Kultura

Nova knjiga Gorana Sekulovića ‘’LUKA I LEJLA’’

Avg 23, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

Priče i pjesme za đecu i mlade

Iz štampe je kao autorsko izdanje izašla knjiga Gorana Sekulovića ‘’Luka i Lejla’’ (priče i pjesme za đecu i mlade). Kao što se u podnaslovu knjige kaže sastavljena je i od pjesama i od priča. Nakon zbirke priča ''Luka i Lejla'' idu ciklusi pjesama ''Podgorica kao Podsnijegovica ili: klapa za grudvanje'' (Umjesto predgovora: Krug života i pet poglavlja: ''Ispred zgrade'', ''Pjesme crtaći'', ''Podgorica kao Podsnijegovica ili: klapa za grudvanje'',  ''Odžačari'' i ''Dabrova molba'') i ''Crnogorske rijeke u stihu''.

Recenzenti za dio knjige koji se odnosi na zbirku priča ‘’Luka i Lejla’’ su pok. književnik, književni kritičar i akademik Žarko Đurović (‘’Neobična književna sinteza tradicijskog i inovativnog, savremenog izraza kako u formi tako i u sadržaju’’).i književnik i književni kritičar dr Mihailo Miško Zečević (‘’Uspjela literarna sinteza opisa prirodnog i urbanog, realno životnog i bajkolikog dječjeg svijeta’’). Prezentujemo tekstove recenzija a na kraju i Sekulovićev Uvod u knjigu naslovljen ‘’ ‘Kapi sreće’ ili ‘nekoliko slika iz autorovog đetinjstva’’. Na portalu će uskoro biti publikovane priče iz knjige.

Žarko Đurović: ‘’Kod nas se malo pisaca opredjeljuje za dječju literaturu. Njeno zanemarivanje tim više je neopravdano i sa stanovišta društvenih i kulturnih tokova negativnije, kada se zna da je po vrijednosti i značaju jednaka literaturi za odrasle koja je u najvećem dijelu vokacija djetinjstva.

Sekulovićeva zbirka priča za djecu ‘’Luka i Lejla’’ moderne je strukture. Ona nosi trag za naše prilike neobične književne sinteze tradicijskog i inovativnog, savremenog izraza kako u formi tako i u sadržaju. I u onako malom broju literarnih ostvarenja za djecu još je manje knjiga koje nose pečat svakodnevnih izazova modernog doba. Do sada su se ove teme uglavnom izbjegavale. Dobro je da se autori okreću i njima budući da su postale sastavni dio naše svakodnevice.  

Ova knjiga i tematski i zanatski,  stilski, predstavlja osvježenje u crnogorskoj dječjoj literaturi. U kratkoj, ali vrlo sažetoj i efektno ispričanoj priči ‘’Luka i Lejla’’, po kojoj je i cijela knjiga dobila naziv, junaci su djeca iz dvije moglo bi se reći dijametralno suprotne nacionalne, kulturne i duhovne matrice, što bi se reklo – iz dva svijeta. Priča je dobar i uspio literarni primjer kojim se na slikovit i vrlo prihvatljiv način, bez pedagoški sterilne didaktike, djeca upućuju na zajedništvo i druženje u jednom etnički miješanom društvu.

U punoj slobodi dato je manifestovanje dječjeg svijeta. Pomirena je i priroda i urbanizovana sredina. Knjiga je tematski ciklusirana i što je najvažnije dobro je uspostavljeno kompoziciono jedinstvo’’ (‘’Neobična književna sinteza tradicijskog i inovativnog, savremenog izraza kako u formi tako i u sadržaju’’).

.

Mihailo Miško Zečević: ‘’Knjiga Gorana Sekulovića ''Luka i Lejla'' sadrži sljedeće priče za djecu: ‘’Pismo podgoričke đevojčice: Dobrodošlica prvim palmama’’, ''Palme na Bulevaru ili: Markov san – za sve nas’’, ‘’Luka i Lejla’’, ‘’Kornjača koračić po koračić’’, ‘’Orlić mekog srca’’, ‘’Slomljene daske’’, ‘’Lunetove i Nunetove tam-tam poruke’’, ‘’Mihailov kućni leptir’’, ‘’Solidarnost’’, ‘’Vrabac domaćin kvarta’’, ‘’Vrapčiji koncert zahvalnosti'', ''Mravlje carstvo'', ‘’Dosada’’ i ''Marko, Hajra i usna harmonika’’.  

Sekulovićeva knjiga je uspjela literarna sinteza opisa prirodnog i urbanog, realno životnog i bajkolikog dječjeg svijeta. Motivski i žanrovski je bogata i polivalentna. Ova knjiga će zainteresovati i mlađe, ali i starije osnovce, čak i one koji su na granici odrastanja ili već ulaze u svijet odraslih. Autor je više mislio na doživljaj, a ne na pedagošku pouku. Jer, pedagošku pouku daju škola, porodica, dok se kroz literaturu, kroz doživljaj, poruka sama nenametljivo istakne. Autor pomoću slika gradi doživljaj djeteta.

U nekim pričama živopisni i primamljivi svijet prirode je dopunjen slikama iz čovjekovog urbanog i (ne)kulturnog svijeta, što osim uspješnosti i atraktivnosti same priče doprinosi i animiranju i jačanju ekološke svijesti najmlađih. Ovo je dato na doživljajni, unutrašnji, strukturalni, umjetnički, a ne na didaktički, nametnuti, vještački, spoljašnji, način. Veoma je važno da su i stihovi interpolirani u prozno tkivo, vrlo vješto, na odgovarajućim mjestima. Oni imaju i funkcionalno-organsku, a ne samo estetsku dimenziju u narativnoj strukturi.’’ (‘’Uspjela literarna sinteza opisa prirodnog i urbanog, realno životnog i bajkolikog dječjeg svijeta’’).

Goran Sekulović ‘’Uvod u knjigu’’: ''Neke pjesme i priče su već objavljene, neke sada prvi put, a sve su pisane u sasvim različitim vremenima. Knjizi sam dao naslov po nazivu jedne do sada neobjavljene priče koja je, u osnovi, uobličena još početkom prve decenije ovog vijeka u Sarajevu za vrijeme seminara koji su organizovali predstavnici nekih američkih izdavača i koji je bio namijenjen piscima za đecu i mlade i ilustratorima njihovih publikacija sa prostora bivše SFRJ.

Može se reći da često razmišljam o svom đetinjstvu. Kad ga pogledam kao odrastao učini mi se da je kapi sreće, koliko god da sam ih imao u tom dobu, ipak bilo malo. Kada bih ponovio mladost mislim da bi ih bilo više, jer ih je i trebalo biti više! Ali, to je pogled i to su misli i riječi o đetinjstvu i mladosti poput onih koje ispisuje Borhes u pjesmi kada se već u poodmakloj starosti priśeća prvih dana i smatra da je u njima trebalo i moralo biti više ludovanja, igre, radosti, lutanja i razbibrige! No, tu je temelj sazdan od onih kapi sreće za koje je Dostojevski rekao da ih je dovoljno samo nekoliko svijetlih, iskrenih, radosnih, velikih, da čovjeka spasu za cio život! Tih prvih kapi sreće, odmah po rođenju i u najranijem đetinjstvu, uostalom, niko se i ne śeća i ne može śetiti! Poslije tih nesvjesnih a duboko zapretanih i onih mladalačkih, svjesnih, ali manje-više kratkotrajnih kapi sreće, dolazi srednje doba i ljubav i igra moje đece su nove kapi sreće. Dolazi zatim i starije doba i ljubav i igra moje unučadi sada su moje nove, najnovije kapi sreće!

Jedna od mojih ranijih knjiga – "Negrad", između ostalog, bavila se i temom sopstvenog đetinjstva, odrastanja, poetskom reminiscencijom grada i kraja-kvarta u gradu đe sam živio i odrastao. U vremenu rata na prostoru bivše SFRJ – rata kao svestranog, totalnog, apsolutnog uništenja svake mogućnosti mirnog i spokojnog đetinjstva i odrastanja –  urbocida i rušenja gradova (Sarajevo, Mostar, Vukovar...), ja sam napisao ovu zbirku poezije sa osnovnom porukom da prestane jedan takav anticivilizacijski čin, jer ne želim da moj grad i nijedan drugi grad doživi istu ili sličnu sudbinu: to više nijesu bili gradovi, to su bili "Negradovi", to je bio "Negrad" (koji se u građanskom ratu dijelio na tri ili više djelova, a koji su uništavali jednu jedinstvenu građansku, civilizacijsku, kulturnu, urbanu, humanu, kosmopolitsku dušu grada).

U "Negradu", kao kontrapunktu tom prijetećem negradu zla, ja sam se vratio svom đetinjstvu i ponovnom "iščitavanju" i doživljavanju "mojih" kvartova, predgrađa, nestalih ulica, kuća, ljudi, stare sodarske radnje u Hercegovačkoj i starog sodara kojih više nema, gradskih česama sa pumpom "poput violinskog ključa" kojih kao takvih, autentičnih, takođe više nema, kula za muzičare i orkestar u bašti bivšeg Doma JNA (zgrada u kojoj su danas Muzički centar Crne Gore i Crnogorska Kinoteka), koje su mi se kao đetetu činile "poput čuda" i koje su "nestale u ko zna kojim časima odrastanja", odlazaka mojih drugara iz predgrađa, sa periferije, jednom neđeljno u grad, u Pionirsku biblioteku, u čuvenu poslastičarnicu kod "Št. Hamze" u ulici Slobode na šampite i krempite, bozu i limunadu, ali obavezno i obilazaka do tada jedina dva solitera u gradu do čijih terasa-vidikovaca na njihovom vrhu smo se penjali ‘’čudom’’ od lifta a (suno)vraćali niz stepenice stampedom i indijanskim urlikanjem u inat uglavnom vojnim stanarima…[1]

U mojoj prvoj knjizi za đecu "Čudionica" poručio sam da se treba čuditi, istraživati, družiti, učiti, upoznavati druge dajući im sebe i time se ujedno otkrivajući uvijek kao onaj "drugi". U ovoj igri autentičnosti, razlika i jedinstva, mislim da se možemo naći svi i biti od koristi i sebi i drugima.

Kako ’’povratiti’’, ‘’obnoviti’’, prve dane života? Kažu da sam bio ćutljivo dijete (malo kasnije sam i progovorio), da sam volio posmatrati i kada nešto uočim što po sopstvenoj procjeni vrijedi saopštiti drugome (ocu, majci, bratu, sestri, đedu, babi...), da sam to i radio (možda je tu i neki prvi ključ, korijen, ‘’okidač’’, za moje kasnije i sadašnje bavljenje pisanjem). Prvi doživljaji, prvi "oživljaji", ono prvo ponovo oživljeno, doživljeno i proživljeno: ostaju samo slike, primarni, ogoljeni utisci, pečati, tajne šifre naših prvih koraka, kodova, godova: śećam se posebno odlazaka na selo, kod babe i đeda: kako me nose na leđa po dubokom snijegu, između rukavica i podignutog kaputića od mraza ispucali djelovi ruku; dok u toploj sobi drva u peći pucketaju i dok se širi opojni miris kasnog voća koje uveliko zri i koje je svuda pažljivo i uredno složeno po sobi, ja se na podu bezbrižno igram; jednu staru, već bolesnu babu, rođaku, vidim u polumraku dubiroga (objekat koji se koristi ljeti prilikom izdiga/odlaska stočara na planinu), kako leži na krevetu, zabrađena u crnu maramu (tradicionalna marama kod žena pripadnika pravoslavne, ali i katoličke vjeroispovijesti u Crnoj Gori), koja za koji dan umire (možda je to moj prvi/dakle, đetinji susret sa smrću)...

U prvim danima škole puno mi je pomogla moja druga baba (po majci), koja je kod nas boravila specijalno zbog "đaka-prvaka", tj. mene. Njeno prisustvo, pomoć, rad sa mnom, njen takt, ljubav, toplina – sve mi je to puno pomoglo da mi prvi dani škole prođu što lakše i bezbolnije. Śećam se učiteljice i njenog dolaska u našu kuću kada sam bolovao od zauški: došla je da me pośeti, da me ohrabri i te se slike i danas vrlo jako i dobro  śećam: i sobe, i kreveta, i njegovog položaja, i njenog lika: čini mi se da je ta prilično velika soba bila sva ispunjena neopisivom i beskrajnom učiteljičinom nježnošću, blagošću, pažnjom i razumijevanjem – to su trenuci kada si radostan što si bolestan, što si u krevetu, što si pošteđen, jer si upravo kao takav povlašćen i počastvovan posebnom i direktnom, nepodijeljenom i samo tebi usmjerenom učiteljičinom pažnjom i ljubavlju. Śećam se jednog hrabrog "avanturizma", mene i mog psa Bela (velike ljubavi mog đetinjstva), kada smo jedne noći, na zvuk motora automobila mojih roditelja koji su te večeri stigli iz grada na selo, istrčali iz đedove i babine kuće i u jednom dahu pretrčali rastojanje do mjesta gdje su se nalazili otac i majka – hrabrost i snagu da po mraku pojurim u zagrljaj roditelja dao mi je moj dobri Belo, koji je sve znao i sve razumio (najviše mene) i strašno mi je bilo kada je otišao: jednog dana se jednostavno povukao u šumu i nije se više vratio (bio je star i sam je ośetio čas odlaska). (’’ ‘Kapi sreće’ ili ‘nekoliko slika iz autorovog đetinjstva’ ’’).