Dušan Ičević
Jezičarka i jezikoša
O jeziku rode da ti pojem… biva prilika da se voljno i naučno potvrde poznate čunjenice o crnogorskome jeziku. Biva i neprilike da se brani od nasrtljivaca i praznoslovica. Povod mi je dala poslanica iz Nove srpske demokratije, koja je u Skupštini Crne Gore za crnogorski jezik kazala da je “nakaradan”:
– Nametanje crnogorskog jezika na silu, koji je varijanta srpskog jezika, i koji je na osnovu dva slova dobio status zvaničnog jezika kod ljudi je izazvalo revolt. (https://24kroz7.com/politika/jelena-bozovic-crnogorski-jezik-je-nakaradan)
Samo neznalica i nevaljalica može tako opskurno da spori izvornost, samosvojnost i vrijednost međunarodno priznatoga jezika. Može da se cijeni i uljudnost nacionalne srpske partije čija je članica i izabranica. I sama se “ponosi srpskim jezikom i književnošću”, daje sebi pravo da oduzme Crnogocima/Crnogorkama sopstveni jezik. U mojim knjigama o Crnogorskoj naciji svestrano sam naučno potvrdio crnogorki jezik. U tekstovima o jeziku, objavljenim u Crnogorskome portalu podrobnije sam obradio svojstva crnogorskoga jezika.
Profesorica traži da se mijenja Ustav i srpski jezik proglasi za službeni. Na isti zahtjev koji ponavlja Andrija Mandić odgovorio sam u tekstu Sve i svja: Srbi svi i svuda (feb 21, 2025)
Srpski jezik hoće da ustavno uzvise u službeni. Četnički vojvoda Andrija Mandić ne posustaje: Većina u Crnoj Gori govori srpski. Uspio je da poslanike parlamentarne većine pretvori u svoje jurišlije/poslušnike, kako sam već opisao u tekstu Manda i banda objavljenome u Crnogorskome portalu. U logici Mande je i da svi koji govore srpski budu – Srbi. Pravo pitanje jeste:
Zašto je srpski jezik tako rasprostranjen?
Svojevremeno je bila krilatica: Statistika je poezija socijalizma. Sada je brojalica poskočica populizma. Brojka koja kazuje da je srpski jezik većinski nastala je iz vremena kada je Podgoričkom skupštinom 1918. godine, naknadno nazvanom Srpskom, ukinuta crnogorska država i sve crnogorsko. Tada je potpredsjednik Skupštine Fatić objavio: Do sada smo bili Crnogorci od sada smo Srbi. I bi tako: Sve je posrbljeno, naravno i jezik. Tako je srpski jezik otada, pa sve doskora, bio obavezan i za nepostojeće Crnogorce.
Mandićev zahtjev temelji se na krivotvorinama Nove serbistike i zvaničnika Srba. Izdvajam: Sebe su proglasili za Nebeski narod, za Najstariji narod još prije Adama, Bog je Srbin… što im “daje pravo” da izvoljevaju sve što im se prohtje… Tako je: Srpski jezik najstariji, Sanskrit je narečje srpskoga jezika, Rodonačelnik je mnogih jezika…U tumačenju zahtjeva za promjene Ustava prizvao sam i sanskrt: “ Postoje nastojanja da se ime „Srbi“ izvede iz nekih reči koje bi omalovažavale ime naroda, a time i sam narod. Srbija se u nekim istorijskim dokumentima, poput vizantijskih isl, pisala kao Servija (latinski: Servia), a ime Srbi latinizovano Servs (latinski: Servs), izvodeći ime srpskog naroda i njegove države od latinske reči servijus (latinski: servius) što znači „sluga“. Time se htelo srpskom narodu pripisati ropski karakter, kao naroda nedostojnog da živi u slobodi već predodređenog da nad njim vladaju stranci. Aleksandar Fjdorović Giljferding u svojoj knjizi „O srodstvu slavenskih jezika sa sanskritskim“ (Sp. 1853), ime Srbin proizvodi od sanskritske reči „savara“, kojom se označava „niski“, „podli“, „rđavi“, „nevaljali“, „grešni“, „crni“ čovek. (Srbofobija, Wikipedija)
Po Vuku St. Karadžiću Srbi svi i svuda, Srbi su štokavci, Hrvati čakavci i kajkavci Na prigovore članku Srbi svi i svuda, Vuk odgovara, kao da se pravda, ustvari zabašuruje, da su te riječi natpis nad člankom „o Srbima svima, makar gdje stanovali...“ Ponavlja da čakavci i kajkavci nijesu Srbi, što je očigledno, pošto je sve štokavce podveo pod Srbe, čime je potro Hrvate kao nacion, da ne pominjem Crnogorce koji su za Vuka – Srbi. Velika Srbija nastaje i prostiranjem srpskoga jezika svuda gdje Srbi žive.
Pravo je svakoga naroda/nacije na svoj jezik. Poređenje sa svjetskim jezicima: engleskim, španskim, portugalskim itd. kojima govori više nacija, prenebregava da su oni jezici kolonizatora, koji su „prirođeni“ osvojenim državama. Ona vodi na primisao o srpskoj kolonizaciji jezikom.
Pokušaj da četvoroimeni jezik zamijeni jednoimeni zajednički jezik sa varijantama nije uspio.
Crnogorski jezik nije ničija varijanta.
Uprkos svim nastojanjima da se potre, Crnogorska nacija je samoživa, a Crnogorski jezik:
Izvoran
Samorodan samotvoran samosvojan
Niko im ga crnogorskome narou nije podario, pozajmio, prodao...
Dukljani/Zećani/Crnogorci govore svojim jezikom odvajkada. Crnogorska nacija ima slojevitu temeljnost, u kojoj je i crnogorski jezik bitan.
Diplomirao sam Jugoslovensku književnost i srpsko-hrvatski jezik na Filozofskome fakultetu u Beogradu, i „nadležan“ da kažem svoje kritičko mišljenje. Posebno sam u knjizi Crnogorska nacija: u izboru obradio Crnogorski jezik (str. 206-241).
0 Komentara