U Podgorici je umro BRANKO BANJEVIĆ, istaknuti crnogorski intelektualac i mislilac – književnik, književni istoričar i kritičar, esejista, antologičar, pokretač i urednik kultne biblioteke ‘’Luča’’, priređivač kapitalnih djela crnogorske kulture… U znak sjećanja na BRANKA BANJEVIĆA, jednog od utemeljivača Matice crnogorske i crnogorskog PEN Centra, ''Crnogorski Portal'' ponovo publikuje intervju sa njim čiji je autor Goran Sekulović,  a koji je objavljen u listu  ‘’Prosvjetni rad’’ u sklopu serije autorskih razgovora o  trajno aktuelnim  crnogorskim identitetskim pitanjima  u periodu od 2012. do 2016. godine.

Čojstvo kao branjenje drugoga od sebe i danas je aktuelno u Crnoj Gori. Matica crnogorska se temelji na vrijednosti etičkog nasljeđa, poetskoj vrijednosti crnogorskog jezika, na svijesti koja će oslobađati čovjeka i koja neće ugrožavati nikoga. To je suština crnogorske kulture. Onaj koji Crnu Goru tretira kao tuđu teritoriju nanosi veliko zlo i onome u ime koga nas tako tretira. Prosvjetni radnici moraju vaspitati i obrazovati generacije đaka do stepena da oni mogu biti kreativni u svojim oblastima i time ne dati ovom prostoru da zaostaje, da bude bilo čija provincija.Mi smo jedini narod đe se između narodnog i književnog jezika može staviti znak jednakosti. Vrijednosti crnogorske kulture i istorije mnogo su veće od onoga što se daje učenicima. Ovđe ne treba više da žive tuđi interesi kao naše zablude.

BIO-BIBLIOGRAFSKA BILJEŠKA

Branko Banjević rođen je 3. aprila 1933. godine u selu Gostojevići, u Pješivcima, od oca Blaža (1898 – 1979) i majke Milice (rođene Kaluđerović, 1908 – 1997). Porodica je živjela u selu Paprati, u nekoliko stotina godina staroj porodičnoj kući – Tomaševoj kuli. Kula je tada prekrivana, pa su privremeno boravili u kući Roganovića, u suśednom selu (Paprati i Gostojevići su nekad bili jedno selo – Gostojevići).

Osnovnu školu pohađao je na Bogetićima, a gimnaziju u Nikšiću i Cetinju. Filozofski fakultet završio je u Beogradu. Kao gimnazijalac objavio je prvu pjesmu u Omladinskom pokretu na Cetinju. Radio je kao novinar u Nikšiću i Beogradu i kao profesor maternjeg jezika i književnosti u Nikšiću. Od 1964. godine živi u Podgorici i radi kao urednik, glavni i odgovorni urednik i direktor izdavačke djelatnosti u Grafičkom zavodu i „Pobjedi“. Godine 1989. prekinut mu je radni odnos. Jedan je od osnivača Crnogorskog PEN centra. Osnivač je i prvi predśednik Crnogorskog društva nezavisnih književnika. Bio je predśednik Matice crnogorske, čiji je član od osnivanja.

Oženjen je Olgom Tiodorović. Ima đecu Boška i Aleksandru i unučad Balšu i Jelenu.

Knjige poezije

NAPUKLO SUNCE, Grafički zavod, Titograd, 1966; GAVRAN HRANI CRNU GORU, Grafički zavod, Titograd, 1972; TICA ILI JAMA, izbor poezije, biblioteka Luča, Titograd 1978; RĐOSANO SONCE, Misla, Skopje, 1984; GLASOVI, poema, Crnogorski PEN, Cetinje, 1993; BALŠINE PJESME, Podgorica, 1998; GLASOVI, izabrana poezija, Podgorica, 2002; U SVIJETLOJ BUDUĆNOSTI, pjesme, u izboru Glasovi, 2002; TICA ILI JAMA, pjesme, u izboru Glasovi, 2002; GLASOVI, poema, u izboru Glasovi, 2002.

Priredio

Petar II Petrović Njegoš: PISMA, izbor Branko Banjević, predgovor Ivo Andrić, pripremio za štampu dr Jevto Milović, Grafički zavod, biblioteka „Luča”, Titograd, 1967; Petar II Petrović Njegoš: PLAM U PLAMU, izbor pjesama i stihova iz tzv. manjih djela i Svobodijade, Grafički zavod, biblioteka „Luča” Titograd, 1969; POLJE JADIKOVO, antologija crnogorskih narodnih tužbalica, Grafički zavod, biblioteka „Luča”, Titograd, 1971; PLEME ZA OBLAKOM, antologija crnogorske poezije druge polovine XIX vijeka, Grafički zavod, biblioteka „Luča”, Titograd, 1973; Nikola I Petrović: RAT CRNOGORSKI, izbor iz djela, „Pobjeda”, biblioteka „Luča” Titograd, 1975; Stefan Mitrović: SNIJEG I MORE, izbor poezije, „Pobjeda”, biblioteka „Luča”, Titograd, 1976; Joksim Radović: DOBRA NEMA ĐE LJUDI NEMA, izbor crnogorskih narodnih poslovica, izabrali Branko Banjević i Milorad Stojović, „Pobjeda” Titograd, 1975; ANTOLOGIJA CRNOGORSKE KNJIŽEVNOSTI IX – XX VIJEK, Branko Banjević i Radoslav Rotković IX – XVIII vijek, Čedo Vuković XIX vijek – proza, Sreten Perović XIX vijek – poezija, Milorad Stojović XX vijek, Stvaranje, broj 10, Titograd, 1976; Petar II Petrović Njegoš: LUČA MIKROKOZMA, izbor, prva televizijska prezentacija, režirao Gojko Kastratović, TVCG; Mirko Banjević: DRUGA STRANA MJESEČEVA, Izbor poezije, Stvaranje, br. 3, 1985.

Paradoks koji je malo ko vidio

Više decenija ste prisutni u crnogorskom intelektualnom životu. Možete li uporediti najbitnije ranije periode sa sadašnjom situacijom?

Banjević: U Crnoj Gori sam neprekidno od 1964. godine. U Podgoricu sam došao u štamparsku ustanovu „Grafički zavod” i tu smo formirali izdavačku djelatnost. Mogu reći da je u Crnoj Gori, što se tiče institucionalnog stvaralaštva, sve bilo, gotovo pusta poljana. Nije bilo institucija koje se ozbiljno bave crnogorskom kulturom. Od svega, tada, samo je Crnogorsko primorje imenovano crnogorskim prefiksom. Mi smo u „Grafičkom zavodu” počeli da koncipiramo biblioteke sa namjerom da se vrijednosti crnogorske kulture afirmišu i istaknu. Bili smo ubijeđeni da je crnogorska kultura oblast bez koje Crna Gora ne može napredovati, što podrazumijeva svijest o sopstvenom jeziku, duhu i kulturi ali i njihovo proučavanje i afirmisanje. Bez svega toga Crna Gora postaje i ostaje tuđa provincija, zapuštena i dovedena ni do čega. E, Crna Gora je tada bila dovedena ni do čega.

Iako je Crna Gora u toku NOR-a i poslije izrasla opet u sopstveni entitet, vratila se sebi, iako je imala iste institucije kao i ostale jugoslovenske republike, čak i do jednog Zavoda za mala autorska prava na Cetinju, to se sve malo po malo tanjilo i gubilo kako je počela unitarizacija Jugoslavije. Taj unitaristički trend je polako ali sigurno poništavao sve što je u Crnoj Gori postojalo kao samostalna kulturna institucija. Tako smo se bili približili stanju nepostojanja crnogorske kulturne infrastrukture i samosvijesti. To je bilo vrijeme kasnih pedesetih godina. Neosporno da je do tada Crna Gora bila obnovljena, izgrađena, počeli su da se prave putevi i grade industrijski objekti koji su doprinijeli povećanju gradskog stanovništva. Selo, koje je na neki način bilo čuvar crnogorske tradicije, potpuno je opušćelo. Došli smo do modernih radničkih naselja, ali bez svijesti o sebi. Tako da je to bio protivrječan proces. Sa sociološkog stanovišta svaki proces je protivrječan, ali ovaj u Crnoj Gori je to nesumnjivo bio, pošto je veliki dio zemlje postao prazan. Dosta obrazovnog kadra je otišlo van Crne Gore, jer se veliki broj ljudi školovao na strani i tamo se zapošljavao. U ovom smislu to poratno vrijeme je imalo dosta negativnih implikacija. Naravno, u svakom vremenu ima dobrih ljudi i dobrih stvari, ali jedna svestrana analiza položaja u kojem se našla Crna Gora polovinom dvadesetog vijeka pokazala bi svu protivrječnost i složenost tih procesa. Tada je ugašen ratni entuzijazam, opšte ushićenje i stvaralaštvo proizašlo iz pobjede i oslobođenja nakon Drugog svjetskog rata. Nastajale su nove, a stare zasluge brisane. Tako je i velika zasluga Crne Gore u NOR-u počela da se briše. Crna Gora se morala dokazivati novim zaslugama različitog karaktera. Utvrđivan je sistem protiv kojeg se zvanično borimo. Taj paradoks malo je ko vidio.

Danas je Crna Gora, objektivno, uz sve slabosti koje ima, u najpovoljnijoj poziciji u svojoj novijoj istoriji, i pored svih mana institucija. Građani, ljudi koji umiju da misle i kreativne snage u Crnoj Gori treba zajednički da pomognu i unaprijede tu svoju poziciju. I to je bitni interes Crne Gore, unapređivanje civilizacijskog i kulturnog nivoa sopstvene zemlje. Evropa bez razvijene Crne Gore ne može biti potpuna, kao i bez ostalih zemalja u regionu.

Prosvjetni radnici moraju prepoznati dar kod đece

Radili ste i kao srednjoškolski profesor. Što po Vama treba još raditi na planu adekvatnog obezbjeđenja da ukupni prosvjetni sistem prati potrebu dosljednog utemeljenja crnogorskog državnog, nacionalnog i kulturno-jezičkog bića?

Banjević: Kod nas je zastario školski sistem, a i nije izvorno naš. I on je takođe tuđ, kao što-šta drugo. Metode pedagoške, nastavni programi, sve je to prepisano. U zadnje vrijeme postoje napori da se školski programi prilagode Crnoj Gori, inoviraju temama iz crnogorske istorije, kulture i to je za poštovanje. Ali, sam sistem je prošlost, a mladi svijet takav sistem ne prihvata kao svoj. Danas je škola neomiljena kod đece, programi su dosadni, van vremena. Kada sam bio učenik već je eksplodirala atomska bomba, a morao sam odgovarati o atomu kao najmanjoj, nedjeljivoj čestici materije. I tada je naš sistem bio za vremenom. Nije samo problem inoviranja programa, već je problem i kadar u prosvjeti. Kadar mora biti sposoban i talentovan i prosvjetni radnici moraju prepoznati dar kod đece. Moraju im školu učiniti interesantnom. U najvećem stepenu naš kadar nije na tom nivou. Nama treba moderan kadar i vaspitni sistem koji će oslobađati potencijale đece koji su ogromni.

Kada sam radio u školi ustanovio sam da je u odjeljenju od 30-40 đaka u prośeku dvoje bilo nesposobno za školu. Školski sistem treba da pravi selekciju prema potrebama i prirodi đece. Kao i u svijetu tako i kod nas treba formirati specijalističke škole. Đecu treba razvijati u smjeru za koji je njihova priroda zainteresovana. Školski kadar je najvažnije pitanje Crne Gore, pored državnih i političkih pitanja. Prosvjetni radnici moraju vaspitati i obrazovati generacije đaka do stepena da oni mogu biti kreativni u svojim oblastima i time ne dati ovom prostoru da zaostaje, da bude bilo čija provincija. Ovaj prostor treba da bude agens, kreativna tačka svijeta. A Crna Gora kreativna, stvaralačka tačka ne može postati bez obrazovanja. Oni koji žele da budemo i dalje provincija nameću nam njihove, nama tuđe, probleme kao naše. Naši problemi su problemi brzog razvoja, vaspitanja đece, integracije sa svijetom. A sa strane nam redovno ubace tuđu floskulu kojom se mi onda bavimo i međusobno svađamo. Mi se možemo samo raspravljati oko sopstvenog interesa, kako brže napredovati na putu svjetskih integracija, kako brzo postati savremeni, tehnološki razvijeni – pametni, slobodni i kreativni ljudi.

Crnogorski interesi su okrenuti ka budućnosti a ne prošlosti

Jedan ste od pionira upornog i sistematskog rada na izučavanju, valorizaciji i prezentaciji crnogorskog identiteta. Kako ocjenjujete postignute rezultate?

Banjević: Čovjek koji nema sopstveni identitet nije čovjek, kao ni narod. Crna Gora nikada nije bila prazan prostor. Ona je bila istorijski faktor sa slobodnim ljudima, dok je u Evropi bio feudalni i kmetski sistem. Crnogorci su znali ko su i što su. Naravno, nijesu svi nosili teret spoznaje o sebi na isti način. Nema prostora u Evropi koji nešto znači, a da se odricao sebe, svoje kulture i identiteta bez čega se ne može postojati. Identitet se transformiše kroz vrijeme, ali suština se čuva. Ne može se čuvati sredstvima 19. vijeka, već ovoga vijeka. Crna Gora je imala jezik i ima ga, naravno, i danas, ima narodnu i umjetničku literaturu, djela koja su na razvojnoj liniji identiteta.

Crna Gora nikada nije bila autistični prostor, već uvijek povezana sa svijetom. Gradila se i tim vezama sa svjetskim vrijednostima. Danas moramo biti povezani sa modernim vrijednostima svijeta da bi gradili i branili svoj identitet. Današnje društveno-političko stanje je povoljno za tu situaciju. Ne može se sve odjednom napraviti. Moramo imati strpljenje i nadu da će se to desiti u periodu pred nama, ali i razvojnu upornost. Ovđe je uvijek bilo i ima tuđih interesa, kojima ne smijemo biti podređeni. Imamo svoje crnogorske interese okrenute ka budućnosti, a ne prošlosti. Crna Gora nikada nije bila bliža mogućnosti da prati vrijeme no što je danas. Ništa nam ne smeta do naše neznanje i tuđi interesi povezani sa našim neznanjem, koje nepotrebno tolerišemo. Partije koje su nus-produkti tuđih interesa, danas su specifikum Crne Gore. Ne znam đe to još ima.

Crna Gora ne može napredovati krnja

Dugo ste radili u izdavaštvu i jedan ste od pokretača i urednika reprezentativne crnogorske biblioteke „Luča”. Koliko aktuelno izdavaštvo i kultura u cjelini pomažu ili odmažu realizaciju strateških državnih naučnih projekata i ciljeva?

Banjević: Prva koncepcijska crnogorska bilioteka je bila „Luča”, izdavačke kuće „Grafički zavod”. „Luča” ima osamdesetak knjiga, a trebalo je da ih ima 100. Ali, spoljnje snage nam nijesu to dozvolile, bili smo optuženi za „separatizam”. U jednom trenutku bili smo otpušteni s posla, mi koji smo na tome radili bili smo prokazani, dežurni krivci za određenu vlast i politiku. Znali smo da je taj posao koji smo radili čist i da je pomagao i ovima koji su nas progonili da dođu samosvijesti. Radili smo sve to nesebično. Znali smo da je najbolja odbrana od nacionalističkih i imperijalnih negiranja sa strane – kultura i stvaralaštvo. Od međuratnog nasrtaja na Crnu Goru odbranili su je crnogorski pisci, slikari, odnosno njene nacionalne, duhovne i kulturne vrijednosti. Treba dovesti ljude do spoznaje, do činjenica i vrijednosti i do institucionalnog funkcionalizovanja te spoznaje. U mnogim insitucijama ljudi su se od tada oslonili na te strateške kulturne vrijednosti koje smo mi afirmisali.

Pogledajte danas izdanja Matice crnogorske. Mi smo na tom pravom tragu borbe za naše i svjetske vrijednosti na ovom prostoru, na strateškom, najvažnijem nivou, ne na nivou dnevno-političkih obračuna. Kultura se orijentiše na strateški, dugoročni, vrijednosni interes, a svi koji treba da radimo na tome moramo pobijediti to politikantsko u vremenu. Danas Crna Gora ima dosta kadra koji se ostvaruje na liniji suštinskog identiteta koji bi trebalo da prepoznaju političke institucije koje se moraju oslanjati na te rezultate. Ne može se i dalje tolerisati okupacioni sistem kao između dva svjetska rata. Mislim, naravno i na tzv. crkveno pitanje. Crna Gora ne može napredovati krnja, ne može predati nekom svoj kulturno-istorijski identitet. Onaj koji Crnu Goru tretira kao tuđu teritoriju nanosi veliko zlo i onome u ime koga nas tako tretira. Svaki se prostor mora vratiti sebi i preko sopstvene vrijednosti i poštovanja drugoga sarađivati sa drugim, a ne nastojati da okupacionim sistemom približi drugoga sebi. Naš čovjek ovđe može imati dileme i zablude, ali neka su to dileme i zablude ovoga prostora. Ovđe ne treba više da žive tuđi interesi kao naše zablude.

Veliko Matičino djelo

 Bili ste dugogodišnji predśednik Matice crnogorske. Nemjerljiv je Vaš doprinos njenom stasavanju i profilisanju u jednu od najznačajnijih crnogorskih nacionalnih institucija. Što je njena osnovna uloga u društvu i koji je već sada njen najkrupniji duhovni „kapital” i nacionalna baština za budućnost?

Banjević: Matica crnogorska je institucija svijesti koja se nesebično zalagala da naše vrijednosti stignu do naših ljudi. Ljudi koji su se okupili oko Matice, njih oko 500, bili su na najboljoj suštinskoj liniji napretka Crne Gore i njene slobode. Moja i tvoja sloboda ne može nikoga da ugrozi ako je sloboda. Mi smo se zalagali za takvu svijest koja će oslobađati čovjeka i koja neće ugrožavati nikoga. To je suština crnogorske kulture. Marko Miljanov je, kada su ga pitali što je to čojstvo, rekao da je čojstvo kada braniš drugoga od sebe a junaštvo kada braniš sebe od drugoga. To je i danas aktuelno u Crnoj Gori. I Matica se na tome temeljila i temelji, na vrijednosti etičkog nasljeđa, poetskoj vrijednosti našega jezika. Tada smo napravili program Matice o tome kako Crna Gora treba da izgleda poslije raspada Jugoslavije i on je ocijenjen kao jedan od najboljih i najkvalitetnijih u svojoj oblasti.

Napravili smo program kako da Matica i Crna Gora izađu iz te potčinjenosti iz zla 90-tih godina koje je prijetilo da nas zgazi i gazilo nas je, kako da se uspravi čovjek u ovom prostoru. To smo napravili u svom programu i to je veliko Matičino djelo. Ukupna crnogorska politika se približila tom našem programu i to je izuzetan doprinos Matice društvenoj i kulturnoj samospoznaji i orijentaciji Crne Gore.

Njegoš je govorio onako kako narod govori

Veoma aktivno ste učestvovali i u postavljanju standarda crnogorskog jezika. Kakva je Vaša ocjena sadašnje situacije primjene crnogorskog jezika u prosvjeti, kulturi i nauci, društvu i medijima?

Banjević: Crnogorskom jeziku se ne može pristupati kao vještačkom jeziku. On je prirodan naš jezik koji živi u svakom čovjeku, kao i njegova norma. Njegoš nije učio gramatiku crnogorskog jezika, on je govorio onako kako narod govori. To je razlika crnogorskog lingvističkog stanja od ostalih. Mi imamo taj jezik na čitavoj teritoriji koji se prelivao i na druge teritorije. Crnogorski jezik je na cijeloj teritoriji Crne Gore živio kao jedinstveni jezik. Ima razlika, ali ta lokalna različitost govori o dubini i istorijskom jedinstvu našeg jezika. On je naš prirodni iskaz, nije dogovorni, vještački jezik. U drugim sredinama nije takva situacija, tamo se dogovaraju kojeg će oblika biti koja riječ, kod nas za to nema potrebe. Sada postoji Institut za crnogorski jezik koji je objavio rječnik i pravopis crnogorskog jezika. Svaka sredina ima svoje jezičko stanje. Kod nas je normativni, književni jezik jednak narodnom, to nema niđe u Evropi, ni u jednom slovenskom jeziku. Ja nikada nijesam iz gramatike ili rječnika učio jezik, ja govorim onako kako sam govorio i u đetinjstvu, kako sam naučio od oca, majke. Ja ne konstituišem svoj jezički izraz pomoću tuđih normi, već pomoću prirodnih normi koje žive u ovom jeziku. Mi smo jedini narod đe se između narodnog i književnog jezika može staviti znak jednakosti. Između dva svjetska rata koje je dijete u školi napisalo bijelo umjesto belo bilo je kažnjavano. Bilo je zabranjeno pisati ijekavski.

Treba stvoriti klimu koja osposobljava medije

Član ste Savjeta RTCG. Kako sagledavate ulogu ovog javnog servisa na planu sveukupne emancipacije, osobito u domenu identitetskih i kulturnih aspekata, crnogorskog društva? Koliko su mediji u cjelini u funkciji obrazovanja i kulture?

Banjević: Svakom sistemu je potrebna propaganda. Televizija, novine, to je oblik propagande onoga što radiš. Crnogorska televizija je bila u teškoj materijalnoj situaciji, trebalo ju je obnoviti i na tom planu se dosta uradilo. Bez prave televizije, profesionalne u svim oblastima, od tehničkih do najsuptilnijih autorskih, Crna Gora ne može napredovati. Bez profesionalne štampe, a to znači objektivne što se postiže najvišom profesionalnošću. Bez ovakvih medija Crna Gora ne može naprijed. Kao što su joj potrebne investicije za napredak, tako su joj potrebni ovakvi mediji. Mora imati suštinske i profesionalne medije bez kojih će istinski zaostajati, neće moći hvatati korak sa svijetom. Jedan od prvih zadataka crnogorske vlasti je da napravi atmosferu za profesionalne i objektivne medije. Profesionalnost je maksimalna odgovornost koja saopštava istinu našim građanima. One snage ili stranke čija se propaganda oslanja na neistinu treba da su u gubitku. Istinu moraju saopštavati profesionalni mediji sa profesionalnim ljudima. Objektivni mediji ne mogu biti partijski.

Mnogi žele da u medijima bude partijski paritet. RTCG ne smije biti konstituisana, niti njen savjet, po paritetu partijskom. Skupština se konstituiše na osnovu izbora, a javni servis i mediji u cjelini na osnovu profesionalnosti. Ako se to uspije, mediji će biti u društvenoj funkciji, a time i u funkciji obrazovanja i kulture.

Institucije treba osposobljavati da budu profesionalne, što je vrlo teško. Treba stvoriti klimu koja osposobljava medije.

Svaka poetska riječ je otvorena prema budućnosti

Osim što svojim književnim opusom pripadate savremenoj literaturi, Vi i svojim kritičkim i interpretativnim tekstovima stvarate modernu crnogorsku književnost i njenu istoriju. Koliko su rezultati svih ovih napora prisutni u odgovarajućim institucijama, osobito u prosvjetnom sistemu, u nastavnim planovima i programima, u udžbenicima?

Banjević: U posljednje vrijeme crnogorske literature nije bilo ni u udžbenicima, a sada je ima. Ja mislim da su vrijednosti crnogorske kulture i istorije mnogo veće od onoga što se interpretira učenicima. Svaki pisac mora biti moderan pisac. Prošlost se koristi kao instrument za modernost, a ne kao nešto što je stalna vokacija. Može se koristiti motiv freske, ali iz nekog modernog ugla. Sve vrijednosti prošlosti žive u poetskoj riječi, žive na moderan i savremen način, što se otkriva u poetskom jeziku ljudi, u trajnom djelu. Svaka poetska riječ je otvorena prema budućnosti. Ona prima budućnost. Zato mi danas možemo da razumijemo grčku literaturu, Njegoša, jer je poetska riječ trajna, ona je otvorena, ona je istina koja veže generacije, bez toga ne bi postojao kontinuitet svijeta, sve bi divljaštvo srušilo. Poetska riječ tu trajnost čuva, čuva vrijednost čovjeka kroz vremena i povezuje čovjeka kroz vremena. Ta vremenska veza živi u svakoj poetskoj riječi. Bez trajne niti u poetskoj, umjetničkoj riječi nema istorije čovječanstva, jer se ona čuva u tom kontinuitetu vrijednosti. Grčka, egipatska civilizacija su uništene, ali su ostale u poetskoj riječi i u drugom nasljeđu. Razorne, demonske sile istorije stalno napadaju tu osobinu poetske riječi kako bi prekinule kontinuitet čovječanstva. Crnogorska literatura tu vrijednost na poseban način čuva i brani. Ideje su ono što je najpotrebnije, ideje su samosvijest koja stvara znanje, osrednjost ne stvara ideje. Za zemlje u razvoju osrednjost je pogubna, kao i zaostajanje i zaostalost.