Eskobarova retorika kako nacionalizam na Balkanu nije glavni problem, već je to korupcija, ne ignoriše samo zdravu logiku i realnosti koje živimo, već svima na Balkanu, sa ili bez namjere, šalje jednu “bipolarnu” poruku: ignorišite najopasnije i ojačane napade agresivnog nacional-šovinizma i malignog klerikalizma, čiji konci, logistička, propagandna i finansijska podrška seže sve do Kremlja i ruskih službi, već se koncentrišite na borbu protiv organizovanog kriminala. Takvim stavom, da budemo sasvim jasni, nam se, zapravo, poručuje: ,,Pravite se da nema Srbije i … pravite se da nema Rusije!“

Iako napisane vijek ranije, Vorenove riječi danas odjekuju glasnije nego ikad, uz nadu da na njih neće biti gluvi ni EU, ni SAD: ,,Ako pustimo Srbiju i njene saučesnike da konačno dotuku ranjenu suverenost Crne Gore, mi jačamo svaku ruku koja jača na bezbjednost svijeta. Ako dopustimo da balkanska laž prođe kao istina, potkopaćemo temelje sopstvene slobode. To ne može biti! To ne smije biti! Кraj još nije došao…“

Ima li narod više vremena i jesu li naši građani zamorčići da razni „eksperti“ populističkim mjerama, zarad političkih poena, vrše razne eksperimente nad njima? Ovome mora doći kraj…

Čekamo da Indija lansira naše satelite da se još bolje upoznamo i vidimo kakvi smo. Ono što već sada vidimo, bez satelitskog pogleda odozgo, je da je Srpska pravoslavna crkva povećala broj konfliktnih tačaka. Sukobila se sa Svjetskim savjetom crkava, sukobila se sa Grčkom pravoslavnom crkvom, sukobila se sa Crnom Gorom i čak se sukobila sa srpskim nacionalistima oko mađarske hortijevske politike Budimpešte. Jedini saveznik joj je moskovski kolonijalni patrijarh