GRAHOVO, Antifašističko svetilište
Dr PAPOVIĆ: Spriječimo antinaučni revizionizam
U centru Grahova, podno brdašca Umac, na kojem je monument, koji predstavlja kolonu vojnika, predvodjenu proslavljenim herojem Savom Kovačevićem, održano je antifašističko druženje (3.08 2025.)

Organizator je, kao i prošlogodišnjeg
avgusta, bila Grupa gradjana. Oni su, nekoliko dana prije
skupa, pokosili korov i pokidali šiblje, kako bi staza ka Spomen
kompleksu bila prohodna, jer komunalci iz Nikišća, u kojoj je i mjesna
zajednica Grahovo, to ne čine. Tako su brojni posjetioci iz Herceg Novog,
Tivta, Kotora, Nikšića, Mojkovca, Podgorice…a bilo je i gostiju iz
inostranstva, mogli proći pored 272 betonske kocke sa imenima boraca tog
kraja, koji su poginuli u NOR-u.
Nakon intoniranja crnogorske himne, polaganja
vijenaca SUBNORa i cvijeća na memorijalni kompleks, na platou u
centru Grahova, govorili su predsjednik Mjesne zajednice Grahovo Aćim
Daković, predstavnik organizatora Sveto Baković, potpredsjednik boraca i
antifašista Crne Gore Stevan Radunović i istoričar Dragutin Papović.
Nakon govora nastupili su guslari, recitatori i pjevači, a bilo je, kako su
objasnili organizatori, ,,i pića i prigodne zakuske”.
Za ovu priliku objavljujemo opširnije izvode iz
govora dr Dragutina Papovića u kojem je objašnjena oslobodilačka i
državotvorna vertikala Crne Gore.
Ističući značaj grahovskog skupa, dr Papović je
kazao da on ,, dokazuje da antifašizam nije stvar političkih elita nego da
živi u gradjanstvu, i bez obzira na teške momente, njegove vrijednosti su
neprolazne”, što ukazuje da gradjani nadomještaju ono što ,,država
ne čini, odnosno oni koji upravljaju njome, već nekolike godine, ne
proslavljaju, kako bi trebalo, Dan državnosti i ustanka crnogorskog naroda.”
A nekadašnji način obilježavanja, Trinestojulskog
ustanka, a naravno i poruke koje su tim prigodama upućivane, navele su dr
Dragutina Papovića da podsjeti, kako je to bilo 1978. kada je
otvoren veličanstveni spomen-kompleks, rad čuvenog vajara Miodraga Živkovića.
Dr Papović je citirao tadašnjeg predsjednika jugoslovenske vlade Veselina
Djuranovića koji je kazao da je crnogorski narod, nakon 4 godine krvavih borbi
protiv fašizma, velikih stradanja i golemih žrtava, izvojevao konačanu
pobjedu, izborio slobodu i na ruševinama starog društva otvorio novo
poglavlje istorije. Na tadašnjoj centralnoj svečanosti 13-to julskog ustanka,
Djuranović je rekao i ovo:
,,Ovaj veličanstveni spomenik otkrivamo na 120-tu
godišnjicu čuvene grahovske bitke 1858. godine i isto tako 100-godišnjicu
završetka oslobodilačkih ratova Crne Gore protiv turskih zavojevača
1876-78, kada su Crnogorci, nakon velikih oslobodilačkih borbi i ogromnih
žrtava, objektivno govoreći, prisilili velike evropske sile da priznaju
nezavisnost, samostalnost i suverenitet Crne Gore. Istorijska činjenica da je
oružana borba crnogorskog naroda protiv fašističkog okupatora 1941.
godine počela svenarodnim oružanim ustankom, ne bi mogla do kraja i potpuno da
se objasni, ako se ne bi imala u vidu vjekovna borba Crnogoraca za
slobodu, ako se ne bi imalo u vidu sve ono što je decenijama prethodilo
sudbonosnim i slavnim istorijskim zbivanjima jula 1941. godine...Samo u
kontinuitetu istorijskog razvitka možemo do kraja i potpuno istinito
sagledati kako smo došli do slobode i nezavisnosti koju danas imamo, kako smo
postali svoji na svome sopstvenim snagama, zalivajući svaku stopu naše
zemlje krvlju njenih sinova i kćeri, podnoseći ogromne žrtve i nečuvene patnje
i stradanja.“
Nakon tog podsjećanja, dr Dragutin Papović je kazao:
Vojni cilj Trinaestojulskog ustanka je bio
oslobođenje od fašističke okupacije, a politički cilj je bio obnova
crnogorske državnosti i emancipacija crnogorske nacije u okviru socijalističke
Jugoslavije. Na Skupštini rodoljuba Crne Gore i Boke, koja je održana 8.
februara 1942. godine u manastiru Ostrogu, izabran je Glavni
narodnooslobodilački odbor za Crnu Goru i Boku. U proglasu, koji je
objavila skupština u Ostrogu obraćajući se narodu Crne Gore i Boke, istaknuto
je da će narodnooslobodilačka borba omogućiti narodu da svojom slobodnom
voljom odluči o svojoj daljoj sudbini.
Na osnovu političke platforme KPJ i NOP-a o obnovi
crnogorske državnosti i nacionalne ravnopravnosti formirano je ZAVNO Crne
Gore i Boke čije je prvo zasijedanje održano u Kolašinu 15. novembra 1943.
godine u prisustvu oko 600 delegata iz svih krajeva Crne Gore i Boke.
Jedan od lider KPJ i NOP-a, Ivan Milutinović tada je poručio Crnogorcima: „U
bivšoj Jugoslaviji vi nijeste imali pravo da kažete šta ste htjeli, a vaši najbolji
sinovi držani su po logorima i tamnicama. To je došlo zato što Crnogorci
nijesu bili složni. I danas se nalazimo u takvoj situaciji da ponovo
konstatujemo da ima izdajnika u Crnoj Gori.
Oni će učiniti sve što mogu. Ali ja mislim da smo se
dovoljno pročistili i da se dobro znamo, te ne smijemo dozvoliti da nas
prevare...Ne dozvolite da se ponovi 1918. godina!“ U rezoluciji ZAVNO naglašeno
je da će u novoj Jugoslaviji „narod Crne Gore i Boke uživati punu nacionalnu
slobodu i ravnopravnost, predstavljajući jedan od stubova te narodne
zajednice.“ ZAVNO je izabrao 11. delegata koji su na drugom zasijedanju
AVNOJ-a u Jajcu 29. novembra 1943. izglasali odluku da se „Jugoslavija
izgrađuje na federativnom principu, koji će obezbijediti punu ravnopravnost
Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, odnosno naroda Srbije,
Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine”
Na trećem zasijedanju ZAVNO u Kolašinu 13. jula
1944. godine, donijeta je odluka da se ZAVNO Crne Gore i Boke preimenuje u
Crnogorsku antifašističku skupštinu narodnog oslobođenja (CASNO). Tada je
Boka definitivno postala sastavni dio Cne Gore. U odluci o osnivanju CASNO-a
navedeno je da se „na osnovu prava samoopredjeljenja naroda Crne Gore sa
odlukama donesenim na Drugom zasijedanju AVNOJ–a u Jajcu, Crnogorska
Antifašistička Skupština Narodnog Oslobođenja konstituiše u najviše
zakonodavno i izvršno tijelo Crne Gore kao ravnopravne federalne jedinice
u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji.“ Na četvrtom zasijedanju CASNO
15. aprila 1945. godine na Cetinju, ovo tijelo je pretvoreno u Crnogorsku
narodnu skupštinu, koja je izabrala prvu poslijeratnu Vladu Crne Gore 17.
aprila 1945. Tim odlukama bio je otvoren put ka poslednjoj, ali i najvažnijoj
instanci u procesu obnove i zaloge očuvanja crnogorske državnosti –
donošenju ustava Crne Gore, drugog u njenoj istoriji. Ustav Crne Gore je
usvojen 31. XII 1946. godine. On je definisao državno – pravni status Crne
Gore, po kojem je Crna Gora bila suverena država i koja je svojom voljom
prenijela dio svog suvereniteta u organe savezne države. U članu 11. ovog
Ustava je navedeno da je protivustavan svaki akt koji je na teritoriji
Crne Gore usmjeren protiv suverenosti, ravnopravnosti i nacionalne
slobode crnogorskog naroda i Crne Gore. Ustav iz 1946. godine, omogućio je
Crnoj Gori ravnopravan položaj u Jugoslaviji i mogućnost da njeni građani
putem samoopredjeljenja odlučuju o državno-pravnom statusu Crne Gore. To je
pravo navedeno u svim kasnijim ustavima Crne Gore i na osnovu tog prava
je održan referendum 21. maja 2006. i obnovljena nezavisnost Crne Gore.
Pravo na samoopredjeljenje Crne Gore i crnogorskog naroda je direktna
tekovina Trinaestojulskog ustanka, Narodnooslobodilačkog pokreta i
antifašističke borbe.
Trinaestojulski ustanak je poseban događaj, ali i
sastavni dio viševjekovne borbe za slobodu Crne Gore i Crnogoraca. To je
temeljna istorijska istina koja se mora naučiti, zapamtiti i ponavljati kako bi
se spriječio antinaučni revizionizam”, zaključio je dr Papović.
0 Komentara