IN MEMORIAM IVO KOKOTOVIĆ ŽIVOT POSVEĆEN PLANINI I ČOVJEKU (1951-2025)
Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
U suton 2. avgusta 2025. godine, pod nebeskim svodom Lovćena i iznad rodnih Bjeloša, na samom pragu vječnosti, prešao je na drugu obalu života Ivo (Pavlov) Kokotović dugogodišnji službenik Nacionalnog parka „Lovćen“, posvećeni čuvaru planine i čovjeku duboke unutrašnje čestitosti. Rođen 1951. godine u sedmočlanoj porodici Pavla i Jovanke (rođ. Jovanović), kao drugo dijete među braćom i sestrom Novakom, Bajom, Svetom, Jovom, Gojkom i Radmilom, Ivo je iz djetinjstva ponio snagu bjeloške zemlje i duh zajedništva koji se u to vrijeme, gradio radom, slogom i poštovanjem. Njegove riječi ostaju kao snažno svjedočanstvo jednog minulog doba u razgovoru samnom 4. avgusta 2021. godine sam zapisao njegove riječi: „Na Bjelošima se teško živjelo… čitava porodica je morala da bude uključena u sve radove… mobe su bile naša snaga… i sve se radilo složeno, ljudski, srcem.”
Radni vijek počinje u „Tari“, potom prelazi u Upravu za puteve, da bi od 1985. do penzionisanja 2015. godine ostavio snažan trag kao šumar u NP „Lovćen“. Njegova lična io profesionalna borba već i moralna da zaštiti šumske komplekse, sprečava krivolov i očuva prirodu za buduće naraštaje . „Lovćen je to planina koja traži stalnu brigu i čuvanje“, govorio je.
Bez opreme, bez vikenda, bez vremena za predah, ali sa neizmjernom odgovornošću i poštovanjem prema prirodi, Ivo je svojim djelima, a ne riječima, pokazivao šta znači posvećenost Lovćenu i Crnoj Gori. Njegov reon se protezao od Lovćena do poviše Lapčića, kasnije od Huma do Konjskog. Spavao je malo, sanjao rijetko, ali budno pazio na svaki oblak dima, svaku sumnjivu stazu, svaki znak nepravde prema prirodi.
U njegovim mislima do posljednjih dana života, uprkos slabosti tijela i bremenu godina, ostali su Bjeloši, Lovćen, Hum, Konjsko i Cetinje spojeni nevidljivom nitima duše koja nikada nije sišla sa tih visina. Sa praga svoje kuće, pogledom kojim je znao čitati pejzaže, kao neko ko nije samo vidio nego osjećao prostor, Ivo je iznova povezao sa sveto četvorstvom svoga bića: rodno selo, planinu kojoj je služio, krševite visove i stijene koje su ga oblikovale, i grad ispod planine koji je nosio kao krunu svoga identiteta.
Odlazak Ive Kokotovića nije samo odlazak gorštaka koji je čitav život posvetio zemlji, planini i čovjeku to je odlazak jedne čestite mjere ljudskosti, radne etike i nepokolebljive odanosti svom kraju. Odlazi čovjek koji nije pripadao vremenu u kojem se živjelo bez časti i ponosa već onom vječnom crnogorskom biću koje ne poznaje kompromis kada su u pitanju poštenje, priroda i čojstvo. Sa njegovim odlaskom završava se jedno poglavlje u kojem su se dani mjerili radom, poštovanjem i snagom savjesti. Odlazi čovjek čije riječi nijesu bile nametljive, ali su se dobro pamtile. Nije istupao, ali je svojim životom davao primjer. Nije tražio da ga slijede, ali je za sobom ostavio put kojim se dostojanstveno korača. U njegovoj skromnosti živjela je mudrost koja se ne uči iz knjige, već iz života među ljudima i planinama. Ivo je pripadao onoj vrsti gorštaka koji nikada nisu napustili ljudskost, dosljedan, ali uvijek pun razumijevanja. Njegovo blagost nije bila slabost, već snaga koja je dolazila iz duboke unutrašnje ravnoteže sa prirodom i sa sobom. Kao pisac i publicista, i kao neko ko je imao privilegiju da ga poznaje i sluša, svjedočim u vremenu kada su pisane riječi ono što jedino ostaje, Ivo ih je štedio, ali ih je ispunio istinom. Govorio je onako kako su govorili naši stari bez suvišnog, ali sa dubinom. Nije nikada govorio da bi se čuo, već da bi se razumio. A kada je govorio o Lovćenu, govorio je kao o živom biću. Planina je bila njegova druga domovina, možda i prva jer joj je dao četiri decenije predanog rada, bdijenja, i vječite borbe.
Njegova uloga u Nacionalnom parku „Lovćen“ prevazilazila je službenu dužnost na bio je njen duh, njen zaštitnik, njene lice. Bio je neformalni čuvar savjesti svete planine, njene šume, njenih staza, njenih usamljenih izvora, njenih snjegova i njenih požara. Bio je šumar koji nije čuvao samo prirodu, nego i vrijednosti koje danas blijedi rad, čestitost, odgovornost, skromnost, ljudskost. Dok su drugi gledali kako da prođu lakše, on je birao put teži ali ispravniji. Dok su se neki povlačili, on je ostao na terenu, i danju i noću, i ljeti i zimi. Dok su neki tražili korist, on je tražio način da sačuva ono što se ne može platiti prirodnu i moralnu ljepotu Crne Gore.
Taj dom na Bjelošima bio je srce njegovog svijeta mjesto u kojem su se ukrštale ljubav prema porodici, planini i zavičaju.Zapravo je bila osmatračnica iz koje se motrilo na Lovćen, ali i utočište u koje se sklanjao čovjek umoran od borbi koje niko nije vidio. Znao je mudro da kaže: „Sa ljudima prvo budi čovjek ako su ljudi, razumjeće i tebe i tvoju borbu.“
Kao što vatra ognjišta živi i kada se u trenutku ugasi, tako i Ivo ostaje među nama. Ne pričama koje će se možda zaboraviti, već po djelima koja su ostavila trag u svakom stablu koje nije posječeno, u svakoj stazi koju je očistio, u svakom danu koji je posvetio opštem dobru. Zato, kada danas Lovćen ćuti, ne ćuti on od zaborava, već od poštovanja. Ćuti da bi se čuo otkucaj srca Ive Kokotovića u njegovim padinama. Ćuti da bi se zapamtila jedna časna i profesionalna karijera. Ćuti da bi se njegovo ime, kao i njegova misija, nosili u budućnost. Odlaskom Ive Kokotovića nestaje samo jedan život odlazi u jedno vrijeme, jedan moralni uzor, jedan ljučki i plemeniti čovjek čije su riječi imale težinu jer su bile potvrđene djelima. Njegov život je pjesma bez stiha, roman bez velikog slova, ali s dušom iskrenim, postojanom i nenametljivom. Ostaće upamćen kao gorštak u srcu i čovjek u duši. Kao onaj koji je znao da mir liječi, da priroda govori, i da se ljudskost ne dokazuje riječima, nego svakodnevnim djelima.
Odlaskom Ive Kokotovića nestaje samo jedan život odlazi jedno vrijeme, jedan moralni uzor, jedan mirni, plemenit čovjek čije su riječi imale snagu zato što su bile potvrđene djelima. Lovćen danas ćuti, ali u samoći njegovih padina ostaće tragovi Ivovih koraka, neprospavanih noći i snažne borbe za svako stablo, svaku stazu, svaku travku planine koju je volio. Ostaće upamćen kao duša koja je pripadala visinama.
Neka mu je vječna slava i hvala.
I neka vjetrovi Lovćena, koji su mu godinama milovali lice, ponesu ovu riječ zahvalnosti do nebeskih visina, đe će njegov duh spokojno boraviti među krošnjama koje je čuvao, stijenama koje je poznavao i planinama koje je volio. Tamo đe počivaju oni rijetki, nečujni junaci svakodnevice čestiti, postojani, nezamjenjivi. A ja, kao književnik i publicista, reći ću imao sam čast da pišem o čovjeku koji je znao ćutati sa poštovanjem, govoriti sa mjerom i živjeti sa punim smislom. To je dar koji ne pripada samo jednoj porodici, već jednom narodu, jednom vremenu i jednoj SVETOJ planini. Ivo Kokotović biće sahranjen 4. avgusta na svojim rodnim Bjelošima tamo je prvi put otvorio oči, đe je naučio da voli zemlju i čoveka, đe je koracima oblikovao staze djetinjstva i zrelosti. Na tom svetom mjestu, među svojim precima i pod nebom koje je toliko puta gledao sa ljubavlju i ponosom, njegovo tijelo će naći smiraj, a duh nastaviti da bdije nad SVETOM planinom koju je čitavog života nosio u srcu
0 Komentara