Crna Gora je relativno kasno u svoj kalendar uvrstila Njegoševe dane kao državni praznik. Njegoševa godišnjica rođenja je postala sinonim za dane kulture u savremenoj Crnoj Gori, čime je samo djelimično ispravljena nepravda. Suština Njegoševe misli se i dalje ne razumije i interpretira onako kako dnevna politika želi. Na pitanje kako Njegoša osloboditi od dnevne politikantske upotrebe i svojatanja kako kome treba, crnogorski glumac Slobo Marunović kaže da bi najjednostavnije bilo okupiti sve takve “dnevne političare” i sve one izmanipulisane i politički ostrašćene ljude i održati im predavanje o Njegoševim tezama i postavkama, o suštini života, svijeta, ljubavi, harmoniji, o razlikama koje spajaju…

“Državničko i književno nasljeđe Petra II Petrovića Njegoša, iako stvarano u turbulentnim istorijskim okolnostima, predstavlja jedan od temelja u oblikovanju političkog i kulturnog identiteta našeg društva”- istakao je on.

Kakav god stav zastupali, nesporno je da je Njegoš u zvaničnim državnim dokumentima priznavao narodnost i naciju crnogorsku, potpisivao se kao Vladika Crnogorski i bio je vladika Crnogorske pravoslavne crkve, te na taj način potvrđuje već postojeće temelje crnogorske nacije i naroda.

A strateški, da li bi bilo pravedno da i srpski jezik uđe u crnogorski ustav? Da, bilo bi pravedno. Ali kada? Možda tek onda kada je osigurana državna budućnost Crne Gore, onda kada Crna Gora bude ušla u Evropsku uniju, onda kada se vlada u Beogradu bude oslobodila od plana srbijanske najezde na Crnu Goru i onda kada Srpska pravoslavna crkva bude zamoljena da obustavi krvavo blagosiljanje isukanih mačeva na crnogorski narod. Prije toga bi popuštanje pred velikosrpskim nacionalistima bilo rizično