Kultura

Goran Sekulović

Kornjačica Koračić po Koračić

Sep 29, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

 Jednog dana rodila se mala kornjača. Toliko je bila mala da se mogla staviti na đečiji dlan, zaklopiti prstićima i – ne bi se viđela. Mama kornjača se puno, puno obradovala rođenju svoje kćerčice. Ubrzo je došao dan kada je sićušna kornjača trebala sa mamom da krene u prvu šetnju. Uz pomoć i zaštitu svoje velike mame, prvi koraci nijesu trebali biti osobito naporni! Jeste da je svaki početak težak, ali poznato je da kornjače odmah prohodaju!

No, ovu malu kornjaču bilo je teško nagovoriti da učini prve korake! Bila je naprosto lijena! ''Bože – mislila je njena mama – moja kornjača, pa neće da hoda! Što će biti sa mojim dobrim glasom?! Svi znaju da sam ja jedna od najbržih kornjača u Gorici! Zar da moja kćerka samo sa jednog mjesta posmatra svijet?! To ne može biti! Đe joj je moja živost, brzina i spretnost?!'' Mama kornjača je pokušala da problem svoje kćerčice zataška i sakrije od znatiželjnih pogleda. Ali, bez uspjeha! Možete zamisliti koliko je mala kornjačica bila uspavana i nezainteresovana, kada su same kornjače govorile za nju da je troma i spora!

Pjevale su u horu:  

                                   ''Ovo još nije bilo,

                                   I baš nam nije milo!

                                   Zamislite: kornjača,

                                   Pa da bude spornjača!

 

                                  O čemu se ovđe radi,

                                  I ima li mjesta nadi?!

                                 Jedno je hćeti, željeti i sniti,

                                 Al' kad će prvi korak biti?!

Mami je bilo jako krivo zbog ovih riječi. Razmišljala je kako da svojim prijateljicama zapuši usta. Naravno, da bi se to desilo, njena ljubimica bi morala prohodati. Kako to ostvariti? Mama je bila očajna. O onome što je kornjačama najlakše – da hodaju, njena kćerčica neće ni da čuje! Mama je bila odlučna da se to mora prekinuti! Mala kornjača mora početi slijediti dobru reputaciju svoje mame u svijetu kornjača i tačka! Ali, kako?!

Jednog dana mama i kćerčica, kao i obično, bile su zajedno. Mama je po ko zna koji put pokušavala da je nagovori da počne hodati. Bezuspješno! Mama je bila očajna! I tada se desi – čudo! Mama je bila primijetila da se u njihovoj neposrednoj blizini u travi nalazi neka kutija. Nije na nju obraćala pažnju. Bila je zaokupljena svojom malom kornjačom i njenim odbijanjem da hoda. Kad odjednom njena kornjačica, kako joj je mazno tepala, poče da izdužuje svoj vratić prema kutiji. Mama nije shvatala o čemu se radi. Ali, srce joj poče brže kucati! Nešto se dešavalo sa kornjačicom! Nešto se u njoj pokrenulo! Kornjačica je još neko vrijeme izduživala svoj vratić prema kutiji ne pokrećući se. A onda se desilo ono što je mama kornjača toliko željela i priželjkivala: kornjačica je napravila svoj prvi korak!? Zapravo ne: bio je to prvo jedan zamah. Njena desna nogica je krenula i za trenutak stala u vazduhu. Kao  da se kornjačica zapitala da li da nastavi da bi napravila svoj prvi korak? I ona ga je učinila! Mama kornjača se oduševila! Htjede odmah da potrči svojim prijateljicama i da im kaže da više neće biti razloga za njihovu pjesmu. Onda viđe kornjačicu da je stala! Da, baš je bila stala! Samo je ponovo izduživala svoj vratić prema – mama kornjača pomisli – magičnoj i čarobnoj kutiji! ''Bolje da pričekam sa odlaskom kod prijateljica dok jasno ne shvatim što se ovđe dešava! Mogu da ih dovedem a da se kornjačica baš u tom trenutku ukipi! To bi bilo nepodnošljivo! Odmah bi se ispjevala nova zlurada pjesma! To ne smijem dopustiti!'' – razmišljala je mama kornjača.

Mama je sada pažljivo zagledala kutiju zahvaljujući kojoj je kornjačica napravila svoj prvi korak. Bila je to obična kutija nekog slatkiša kakve se kupuju u samoposlugama. Očito ju je bacio neki nemarni izletnik. ''Ali, zašto kornjačica tako uporno izvija svoj vratić prema kutiji?'', pitala se mama kornjača. Kutija je bila vrlo blizu kornjačice. I onda se sjetila: kornjačicu sigurno privlači miris slatkiša! Mora da je je u kutiji ostao neki kolačić! Kornjačica kao da je čula mamine misli i napravi svoj drugi korak! Pa treći, četvrti, peti...! Mama kornjača ostade bez daha! Topila se od sreće! Sinuše joj u pameti stihovi:

                                                       ''Mojoj sreći nema kraja.

                                                        Od koraka je to silna graja!

                                                        Jasno čujem snažnih koraka bat,

                                                        Ne trebam da ih mjerim na sat!

                                                        Sada je samo važno da korača

                                                        Moje čedo, moja mala kornjača!

Uto kornjačica stiže do kutije. Mama kornjača ju je pratila. Gle: u kutiji se nalazilo nekoliko čokoladnih kolačića. Kornjačica izvi svoj vratić prema otvoru kutije na čijem su početku bili kolačići. Njen jezičić poče da liže čokoladni preliv. Kornjačica je bila zadovoljna. A mama kornjača – prezadovoljna! Ovog puta nije žurila da svojim prijateljicama pokaže da je njena ljubimica prohodala. Odlučila je da još malo pričeka. Plan mame kornjače sa slatkišima morao je da se ostvari bez greške! Prijateljicama nije smjela ostaviti nikakve šanse za primjedbe!

I dalje je vježbala sa kornjačicom. Jer, kornjačica bez čokoladnih kolačića je i dalje bila pospana i lijena da hoda! No, uz pomoć čokoladnih kolačića, veoma ju je bilo lako nagovoriti da se pokrene! Mama kornjača je shvatila da je važno imati bilo koji slatkiš sa čokoladnim dodatkom! Toga se uvijek moglo naći po Gorici! Bez ovog uslova, njena ljubimica nije hćela izvoljeti hodati!

Mama kornjača bi stala malo dalje od kornjačice i pored sebe stavila neki čokoladni slatkiš. Kornjačica bi ga ośetila i krenula prema njemu. Tada bi mama kornjača pozvala svoje prijateljice da se uvjere da je kornjačica prohodala. Prijateljice, oštre, stroge, postarije dame, ovog puta nijesu mogle da primijete ništa neobično i što ne valja. Nijesu ni slutile da postoje čokoladni kolačići koji sve objašnjavaju! Mama kornjača bi ih toliko usitnila da ih je rijetko ko mogao i viđeti i ośetiti čulom mirisa! Ali, kornjačica je imala posebno čulo za svaki čokoladni slatkiš! Niko joj u tome nije bio ravan! Prijateljice mame kornjače morale su zapjevati nevoljno:

                                                            -Eto, desi se, vala, konačno, i to:

                                                            Koračić po koračić i svih – sto!

I tako prozvaše malu kornjaču – kornjačica koračić po koračić! Mama kornjača je bila srećna, radosna i ponosna. Pjevala je svojoj ljubimici, ali tiho na uvo ili u sebi za svoju dušu – da je ne bi čule njene prijateljice koje bi odmah razglasile na sve strane da kornjačica koračić po koračić hoda samo ako je u blizini neki čokoladni kolačić! To je mama kornjača čuvala kao svoju malu, slatku tajnu! Evo stihova sa kojima je uspavljivala svoju kornjačicu:

                                                               ''Kornjačice, kornjačice,

                                                                 Ne žuri, samo polako,

                                                                 Koračić po koračić,

                                                                 I čeka te na kraju –

                                                                 Čo-ko-la-dni kolačić!''

A kornjačica koračić po koračić je beskrajno obožavala čokoladne kolačiće! Mami nije baš bilo milo što zapostavlja travčice na račun slatkog, ali joj je bilo najvažnije da zajedno sa svojim čedom ponosno prošeta Goricom ispred svojih prijateljica! I tako je mala kornjača-kornjačica, uz pomoć čokoladnog kolačića kao mamca, koračić po koračić, koračala i postala brza kao i sve druge kornjače!