Istorija po mjeri ideologije
Vraneš “posrbio” Ćirila i Metodija
Dario Vraneš, posljednjih godina poznat kao
predsjednik Opštine Pljevlja, ne odustaje od pokušaja da “posrbi” sve što
pripada ovom kraju. Njegova politička misija djeluje jasno – ubijediti
Pljevljake da su „Srbi svi i svuda“, od Tare do Lima, a Crnu Goru predstaviti
kao državu koja je, takoreći, okupirala Zatarje i koja bi ga, po toj logici,
trebalo da „vrati“ Srbiji.
Vraneš je ranije, na jednoj pljevaljskoj raskrsnici,
postavio simbolične putokaze kojima je građanima sugerisao u kojem pravcu treba
da gledaju – i da mimo toga ne idu ni lijevo ni desno. Sjetio se i da mostu na
putu od Vrulje do Mijakovića dodijeli ime Aleksandra Karađorđevića.
U svojoj misiji posrbljavanja ne posustaje. Malo-malo
pa se pojavi u Beogradu, Prijepolju, Novom Sadu ili Banjaluci – uvijek u
pravcima koje sam određuje. U Podgorici ga, međutim, gotovo da nema.
Pri tome se ne ustručava ni od falsifikovanja
istorijskih činjenica. Još nije odustao od tvrdnje da su Pljevlja u Balkanskim
ratovima oslobođena baš na Svetu Petku, jer želi da Dan opštine zamijeni novim
datumom – sa izraženim pravoslavno-srpskim simbolizmom. Umjesto 20. novembra,
dana oslobođenja Pljevalja od fašističko-četničke okupacije u Drugom svjetskom
ratu, Vraneš bi da uvede Svetu Petku kao novi opštinski praznik.
Ovoga puta, 24. maja, obreo se u selu Obarde, na
ceremoniji osveštanja crkve nazvane po Ćirilu i Metodiju. A samo da je obišao
obližnje groblje i pogledao spomenik jednom uglednom mještaninu, preminulom
početkom 20. vijeka, mogao je pročitati i datum oslobođenja Pljevalja od
Osmanlija.
Na spomeniku jasno piše: „Oslobođenje od Turaka bilo
je 15. oktobra 1912. godine.“ Po novom kalendaru to je 28. oktobar, a ne 27.
oktobar – dan Svete Petke, koji Vraneš uporno pokušava da predstavi kao datum
oslobođenja grada.
Međutim, upravo je u Obardima promovisao još jedan
falsifikat. Govoreći na ceremoniji osveštanja crkve, bez zadrške je izjavio da
su Ćirilo i Metodije bili „srpski prosvjetitelji“.
A u svakoj relevantnoj enciklopediji navodi se da su
Ćirilo i Metodije slovenski prosvjetitelji i misionari. Nijesu bili Srbi, niti
su širili pismenost među Srbima, jer srpska nacionalna identifikacija u
današnjem smislu tada nije ni postojala. Solunska braća bila su
vizantijsko-grčkog porijekla, rođena u Solunu u prvoj polovini devetog vijeka,
a njihova misija bila je širenje pismenosti među slovenskim narodima,
prvenstveno u Velikoj Moravskoj, na prostoru današnje srednje Evrope.
Njihovo djelo nastavili su učenici Kliment i Naum,
čija imena danas nose poznati manastiri i kulturne institucije u Sjevernoj
Makedoniji.
Ćirilo i Metodije, dakle, nijesu bili „srpski
prosvjetitelji“, već slovenski misionari i kulturni reformatori čije nasljeđe
pripada mnogo širem civilizacijskom prostoru. Druga je stvar što je
postjugoslovenska Srbija 24. maj proglasila državnim praznikom, nastojeći da
dio tog nasljeđa veže isključivo za sopstveni nacionalni identitet.
Njih poštuju i pravoslavna i katolička crkva, kao i
evangelističke zajednice. Ćirilo je sahranjen u Rimu, dok se za grobom Metodija
i danas traga.
Vranešu možda prolazi računica da mještani Obardi ne
znaju mnogo o istorijskoj misiji Ćirila i Metodija, ali to nije razlog za
zloupotrebu činjenica. Osim ako, po toj logici, svi Sloveni – od Urala do
Bratislave i od Varšave do Soluna – nijesu Srbi, pa su, eto, i Srbi postojali
mnogo prije nego što istorija tvrdi.
0 Komentara