas imali višetomnu Enciklopediju Crne Gore. Entuzijazam i znanje u ovako složenim poslovima nijesu dovoljni. To je danas jasno svima, pa se najavljuje da će se Država ozbiljno pozabaviti revitalizacijom crnogorske enciklopedistike.

Zaslužnici domovinske kulture

Prosvjetni rad: Jedan ste od „prvoboraca” za ukupni crnogorski nacionalni, kulturni i državni dignitet, pa nas interesuje kako sagledavate aktuelnu situaciju? Koliko naši mediji, štampani i elektronski, javnost u cjelini, podržava ili pak osporava i zanemaruje crnogorsko samoosvješćenje, zasnovano na relevantnim istorijskim, naučnim činjenicama?

Perović: Nijesmo, naravno, „prvoborci“; bilo je i prije nas velikih podvižnika i boraca za ravnopravnost Crne Gore i Crnogoraca. Nijesmo radili za spomenice, ne trebaju nam spomenice, ali je i danas potrebna pomoć da i crnogorski književni stvaraoci postanu ravnopravni sa tzv. manjinskim kulturniim (nacionalnim) zajednicama. Naši mediji, s časnim izuzecima, više odmažu nego pomažu.

Borbu za ravnopravnost Crnogorske kulture započeli smo još kao studenti, ali po povratku u Crnu Goru – prije nešto više od pola vijeka. Bila je to nevelika grupa javno eksponiranih stvaralaca, intelektualaca, od jednopartizma nerijetko kršteni kao „crnogorski nacionalisti”, iako niko od nas nije bio nacionalista. Kao beogradski student, kao pjesnik i kritičar, pokretač i saurednik beogradske književne revije „Vidici”, na početku 1956. godine – jedini od mladih crnogorskih pisaca – primljen sam u Udruženje književnika Srbije. Tada nije bio u modi ni srpski ni hrvatski, pa ni crnogorski „nacionalizam”. Beograd je bio internacionalni grad – sa čestim gostovanjima čuvenih muzičkih, pozorišnih, filmskih, sportskih i, naravno, književnih veličina (Sartr, Leonov i dr.). I tada i kasnije, mi koji nijesmo prećutkivali da smo nacionalno Crnogorci bili smo po svemu internacionalisti, no i branioci istorijskih, državnih, kulturnih i ljudskih prava Crne Gore i crnogorskog naroda.

Prije pola vijeka nije nas bilo mnogo, ali smo bili glasni i u jednopartizmu, trpjeli smo i hladno i vruće i od svojih društvenih ideala nijesmo odustajali. Treba se s pijetetom śećati onih koji više nijesu među nama a bili su u čelnom redu eksponiranih crnogorskih stvaralačkih domoljuba. Odajmo dostojnu poštu trajno zaslužnima: kulturologu dr Radoslavu Rotkoviću (1928-2013), istoričaru narodnih umotvorina i polemičaru Radoju Radojeviću (1922-1978), istoričaru književnosti i crnogorskom prof. dr Vojislavu Nikčeviću (1935-2007), istoričaru prof. dr Dragoju Živkoviću (1927-1994)… A o zaslugama živih i aktivnih – drugom prilikom.

CANU ignoriše usvojeni Zakon i unižava ugled Države

Prosvjetni rad: Od Vas kao akademika i jednog od osnivača i utemeljitelja DANU očekujemo da nam saopštite svoje mišljenje o Zakonu o CANU i nesumnjivoj državnoj potrebi da se objedine naučni i umjetnički potencijali u našoj zemlji

Perović: Pobude za spajanje dvije akademije nauka i umjetnosti su konstruktivne, kulturološki opravdane, duštveno korisne i stvaralački potencijalno produktivne. Ali, sve je to postalo irelevantno – kad je CANU jednoglasno odbila da primijeni Zakon, ignorišući ugled Države (Vlade, Parlamenta i Predśednika CG) i crnogorski pravni poredak. Poput SPC, Crnogorska akademija je valjda smatrala da će tako učvrstiti „eksteritorijalnu” poziciju, pa je nastavila da slijedi, a u ovom slučaju i da radikalizuje svoje stare navike. Proizvoljno „tumačenje” Zakona i krajnje nekorektni pokušaj (nekompetentnog) ocjenjivanja podobnosti akademika DANU – pokazuje kako predominacija sebičnih interesa, sujeta i pizma – isključuju svaku objektivnost! A i pri takvoj, nedopustivoj, paušalnoj i krajnje emotivnoj „procjeni” – bilo je lako ustanoviti da je doprinos akademika DANU, u odnosu na članstvo CANU, izvanredan, i u više disciplina nauke i umjetnosti superioran. (Treba uporediti bibliografije članova dviju akademija!). Po konkretnim ostvarenjima DANU je nadmoćna i u odnosu na znatno starije i prominentnije južnoevropske akademije. Mi smo – u interesu objektivnijeg vrednovanja doprinosa svakog akademika, više puta javno predlagali da se članstvo dvije akademije podvrgne REIZBORU, tj. da Matičarska komisija internacionalnoga sastava procijeni i verifikuje status svakog člana CANU i DANU. Tada bi bilo jasnije ko je koliko doprinio crnogorskoj duhovnoj riznici i napretku savremene crnogorske nauke i umjetnosti.

Treba ponovo publikovati sva izdanja biblioteke „Luča”

Prosvjetni rad: Jedan ste od osnivača i urednika nekadašnje reprezentativne crnogorske biblioteke „Luča”. Kako vidite njeno mjesto u istoriji crnogorske književnosti i kulture?

Perović: „Luča” je pokrenuta kao edicija koja treba da supstituiše nepostojeći institut za crnogorsku književnost. I ona je tu ulogu – u svojih 80-ak tomova – umnogome ispunila.„Luča” obuhvata veliki dio onoga što predstavlja crnogorsko književno nasljeđe, ali i antologijski odbir djela i naše savremene literature (Inače, ona nije dovedena do kraja; nedostatak finansija spriječio je njen nastavak). Uz antologijsku sistematizaciju crnogorske klasične i savremene književnosti „Luča” je ostvarila značajne naučnoistraživačke rezultate. Sedamdesetih godina „Luča” je proglašena za najbolje koncipiranu biblioteku u Jugoslaviji, a njeni odgovorni urednici (Milorad Stojović, Branko Banjević i Sreten Perović) za koncepciju i uređivanje dobili su (1972) najviše nacionalno priznanje – Trinaestojulsku nagradu. Time je i formalno i faktički ova edicija autorizovana i zaštićena zakonom o autorskom pravu. Bilo bi korisno da urednici „Luče”, koji su još uvijek stvaralački aktivni, pripreme njeno obnovljeno izdanje, što bi omogućilo da se mlađe generacije upoznaju sa najvrednijim tekovinama crnogorske književnosti. Uz to – i da se uklone manji propusti u nekim „Lučinim” izdanjima…

Druga polovina XX i prva decenija XXI vijeka uzbudljive su godine

Prosvjetni rad: Nedavno preminuli akademik Radoslav Rotković je za Vas rekao da ste svojim djelom i djelovanjem obilježili u Crnoj Gori drugu polovinu XX i prvu deceniju XXI stoljeća. Kako ste Vi lično doživjeli ovu za crnogorski narod i Crnu Goru izuzetno uzbudljivu epohu, čiji ste, kako primijeti akademik Rotković, i čedo i stvaralac?

Perović: Dr Radoslav Rotković je bio i ostao jedan od najređih i najvrednijih Crnogoraca. On nije žalio riječi dokumentovane pohvale, ako je bio ubijeđen u neki ili nečiji kvalitet, bez obzira je li u pitanju njegov prijatelj ili oponent. Radoš i ja smo na raznim kulturnim projektima sarađivali više decenija, i nikad nijesmo imali suštinskog sporenja. Borili smo se za emancipaciju Crne Gore i napredak njene nacionalne i multinacionalne kulture i u tim nastojanjima smo imali uspjeha. Ja sam mu posebno zahvalan za onako iscrpnu i kvalitetnu studiju (predgovor mojim Izabranim djelima) koja je postala temeljni tekst o mojem cjelokupnom stvaralaštvu.

Druga polovina XX i prva decenija XXI vijeka uzbudljive su godine i za naše lične biografije i za prosperitet Crne Gore. Činili smo koliko smo mogli, nekad i više. I to će nekad neko ozbiljnije razmatrati.

Odavno je trebalo ustanoviti Fond za prevođenje crnogorske literature

 

 Autor ste dvadesetak zbirki poezije, uz to i književni  kritičar i istoričar, dramski pisac, antologičar, prevodilac, publicista i enciklopedista. Koliko je država učinila da sebe preko svojih vrhunskih književnika i njihovih djela  predstavi i  reprezentuje  u svijetu ?

 PEROVIĆ:  Smatram da ste  pod pojmom država  podrazumijevali Državu Crnu Goru, pa ću se uz ovo veoma važno pitanje osvrnuti na crnogorsku  kulturnu politiku prema inostranstvu, upoređujući je sa onim što u tom pogledu čine  druge „naše“ države, tj. Ex-YU republike.  Na tom planu naša Država dosad je učinila vrlo malo, ili – nimalo. Odavno je trebalo ustanoviti Fond za prevođenje crnogorske literature na druge jezike, jer Ministarstvo kulture nema od čega da daje u te svrhe, a kad nema sredstava – nema ni programa koji bi podsticao prevodilaštvo i propagandu naših najboljih književnih djela.

Možda bismo se mogli osvrnuti i na kulturnu politiku SFRJ, koja je – znamo – investirala i diplomatske  energije i ne mala materijalna ulaganja – da bi se došlo do priznanja kakva je bila Nobelova nagrada Andrićevom djelu (1961).  I pored nesporno vrhunskog kvaliteta Andrićevih djela, jugoslovenska država je, ciljajući na najveća priznanja, finansijski pomogla  prevođenje njegovih romana na desetine stranih jezika, što je sasvim u skladu sa dugoročnom strategijom   uspješne duhovne  prezentacije  svake razumne državne politike.  Znamo, dakle,  kako je bosansko-hrvatsko-srpski pisac Ivo Andrić, besprijekorni Nobelovac, primio to najviše književno priznanje; znamo da je finansijski iznos nagrade poklonio rodnoj Bosni; ali se malo zna kako se lobira za tako visoka priznanja; o čemu sam imao prilike da neposredno čujem u štokholskom porodičnom domu Artura Lundkvista, velikog švedskog pjesnika i višegodišnjeg sekretara Nobel-komiteta za književnost.  (Sažetak tog interesantnog razgovora,  vođen uz medijaciju i prijevod mog crnogorsko-švedskog prijatelja, istaknutog štokholmskog žurnaliste Radosava Matovića,   objavljen je u novogodišnjem broju „Pobjede“ 1981. godine; a čitavi razgovor, magnetofonski sniman, nikad nije skinut sa grundig-trake koju pośedujemo.) Tada smo saznali: kako se moglo dogoditi da više puta kandidovani Krleža nije dobio to priznanje; ali i -  zašto ga nije dobio toliko favorizovani i tada u Evropi, naročito u frankofoniji, veoma popularni Vasko Popa.

No, vratimo se na  ex-YU prostore.  Slovenija je u svemu, pa i u programiranoj prezentaciji svoje literature na drugim jezicima – bila ispred ostalih YU-republika, pa i ispred Hrvatske i Srbije. Makedonija se tek borila da joj se prizna kodifikovani makedonski jezik i na tom jeziku nastala bujna književnost, posebno poezija, jedna od najizvornijih, najsvježijih u ovom dijelu Evrope. E, upravo Republika Makedonija je učinila maksimalne napore da se svijetu predstavi kao srednjevjekovni duhovni centar balkanske regije, te da je savremena makedonska literatura (i  ukupna kultura!) plod istorijskog kulturnog nasljeđa,  prije svega – usmene narodne lirike, preko koje je sačuvan i mentalitet i jezik i etika – uprkos viševjekovnom robovanju – vizantijskoj i turskoj  imperiji te srpskoj i bugarskoj imperijalnoj strategiji i povremenoj okupaciji.

 

Plemeniti i uzoriti primjeri potvrđuju da nijesmo društvo drogiranih  gubitnika

 

 Bili ste srednjoškolski profesor. Kako ocjenjujete stanje u savremenom crnogorskom obrazovanju?

 

PEROVIĆ:  Sređeno, ustavno uređeno, dobro koncipirano i  svojoj Državi lojalno društvo – trebalo bi da ima  solidno školstvo i  pristojno obrazovane mlade generacije. Da li je kod nas tako? Ja mislim da nije. Za to je najviše odgovorno društvo,  koje nije u  školske programe utkalo moderne takmičarske forme koje angažuju učenike i na polju sticanja znanja i na polju fizičkih i umjetničkih disciplina. To programirano takmičarstvo (kakvo postoji u mnogim zemljama)  razvijalo bi ambicije da se učenici uzajamno nadmeću i dokazuju, svakako – uz opšte vrednovanje svakog uspjeha – jednako u školskim predmetima i u sportskim ili umjetničkim disciplinama. Sve bi to trebalo da bitnije zaokupi pažnju učenika (kombinovano sa liderskim, donžuanskim ili medijsko-saradnički/voditeljskim ambicijama i  stremljenjima), te se ne bi diogađalo da učenici na jedan čas dođu a sljedeće „bojkotuju“ (i tako do iznemoglosti), a da ih to ipak ne košta gubitka prava na školovanje – kako je bilo u vijeme mojeg gimnazijskog školovanja. Nekad je stimulativno  djelovala i pionirska marama, neka nagradna značka, članstvo u eko-organizacijama (ferijalci i sl.), u umjetničkim sekcijama (literarna, muzička, folklorna...),  a posebno je bilo stimulativno tzv. napredovanje  u tim sekcijama i organizacijama  (predvodnik, instruktor, komandant i sl.). Mislim da se u posljednje vrijeme javilo mnošto novih ideja kod NVO, ali to bi trebalo u odgovarajućoj formi ugraditi i u školske programe. Jer danas na Internetu može da se nađe mnogo više nego što odgovarajući nastavnik, profesor predaje i zna; te nije potrebno učiti đake da pamte podatke koje već śutra zaborave niti da prepisuju sa Interneta, već da se nauče da misle i da ono što im savremena sredstva pružaju znaju da praktično primijene, a u srećnijim okolnostima – i da unaprijede.

Ne plediram da se vraćamo u prošlost, ali se treba  podśetiti da je više generacija poslije Drugog svjetskog rata (ne ona prva, uslovno „partizanska“, kad su neki đaci dolazili na časove u uniformama i sa pištoljima o pojasu) bilo uzorno u mnogim pogledima: po zalaganju, po društvenom angažovanju, po internacionalizmu ali i po primijenjenom  (a ne verbalnom) domoljublju,  po strpljivom učenju u sasvim nepovoljnim uslovima,  bez udžbenika i odgovarajućih tehničkih pomagala. Kriteriji su bili oštri, ali se odlični uspjesi nijesu dobijali ni preko „tate“ ni preko „mame“. Profesori nijesu bili frustrirani, đaci nijesu plaćali njihove komplekse, a bilo je i tada slabo plaćenih i nezadovoljni profesora i drskih i bezobraznih đaka. Ali, postojali su ideali, makar i mali.  A danas, u neuporedivo boljim uslovima, đaci se (na sreću) ne boje profesora, ali se profesori (na nesreću) boje đaka. Plemeniti i uzoriti primjeri potvrđuju da nijesmo društvo drogiranih  gubitnika. Glasam za primjerne izuzetke.

 

Još se uvijek bojažljivo prilazi predstavljanju klasične i savremene crnogorske književnosti

Prosvjetni rad: Kako ocjenjujete kvalitet crnogorskih školskih udžbenika za društveno-jezičku i humanističku grupu predmeta?

Perović: Nijesam imao priliku da pregledam sve aktuelne udžbenike iz pomenutih oblasti. Ali, na osnovu ovih koje sam imao u rukama imam utisak da se još uvijek bojažljivo (da ne kažem – sa ustaljenom inferiornošću prema „starijim” i „većim” ex-YU-sredinama) prilazi predstavljanju klasične i savremene crnogorske književnosti (Znatno bolja situacija je sa prezentacijom crnogorske istorije). O tome su dokumentovano kritički pisali književnici-profesori Dušan Đurišić i Rajko Cerović. Bilo bi korisno da „Prosvjetni rad” o ovoj temi organizuje okrugli sto ili naučni skup, kao i o drugim pitanjima iz prosvjetne oblasti. To bi moglo da podstakne na ozbiljnije razmatranje uloge programera i recenzenata udžbeničke literature, posebno ove iz tzv. humanističkih disciplina.

Poezija mi je od najmlađih dana pomagala da othranim i odbranim nadu

Prosvjetni rad: Iza Vas je više od 60 godina plodnog stvaralačkog rada. Od svojih polifonih stvaralačkih lica, kojemu biste se, intimno, najviše priklonili?

Perović: Svakako Poeziji! U svim svojim interesovanjima, stvaralačkim pogotovo, ja se odnosim kao prema pjesmi, ili – još preciznije – poetski. To je vidljivo i u mojoj književnoj i pozorišnoj kritici, u mojim dramskim i publicističkim tekstovima, pa i u istoriografskim i teatrološkim radovima.

Poezija mi je od najmlađih dana pomagala da othranim i odbranim nadu; da zaliječim porodične rane; da me ohrabre prva društvena priznanja (za pjesmu „Na grobu Buda Tomovića”, 1950); da uzastopno, 1951. i 1952, dobijem prvu i drugu nagradu na anonimnom konkursu Ministarstva prosvjete NR Crne Gore; da mi kao studentu Filozofskog fakulteta beogradski NIN (1953.) objavi pjesmu u istom antrfileu sa pjesmom T. S. Eliota, dobitnika Nobelove nagrade (što je za moju afirmaciju značilo mnogo više nego da sam objavio zbirku poezije); da dobijem prvu Trinaestojulsku nagradu 1961, a kasnije i mnoge druge domaće i strane nagrade (v. Bio-bibliografiju); da dobijem visoko međunarodno priznanje Književno žezlo (2004); da dobijem Internacionalnu nagradu za poeziju Internacionalne akademije „Mihail Eminescu” (2012) i da me ta ista akademija predloži za najveću svjetsku Nagradu za književnost (Štokholm), proglasivši me istodobno za najznačajnijeg živog evropskog pjesnika. Ovo podśećanje može nekome da izgleda neskromno, ali ja to ni sada ne bih činio da nijesam na internetu pogledao odrednicu Crnogorska književnost. U tom pregledu ima mnogo crnogorskih pisaca (i nekih za koje nikad nijesam čuo), ali imena Sretena Perovića u toj odrednici (Crnogorska književnost!) nema.

Poezija je, dakle, moje najintimnije opredjeljenje; prve pjesme sam objavio u 17. godini života; i svaka moja djelatnost prožeta je poezijom. Dvadesetak knjiga moje lirike, prijevodi na strane jezike, nagrade i druga priznanja – sve je to imalo drukčije značenje dok sam bio mlađi, poletniji, ambiciozniji. I kad me napustila svaka sujeta (a zavist, mržnja i osveta – nikad nijesu bile dio moje prirode), ne i radna energija, u posljednje dvije godine došla su značajna priznanja: nagrade, studije i kritike o mojoj poeziji, četiri knjige moje izabrane lirike objavljene na stranim jezicima – francuskom, makedonskom, rumunskom i ukrajinskom… Posebno me osvježilo priznanje Internacionalne akademije (čiji sam Počasni član), a Nagradu za poeziju koju su mi dodijelili 2012. prethodno su dobila i dva nobelovca, od kojih je našoj publici naročito poznat Česlav Miloš. Na konferenciji za štampu u Podgorici (koju je pratila i ekipa TV Crne Gore), nakon obavijesti da me je Internacionalna akademija kandidovala za Nobelovu nagradu, predśednik – prof. dr Ion Deaconescu posebno je naglasio da on, kao prevodilac dvije moje knjige poezije, poznaje ''tu poeziju i njenu vrijednost bolje od njenog autora.''

 

 

            Jedno bogatstvo me je ipak  pratilo čitavog života: odsustvo od ośećanja mržnje!

Upravo su se pojavile dvije Vaše knjige o pozorištu – peta knjiga Vaših Izabranih djela („Drame, Teatrologija, Pozorišna kritika“) i specifična knjiga „CRNOGORCI NA SCENI“, knjiga u izdanju CNP, povodom šezdesetogodišnjice našeg nacionalnog pozorišta. ...

PEROVIĆ: Ne zvuči mnogo optimistički, ali hroničari kulture tvrde da sam ja danas najstariji aktivni teatrolog i pozorišni kritičar – u svijetu. Uz to – i sa najdužim kontuiranim (57-godišnjim) stažom. 82 godine života, ne uvijek prijatnog, nikad komotnog, nikad   sasvim posvećenog stvaralaštvu. Bilo je dosta godina kad sam se borio za bukvalno preživljavanje – na studijama (bez stipendije!), kad je ukinut Leksikografski zavod Crne Gore (sa prekidom radnog staža i bez ikakvih prinadležnosti 1991. – oko godinu dana), ai kasnije – kad mi je prevremena penzija, u eskalaciji superinflacije, iznosila oko 3 DM. Jedno bogatstvo me je ipak   pratilo čitavog života: odsustvo od osecanja mržnje ! A to znači – i odsustvo osvete za bilo kakva zla koja su mi   činjenica.   (Nećemo o tome...).

Bilo je mnogo puta da su se pozorišni radnici ljutili na moje oštre - a danas i oni vele   – objektivne kritike.   Čak i da sam želio da ugađam bilo kome, a nijesam,   svi učesnici u predstavi ne bi bili zadovoljni.   Kazalištarci su najranjiviji i najsujetniji umjetnici; ali i prijeko potrebni svakoj sredini, jer suptiliziraju emocije građana, šire mu saznanja o   trošnosti   i trajnosti života i civilizacijski unapređuju sredinu u kojoj djeluju.   Zato je moja knjiga „ Crnogorci na sceni“, sa izvanrednim predgovorom akademika Radoslava Rotkovića,     autentični dokument o   šest decenija scenske umjetnosti u Crnoj Gori, o Crnogorskom narodnom pozorištu   i   njenim znamenitim rediteljima, glumcima, dramskim piscima i ostalim pozorišnim umjetnicima i stručnim saradnicima.

I pored dominacije filmskog i elektronskog „oblikovanja“ stvarnosti, teatarske umjetnosti, pa i našeg CNP-a   ima i ima sve delikatnu ulogu.   Kao što pored elektronske informatike i literature opstaje KNJIGA, tako u   tim fluidnim tehnološkim   uslovima opstaje TEATAR. Ne opstaje, nego i napreduje. Naravno, sve to zavisi od umjetničkih   aktera i njihovih tehničkih saradnika, kao i od opštih materijalnih i društvenih uslova. 

Ja duboko vjerujem u budućnost teatra iu skorom otvaranju novih pozorišnih kuća u Crnoj Gori. Nadam se da će i crnogorski Albanci, tj. Albanci u Crnoj Gori uskoro će dobiti svoj teatar, a zasad najbolje kadrovske uslove za to imaju Tuzi: talentovane amatere, pogodne prostorne uslove i prvog fakultetskog odškolovanog redatelja Idrize Đokaja. Njegova predstava na repertoaru CNP pozdravljena je i od gledalaca i od stručne kritike.  

Goran Sekulović