Od 1997. počinje intezivna kampanja pravljenja Srba u Crnoj Gori, koja je šest godina kasnije produkovala 31.99 odsto Srba. U periodu između 1997. i 2003. mnogi Crnogorci iz partizanskih kuća, su se posrbili, kao na primjer Vladimir Joković, Milan Knežević, Milun Zogović, kasnije im se pridružio i Predrag Bulatović. Posrbili su se prije svega zbog mržnje prema novom DPS-u i Milu Đukanoviću, to im je osnovni razlog bio, neki drugi ozbiljan razlog nijesu mogli imati.

Prokomentarisao sam kako je jedan od rijetkih koji se usudio da kroz Budvu nosi našu zastavu, a onda sam vidio da je stao pored kontejnera za smeće i da tu kači zastavu. Prišao sam i pitao ga: ''Što ćeš s tom zastavom'', a on mi je odgovorio: ''Da je zapalim''. Strgao sam zastavu i krenuo prema vozilu. Rekao sam mu da se skloni i on se odmakao. Međutim, tada su prišli još jedan ili dvojica njegovih drugova i počeli su da me psuju, vrijeđaju na nacionalnoj osnovi i nasrnuli su na mene i kolegu

Djelovi iz knjige M.M. Ražnatovića koja je u pripremi za štampu.

Dritanova prizemna demagogija u osnovi ima jednu prevarnu, pitku i plitku priču koja nema veze sa stvarnošću i istinom. Ako mu se činjenice ne sviđaju i kvare mu priču, on ih potpuno apstrahuje i prodaje bajkovite verzije u kojem ima samo mjesta za njegove naivne i utopističke besmislice. Ili prevare, kako ko ga doživljava. Tako on jednostavno rješava duboke podjele u društvu time što ih proglasi reliktom prošlosti i pričom o drukčijoj budućnosti.