Dokolica

Goran Sekulović: Četrdeset godina od smrti Radovana Zogovića (1907-1986)

Radovan Zogović ili: ''Da umrem mlad, da ruke ne skrstim čak ni mrtav’ (XIV)

Maj 21, 2026 3 Komentara

(15 riječi)

U jednom trenu Zogović je naglo i odsudno duhovno odrastao spoznavši sve što je trebao, mogao i htio, i što je najvažnije – spoznavši što ne treba, što ne smije i što nikako ne može i neće prihvatiti i biti, a to je ''lako'' mogao odlučiti kada je vidio kako srpski žandarmi pljuju, mrcvare i šutiraju odranije neljudski izmučena, iznemogla i izranjavana tijela već mrtvih komita. Bila je to inicijalna kapisla rođenja budućeg sudbinskog odnosa ne samo prema Crnoj Gori i patnjama i stradanjima i viteškim pobjedama Crnogoraca, već i prema patnji i nepravdi uopšte, prema univerzalnim vrijednostima duha, dobra, istine, slobode i pravde i najdublje ljudske potrebe neizostavne borbe za njihovu pobjedu i za njihovo oživotvorenje u čitavom čovječanstvu. Ta scena koja je imala nesumnjivo dramatični naboj i očigledni istorijski čas i nadasve ogromnu i nezamjenljivu vaspitnu i obrazovnu funkciju u jednom malom-velikom detalju, morala je i imala je za Zogovića sudbinski i proročki karakter i biće!

''Povremeno zauvijek'', ''Sonet I'', ''Sonet II'' i pjesma bez naslova sa prvim stihom ''Bilo je ljepših, nježnijih, prizvukom glasa tako mekih'', iz zbirke ''Artikulisana riječ'' – ove pjesme su Zogovićeva ''Jelena, žena koje nema'', a koje zapravo ima svuda upravo zbog toga što je nema!? ''I znam: kad u meni – to bude odjednom, bude prosto,/ u vozu možda, za stolom, u travi, šetnji možda,-/i sam san dubine, odnekud iznutra, nekud ozdo,/talas, vjetreći uvis, uzbudljiv i gorak, blag i oštar,//Pljusne uz rebra, slije se, uvre u sebe, nestaje u dubini,/i tuga ostane – podsjetljiva, razrijeđena, a nadošla,-/ja znam, iako nastavljam, iako mu se vješt ne činim:/to si ti, u meni, dubinom, - opet  prošla...'' (''Povremeno zauvijek'');''Htjeti, plimom i osjekom sebe, vječno htjeti,/a ne moći vidjeti, a znati da nećeš nikad više./A godine idu i idu, možda i njene. Ti sijedi, ti sijedi,/i čuvaj, za susret, šoštanjski travnjak, ravno strižen.//Htjeti, i plimom i osjekom sebe, tako htjeti,/a ne moći vidjeti, a znati da nećeš nikad više./I ipak čitati, u diplomatskoj hronici, svaki petit,/i ipak zagledati u novinama svaki kliše!//I koncerte loviti, i svakad, u svakom aplauzu-/beskrajnom množenju dlanova u poletu – osluškivati njene ruke./Čak u onom prvomajskom pljeskanju – meni na ponos i na suzu,/čak i u njemu, dalekom, osluškivati njene ruke!//Osluškivati, čekati, vjerovati – uporno i odsvakud,/čežnjom, uzdanjem u toplo sjećanje svojih ruku!'' (''Sonet I''); ''Vrti se taj ogledalasti globus snoviđenja, skoro tečan,/uspljuska se, raspadne – opet se sastavi i pričvrsne./I iskrsavaju lica, predjeli – iskrsava jednako onaj Zvečan,/a ti, neiskorjenjiva, nikako da iskrsneš.//Sjenke taj globus miješa u sebi, sam zađe iza sjene;/pa svanu kopna, porastu gradovi, skopske topole kažiprstne./Prolaze znanci, živi i mrtvi, žene voljene, poznate, neviđene -/a ti nikako, ni na trenutak da iskrsneš!//Koliko zemalja – onih, najčešće, koje su postale nedostižne:/iskrsnu, i sve se njihovo – brda, gradovi, ljudi – začas sjati./Koliko lica! Koliko se osmjeha, glas/ova, potpetica, boja niže:/obraduju, uzbude, podsjete, ražele. A ti, a ti?//A ti – kako će tu lik tvoj da se pokaže željnoj duši,-/ti si osovina na kojoj svemir snoviđenja mojih kruži!'' (''Sonet II'')

Primjeri bisera Zogovićevih izuzetno visoko empatijskih, humanističkih i plemenitih – a uz to i vanredno umjetnički, jezički i stilski uspješno napisanih – pjesama iz zbirke ''Artikulisana riječ'' su svakako ''Kaćina kosa odasvud do Aušvica'', ''Daleko od Mirke, vjeverici'', ''Naricanje''...

''Ljepota i vječnost svega – to je tek pravednost i čovječnost''

 

Za moto trećeg (prvi je ''Ljudi – neutoljivo'', a drugi ''Diverzija suza'') ciklusa ''Mleci'' – ''Napisano, kao indirektna polemika s takozvanim slobodnim svijetom i 'narodnim kapitalizmom', na osnovu domaćih spisa o mletačkoj istoriji i ličnih utisaka iz bavljenja u Veneciji u proljeće 1948. godine'' (Zogović) – u zbirci ''Artikulisana riječ'' Zogović je uzeo stihove srpskog pjesnika i revolucionara Tanasija Mladenovića (Zogović: ''Prolog i epilog sadrže parafraze ili aluzije ne samo na stihove Mladenovića, nego i na pjesme Bloka i Brjusova...''), u kojima se on divi ljepotama Venecije (''Sve me ovde opi...'') i poznate Njegoševe stihove iz ''Gorskog vijenca'' u kojima se vladika i gospodar crnogorski kritički odnosi na gradnju mletačkih brodova (''Tu hiljade bješe nevoljnikah,/Svi u ljuta gvožđa poputani...'') i na mletačke zatvore-tamnice i na tamošnje neljudske prilike (''Sav protrnem, da ih bog ubije,/Kad pomislim na ono strašilo.../ ... Što, pogani, od ljudi činite?''). Zogović se kao istinski rebel, pobunjenik, neugodnik i spornik, nepokornik i pravednik, slobodar i čojstvenik, priklanja Njegoševom odnosu prema Veneciji i Mlecima, dakle, objektivnom sagledavanju njene slave i istorijske uloge i misije, njenog civilizacijskog i kulturnog dosega i sadržaja, prikazujući i lice i naličje, i svijetlo i tamu, i sjaj, blještavilo, ali i sav mrak i svu neljudskost i svu grozotu odnosa prema običnom, malom, čovjeku, osobito prema potlačenom narodu Dalmacije, ali i pritvornog i neiskrenog, podmuklog i sebičnog odnosa – u zavisnosti od geopolitičkih prilika u različitim vremenima i vlastitih interesa jedne dugo vremena velike imperijalne sile – prema samim Crnogorcima, Crnoj Gori i zasebno i ponajviše prema Đurđu Crnojeviću.

Zogović je pjevajući o Mlecima ''riješavao'' pitanje različitih i suprotstavljenih sistema vrijednosti: na jednoj strani mletačkog, imperijalnog, okupatorskog, porobljivačkog, gospodarskog, otuđenog, lažnog, zlog, vještačkog, neautentičnog, eksploatatorskog, nečovječnog, privremeno-interesnog i materuijalno korisnog, a na drugoj strani narodnog, neslobodnog, porobljenog, eksploatisanog, autentičnog, pravog, zdravog, ugnjetavanog, poštenog, etičko-moralno istinoljubivog i slobodoljubivog, mahom slovenskog svijeta u Hrvatskom primorju, Istri, Dalmaciji, Crnogorskom primorju... Kojim se vrijednostima, dakle, prikloniti – pravim, istinskim, dugoročnim, trajnim, vječnim narodnim identitetima i moralnim principima i načelima, ili pak onim suprotnim oličenim u lažnom bljesku palača i zdanja nastalih iz krvi, patnje i eksploatacije narodne, imperijalnih i surovih gospodara u potpunosti ogrezlih u neograničenoj moći, apsolutnom vladanju i privremenim otuđenim, korupcijskim, neslobodnim i porobljivačkim materijalnim i novčanim okovima. Vrijedi se u ovom kontekstu podśetiti djela Stefana Mitrova Ljubiše[1], jer i on i Radovan Zogović pripadaju jednom od osnovnih i gotovo sudbinskih tokova crnogorske duhovnosti – moralno-etičkom kontinuitetu glavnog sadržajnog toka istorije crnogorske filozofske misli.[2] ''Osnovne moralne vrijednosti svojih junaka Stefan Mitrov Ljubiša dovodi u vezu, s jedne strane, s materijalnim vrijednostima i s druge strane s vrijednostima drugih civilizacijski razvijenih sredina kakva je na primjer mletačka. Ljubišini junaci ustvari rješavaju jedan od najsloženijih etičkih problema, a to je sukob vrijednosti. Ljubišini junaci se nalaze pred pitanjem: Kako biti svoj? Kako sačuvati svoj identitet i moralni integritet? Knez paštrovski Stevan Štiljanović ovako se obraća Paštrovićima: ’Čuvajte običaj i narodnost kao očiju zenicu. Nastati će vremena tamna i krvava da će se mnogi odricati majčina mlijeka. Blago onomu koji u takvom metežu ne izgubi svijest svoga plemena i veličanstvo svoga imena’. A kada su Kanjoša Macedonovića u Mlecima ukorili nadajući se da će doći bolji i viši junak, on je odgovorio: ’Moja gospodo! Bolji i viši pođoše boljima i višima, a ja jedva vas dopadoh’. Dakle, ’bolji i viši’ su tamo gdje su moralne vrijednosti. Drugim riječima, veličina naroda zavisi od moralnih principa na kojima gradi svoju egzistenciju, a ne od veličine teritorije koju nastanjuje. S obzirom na filozofsko nasljeđe koje posjeduje i moralne principe u njemu sadržane, crnogorski narod ima puno razloga a i obavezu da, Ljubišinim jezikom kazano, čuva svijest o svojoj narodnosti i o veličanstvu svoga imena.”[3]

I u ''uvodu'' i u ''zaključku'' ovog ciklusa, odnosno u ''Rebel u prologu'' i ''Rebel u epilogu'' Zogovići pokazuje dosljednost, karakter i neodustajanje, kontinuitet i integritet svog odnosa prema Mlecima i Veneciji. ''Ne stadoh, savladan tajanstvom i klonućem,/uz duždev stub se ne uvih, upodobljen gipkoj lozi./Pred caricom mora ne klekoh; ne poljubih, ošamućen, mermerni remen na mermernoj njenoj nozi./Dah mora ne bi samo dah mora; barka – barka;/lukovi – lukovi; stub bez šava – stub bez šava./Ja ne oslijepljeh od lagunskog ikonostasa svetog Marka,/ne razlistah se knjigom pod šapom svetog lava.//Ne tlapih od portala, ne zabezeknu me Kanal Grande,/ne postidjeh se sebe i svoga; ne umanjih se, tih i zgučen./Da zaboravim vrijeme? Da oči, razgledajući sve, - ne pamte/da ovo nije ni sjutra, ni danas, samo – juče?//Ja ne zaboravljam ništa! I drugima ne dam. Inkvizitor/inkvizitora senatskih. Nepotkupljivo za i protiv!/Odgovaraj! Muke? Galije? Otrov u vinu? Nož i mito?-/I tek kad o tom, i potom – o gradnji i ljepoti...'' (''Rebel u prologu''); ''Dvorci, hramovi, portali – omramorena sama vječnost!/A meni u svačem, prizvukom, primirisom, truli Danska!/Ljepota i vječnost svega – to je tek pravednost i čovječnost./Čovječnost, čovječnost, sužnjaro svejadranska!//Ne, ja ne zaboravih ništa! I drugima ne dam. Inkvizitor/inkvizitora senatskih! Nepodmitljivo za i protiv!/Odgovaraj! Muke? Galije? Otrov u vinu? Nož i mito?-/I tek prečistivši ovo – o gradnji i ljepoti...'' (''Rebel u epilogu'')

Lijepo, estetski lijepo, nije moguće bez etičkog stava, bez moralno lijepog, čovječnog. A svuda tamo u Veneciji đe nema ovog ljudskog postamenta čovjeka, đe smrde tragovi nečovještva, prevara, laži, nasilja, žbira i uhoda, Zogović ništa ne skriva, već ga iznosi na svijetlo dana i bolno i realno prikazuje uzvišenim poetskim jezikom kojim iskreno i empatično oplakuje, odajući im poštu i memento, nebrojene žrtve mnogih porobljenih naroda, plaćene zarad njenog raskošnog sjaja umrljanog krvlju nevinih. Jednom riječju, iznosi venecijansko, mletačko i lice i naličje, i sjaj građevina i bijedu ljudskosti, i estetski uzlet i moralnu trulež, i vrh i dno čovjeka!

 

''Ako na svaki portal, ugao, glatku površinu oslonite/uhodu, osluškivača, dostavljača, - prekratite!''

''Obožavam mostove! (Mostopoklonik! Mnogobožac!)/Nastopne. U jedan jedini luk izlučene tako smjelo!/Puteve u galopu – svaki nad vodom postaje mnogonožac;/luk zapet nad rijekom, s čovjekom kao strijelom!//A tek most Rialto – kroz dvostruk ornament, malo iznad,/prolaze, skupa, današnji ljudi i ljudi davnih doba.../I opet, i ipak – i to najprije zahtijevam da se prizna-/s tih ornamenata, niz te stubove, do tih stopa,//Hvata se rosom, paučinom; suši see u vidu slanih skrama;/curi niz stegna stubova; sa lukova se sitno mrvi,-/znoj i so znoja... Da, ako baš hoćete, i krv sama:/gledajte kako se u vodi širi – oblak krvi!//Stubovi!... O oni, u tome, do stegana stoje! Oronuli//u sukrvici stoje, i sukrvica se, od studi, već razlaže./O oni, potopljeni do grla, na buru, lopatama potonulim/po dnu znoja svoga, sve studenijeg, pijesak traže!'' (Pjesma ''Mostovi''); ''Ne gradite palate toliko uznesene, toliko osobite,/toliko mramorne i bijele, toliko crvene – ne gradite!/Ako na svaki portal, ugao, glatku površinu oslonite/uhodu, osluškivača, dostavljača, - prekratite!... Šta će te plohe prebijele, ta jarka, kontrastna boja svite?/Što da se na plaštu, na bijelo uglačanom grudnjaku vidi vaška?.../Ili – gradite još ljepše! Bojite praskozorjem! Glačajte! Bijelite!/Nek se sve vidi. Nek se ni jedna od vašaka ne zataška!'' (Pjesma ''Draško u Mlecima'')