Istorija

Nemanja Vukićević

Treba li Crnoj Gori novi 13. jul? 

Jul 13, 2025 5 Komentara

(15 riječi)

Ne, nismo u 1878. godini, kada je Crna Gora na Berlinskom kongresu, baš na današnji datum, priznata kao samostalna država. Nismo ni u 1941. godini, kada je na današnji datum počeo narodni ustanak protiv fašizma u Crnoj Gori. 

Mi smo u Crnoj Gori, u 2025. godini i ne, ne počinjem ovo izlaganje odričnim konstatacijama i negacijama baš slučajno... 

Nije pretjerano za Crnu Goru reći da je jedna od kolijevki antifašizma u Evropi, sa ponosom to ističem. No, vratimo se na negacije s početka teksta. Ili, bolje reći na negatore i glavne propagandiste svega onoga što je kontra antifašizmu i tadašnjoj Crnoj Gori. Ne samo tadašnjoj, nego i onoj Crnoj Gori od skoro, od prije nekih pet godina. Navedeni datumi iz slavne istorije podsjećaju nas na naše pretke, koji živote dadoše u ratovima za slobodu i za sve ono što smo do prije pet godina imali, a što smo privremeno izgubili. Zašto kažem privremeno? Zato što Crna Gora trenutno kleca, ali nije pala, zato što je od plamena antifašizma ostao žar. To ne znači da plamen neće opet obasjati Crnu Goru i da taj plamen neće opet ispisati stranice neke nove, slavne istorije ovog najljepšeg parčeta zemlje na svijetu, između krša, mora i Lovćena. Hoće, ne sumnjam u to. 

Zašto je uvertira duža? Zato što je Crna Gora slavna i borbena, zato što to traje vjekovima. Zašto će dalja elaboracija domaćih izdajnika i podanika biti kratka? Zato što će njihovo vrijeme vladanja brzo proći, mnogo brže i od sezonskog kupačkog voza koji ljeti saobraća na relaciji Podgorica - Sutomore. 

Da vas ne zbunim, domaći izdajnici su razni Mandići, Bećiri, Abazovići, Dajkovići...

Podanici su evropasadaši, Ervini, Nedovići, Jakov i jakovčići, Ljaljo i ljaljovići... Oni su pod plaštom priče da su "antifašisti" dobili dio građanskih glasova. Ali, kad se žar rasplamsa i dođe do plamena, taj plašt će da padne sa njih, a vatra će politički da ih opeče. Tad im neće pomoći ni to da danima sjede u Jadranskom moru, ne bi li ugasili svoje izdajničke jade i žal za gubitkom udobnog sjedala za svoje nezasite apetite. Žeđ za vlašću i ličnim koristima zaboraviće, jer će ih čekati sud, kako onaj politički, tako i pravni za mnoga nedjela. Na sudu etike su već osuđeni... 

Prije nego zaključim ovaj dio, postoji i ona treća grupica, možda čak i najgora pranga. To su oni koji su došli u Crnu Goru na vihoru ratnih dešavanja i njima je Crna Gora dala sve, ali oni žele da je oglođu do kosti i bace u kantu za smeće. To su vam razne Bratićke, Dobričani i sl. Njih ne treba komentarisati dalje, jer da su cijenili svoje ostali bi da se bore u svojim domovinama. Oni su na stubu srama i prije no su stigli ođe.

Da postoji žar u Crnoj Gori, postoji. Ne u opoziciji, čast izuzecima, ali opozicija spava. Probudi se samo kad je rasprava o ličnim zaradama i onda posle toga u skupštinski restoran, pa opet spavanje. Žar, a ubrzo i vatra, plamti u crnogorskim intelektualcima, u duhu ljudi koji i dalje imaju svoje ideale, ljudi koji ne zaboravljaju za šta su im đedovi izgubili živote. Neću nikog posebno imenovati, ali poznato je ko su. U Crnoj Gori žive ljudi koji imaju svoje ja i Crnu Goru ne kompenzuju ni za šta.

Digresija: čitao sam pisma i telegrame koji su poslije smrti prađeda stizala na adresu naše familije. 

Da to potrem i pregazim? Da gazim preko njegovih tragova? Neću, a znam da takvih u Crnoj Gori još ima.

Oblak fašizma koji se nadvio nad Crnom Gorom će proći, prije ili kasnije, ali za to, za neko novo crnogorsko sunce potreban je novi ustanak. I to ne ustanak puškama, nego ustanak pameti, hrabrih ljudi i britkih riječi, a prije svega istine! 

Da li nam treba novi 13. jul? 

"Ajde da počnemo sa srećom", rekao je pred tadašnji ustanak komandant Vladimir Vlado Dapčević, mlađi brat narodnog heroja Peka Dapčevića. 

Vrijeme za novo sunce, za istinu dolazi!