Dokolica

Dušan Ičević

Vještačka inteligencija u vještoj upotrebi

Sep 29, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

U razgovorima o vještačkoj inteligenciji (VI) na TV programima pita se naizgled nevino i neznalački: Može li ona da razmišlja, piše, crta… Qdgovaram  odmah: Vještačka a ne prirodna, originalna, samotvorna… Ona je programirana. Samo živo biće može da stvara nove vrijednosti.

Društveno da li i sam, samim tim što neposredno, neprekidno, spojen, priključen tehno-uređaju, sve moćnijim strojem, postaje i sam vrsta pribora koja služi spoljnoj sili i svrsi, naizgled bezimenoj, bezobličnoj... Pitanje je: Da li je  postojeća a nevidljiva sila odista hardver/softver „otjelotvorena“ i vremenom samodjelatna da preuzme sve čovjekove čari i čini?! Logično bi bilo da u ime Techne sve vidi, vodi, nadgleda, vlada... U svakodnevnome životu od digitalizacije društva do robotike, koja zamjenjuje čovjeka u mnogim poslovima. Priviđa se da je VI svemoćna.

Mrzitelji svake tehnike, koju, svaku, oglašuju za novoga vlasnika čovjeka, kude nastajući Tehnički univerzum. Pravo je pitanje: Hoće li odista Omnia technika biti Gospodar ili sredstvo čovjekove moći da ovlada sopstvenim i spoljnim silama za svrhe Čovjeka, svih ljudi, ili samo pribor i pribježište onih koji čovjeka tehnikom pretvaraju u posjed i podanika za svoje ciljeve?!

Jasni su odgovori, samo je neizvjesno hoće li L/ljudi samosvjesno, samodjelatno, združeno (s)misaono uspjeti da pojme i primijene sopstvene moći da zavladaju cjelinom svoga Života.

Najavljuju se digitalni humanisti, u zamjenu za analogne (?) humaniste, U 21. vijeku potpuno nova generacija humanista.

Namah sam pomislio: Nova stvarnost/novi humanisti. Međutim, za sada se svodi na metodologiju istraživanja u humanističkim naukama. Dovoljno, za početak. Pitam: Što je sa cjelokupnom stvarnošću života i svijeta“ Hoće li digitalni humanisti da preuzmu sva prava vladalaca društvima, državama i svijetom? Jesu li oni novi Platonovi filozofika poželjni vladari ili samo –metodolozi? Razumijem da ni politika ni filozofija, ni političari i filozofi, nijesu odavno dovoljno ni pouzdana ni vjerodostojna područja, ni djelatno mislioci i tvorci društva u kojima se srećno živi.

Što najavljuju i što mogu digitalni humanusti?

Prvo, svejedno koliko svako društvo i čitavo čovječanstvo bili umreženi tehničkim sredstvima, život buja izvan zatvorenoga prostora magičnoga prostora teleuređaja, telefona, svakojkih alata, klima uređaja, prevoznih sredstava...

Digitalnu opsesiju proziru Matthew Fuller i Andrew Goffey u filozofskoj knjizi „Evil media“, baveći se upravo sivom zonom u kojoj digitalni mediji funkcionišu, objašnjavaći strategije, trikove, obmane i prevare u hipnotizerskoj „proizvodnji“ stvarnosti, pa otud i „zlo“ u naslovu djela, posebno pogubnoga za djecu.

Željko Rutović, na osnovu knjige, predstavlja digitalni pejzaž:

„Transparentnost virtuelnog svijeta u kome žive današnja djeca, iz korijena je izmijenio sveukupne tradicionalno-patrijarhalne socijalne obrasce vaspitanja, obrazovanja, igre, prijateljstva…Inteligentna zajednica budućnosti, u čijem je centru digitalni pejzaž, donosi novo prošireno iskustvo fizičkog svijeta, koje se prožima i često integriše u virtuelni hibridni poredak. Stasale su nove socijalne uloge, novi komunikacioni standardi i nove (pro) pozicije ponašanja mladih kojima je digitalno doba ubrzalo djetinjstvo i sazrijevanje, a samim tim i preobražaj ukupnih društvenih odnosa.“ Ilustruje činjenicom da se, prema istraživanju „Birmingham Science City“, 54 odsto malih Engleza prije se obraća za savjet Guglu nego roditeljima ili nastavnicima. Već počinje da prestaje podučavanje djece pisanim slovima, što znači da kultura apsolutnoga digitalnoga poretka postaje totalna (moj kurziv, D. I) i neumoljivo disperzivna. Najpoznatija štampana enciklopedija na svijetu, Enciklopedija Britanica, poslije 244 godine prestaje da izlazi.

Rutović nastavlja sa poznatim učincima internetizacije, digitalizacije. Virtuelni svemir izmjestio je prirodno središte svijeta, izolovao biološki raspored fenomenoloških izvora i zadovoljstva igre, druženja, komunikacije, učenja… Megakorporativno fabrikovane generacije promotera, menadžera i biznismena u industriji zabave nastavljaju svoj posao, ne hajući (moj izraz) za rizike i posljedice.

Virtuelni metažanr donosi novo iskustvo grada i vremena, koji očito nemaju emocija na način salonskih bajki. Kućno vaspitanje i tradicionalni običaji zamjenjuju se za konstrukciju internetskog identiteta. Navika i konzumiranje digitalnih proizvoda pobuđuje novu intimnost virtuelnih soba, novi rječnik i novi (digitalni) ram psiho-motoričkih sposobnosti. Autor navodi nove uređaje koji će pretvarati zidove stana u ogromne tač-skrin ekrane, čatovati sa projekcijom „prijatelja“ u prirodnoj veličini.

Umjesna je Rutovićeva prosudba da je multidisciplinarno promišljanje „nove komunikativnosti“ i nove pismenosti, te opasnosti onlajn svijeta od digitalnih predatora (moji kurzivi, D. I) izazov i nužnost podjednako društva, akademske zajednice, medija… Zalazi u suštinsko objašnjenje da je tržište„legitimno“ opravdanje što nema odgovarajuće medijske edukacije. Svetost i nedodirljivost slobodnoga tržišta je, dodajem, zabran koji neoliberali strogo nadziru i čuvaju. Rutović napominje da se tako originalno i olako shvaćen liberalni kapitalizam posebno u ovome žanru reflektuje na djecu. (Željko Rutović: Digitalna djeca, Pobjeda, Agora, 31. mart, 2013.)

Izumioci i vlasnici najnovijih info-tehnologija su multimilijrderi, među najbogatijima na svijetu. Sveobuhvatnost potrošačke kulture može biti ispunjiva samo ili najviše za imućne. Najveći dio savremenoga čovječanstva živi u bijedi ili na ivici siromaštva. Razumljivo mi je što se kori upotreba tehničkih čuda za vrstu porobljavanja ljudi, pa i djece. Izlaz i izbava nijesu u zabrani djece da se internetizuju/digitalizuju, nego u društvenome programu i sveobuhvatnim mjerama da se usklade čovjekov život i svijet sa stvarnim potrebama humanoga društva, u kojemu je tehnika čovjekovo sredstvo a ne napast ili pošast. Neoliberalistička ideologija, strategija i djelatnost će težiti neprekidnome uvećanju kapitala za najbogatije svim sredstvima. Sve dok je pohlepa noseća sila izbijanja što većih profita neće se dosezati do zadovoljenja osnovnih ljudskih potreba. 

Prevod Wikipedije na umjetna navodi na primisao da se može prevesti na umjetnost, koja je u suštini izvan VI.

Iz brojnih tekstova koji obrađuju VI navodim naslovno: Ljudi koji veruju da je veštačka inteligencija Antihrist i da se Veštačka inteligencija (AI) brzo razvija i postaje sve… Svestranije se razmatra u tekstu Šta je V veštačka inteligencija i kako utiče na našu svakodnevnicu? Primjene Vveštačke inteligencije u svakodnevnom životu 

1.    Prednosti i mogućnosti veštačke inteligencije

Iazovi ove tehnologije i etička pitanja. Zaključuje: “Budućnost veštačke inteligencije zavisi od naše sposobnosti da odgovorno i mudro upravljamo ovom tehnologijom, koristeći je kako bismo unapredili društvo i poboljšali ljudski život. Kroz stalnu edukaciju, transparentnost i saradnju, možemo oblikovati svet u kojem ona služi dobrobiti svih nas.  (MTS d.o.o)

Izazovi i iskušenja Njenoga Veličanstva VI navode na ozbiljnu brigu ko je najviše posjeduje. Vlasnici je upotrebljavaju za svoje svrhe. Ona samo radi ono što joj se propiše. “Unutra” može svakoliko da kombinuje, ali se ne može izvorno samostvarati.

Ponavljam, samo živa bića, L/ljudi su stvaraoci, programeri za sopstvene potrebe.