Zeta i 13. jul: Sjećanje koje obavezuje
Postoje datumi koji ne pripadaju samo kalendaru, već postaju dio identiteta jednog naroda.
Za Crnu Goru takav je 13.
jul 1941. godine.
U vrijeme kada je fašizam
pokorio gotovo čitavu Evropu i kada su mnoge države jedna za drugom padale pred
silom okupatora, Crna Gora je izabrala put otpora. Dok je Evropa „držala pušku
k nozi“, Crnogorci su uzeli oružje u ruke. Bio je to prvi masovni opštenarodni
ustanak protiv okupatora u porobljenoj Evropi, događaj koji je Crnu Goru trajno
upisao u istoriju svjetskog antifašizma.
Ustanički plamen zapaljen
u Virpazaru, na Čevu i u brojnim drugim krajevima, za samo nekoliko dana
zahvatio je gotovo cijelu zemlju. Više od 32.000 ustanika krenulo je u borbu
protiv italijanskih okupacionih snaga, nanoseći im ozbiljne gubitke i
oslobađajući velike djelove teritorije.
Iako je ustanak krajem
jula i početkom avgusta 1941. godine ugušen intervencijom šest italijanskih
divizija, njegov duh nije mogao biti slomljen. Iz ustaničkih redova nastao je
Narodnooslobodilački pokret koji će narednih godina voditi jednu od
najsnažnijih borbi u istoriji Crne Gore.
Ni Zeta nije ostala po
strani.
Gotovo svako selo
formiralo je svoju četu, a već 1. avgusta 1941. godine one su objedinjene u
Zetski bataljon od oko 400 boraca. Njegov štab činili su Niko Maraš, Spaso
Drakić, Nikola Karadaglić, Milan Vukotić, Stevan Raičević i Đorđije Klikovac.
To nijesu bili
profesionalni vojnici, već ljudi iz naroda – zemljoradnici, radnici, učenici i
učitelji. Juče su radili na njivi, a već sjutra stajali pod oružjem, svjesni da
sloboda nema cijenu.
Njihov ratni put vodio ih
je preko Pljevalja, Neretve, Sutjeske, Prozora i Kupresa. Na tim bojištima
ostale su kosti mnogih Zećana kao trajni pečat njihove borbe za slobodu.
U ravničarskoj Zeti, gdje
partizanski način ratovanja nije bio moguć, razvila se mreža ilegalnog otpora.
Borci su djelovali u tajnosti, pomagali jedinicama, prenosili oružje i
informacije, svjesni da ih svaka greška može koštati života.
Mnogi su uhapšeni i
zatvoreni u Podgorici – u Jusovači, kući Rogošića i drugim mjestima stradanja.
Odatle su odvođeni na strijeljanje na Vrela Ribnička, Rakića kuće i druga
stratišta.
Među njima su i braća
Zarija i Špiro Kukuličić, sinovi Ilije Kukuličića. Nakon montiranog suđenja
predati su italijanskim fašistima i strijeljani. Zarija je imao 23, a Špiro
nepunih 20 godina. Njihovom smrću ugašeno je jedno porodično ognjište, ali ne i
sjećanje na njihovu žrtvu.
Zato spomenik na Anovima
nije samo monument. On je spomenik-opomena. Svako uklesano ime predstavlja
jedan ugašeni život i jednu porodicu koja je ostala bez svog najmilijeg.
NOB – oslobođenje od okupatora i
obnova državnosti
Narodnooslobodilačka
borba u Crnoj Gori nije bila samo vojni otpor okupatoru. Ona je bila i borba za
obnovu državnog dostojanstva i političkog subjektiviteta Crne Gore.
To potvrđuju i ratni
dokumenti nastali u najtežim uslovima.
U Proglasu Crnogorske
narodne omladine iz septembra 1941. godine stoji:
„Naš cilj je nacionalno
samoopredjeljenje i ravnopravnost crnogorskog naroda i puna ravnopravnost
naroda Boke i Sandžaka, kao i svih drugih jugoslovenskih naroda; borba protiv
ma čije hegemonije i šovinizma u odnosu na bilo koji narod ili nacionalnu
manjinu.“
Ovaj proglas jasno
pokazuje da se nije vodila samo oružana borba, već i borba za buduće uređenje
društva zasnovano na ravnopravnosti i slobodi.
Tu ideju potvrđuju i
odluke donesene na zasijedanjima Crnogorske antifašističke skupštine narodnog
oslobođenja, najprije ZAVNO-a, a potom CASNO-a u Kolašinu.
__________________________________________________________
ZAVNO Crne Gore i
Boke – Zemaljsko
antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Crne Gore i Boke.
CASNO – Crnogorska antifašistička skupština narodnog oslobođenja.
__________________________________________________________
Sa ratne skupštine u
Kolašinu posebnu snagu imaju riječi Ivana Milutinovića:
„Stvaranjem federalne
Crne Gore nikako se ne umanjuje jedinstvo i ljubav Crnogoraca prema srpskom
narodu... To nam pravo niko ne može oduzeti.“
Ove riječi jasno govore
da je antifašistička borba u Crnoj Gori imala i državotvornu dimenziju.
Ona je značila i
oslobođenje od okupatora i obnovu državnosti.
Zato Zećani nijesu ginuli
samo na frontovima, već i za ideju slobodne i ravnopravne Crne Gore.
Dva udruženja – antifašizam kao
ideja vodilja
Osam i po decenija nakon
pobjede nad fašizmom, borba za slobodu više nije vojna, već moralna i
istorijska.
Ona se vodi kroz
sjećanje, obrazovanje i odnos prema prošlosti.
U tom smislu posebnu
ulogu imaju antifašistička udruženja.
U Zeti danas djeluju dva
antifašistička udruženja.
Njihovo postojanje samo
po sebi nije problem. Naprotiv, svako ko njeguje kulturu sjećanja doprinosi
očuvanju antifašističkog nasljeđa.
Oba udruženja
obilježavaju važne datume, posjećuju spomen-obilježja i podsjećaju na žrtvu boraca.
Međutim, važno je da ih
povezuje zajednički odnos prema istorijskoj istini i prema svim palim borcima.
U tom smislu posebno je
važno da se njeguje praksa zajedničkog obilježavanja značajnih datuma iz
Narodnooslobodilačke borbe.
Bez obzira na pojedine
razlike, zajedničko prisustvo na centralnom spomen-obilježju u Zeti, na
Anovima, imalo bi snažnu simboliku jedinstva i poštovanja prema svim poginulim
borcima, čija su imena tamo sabrana na jednom mjestu.
U Zeti postoji više
spomen-obilježja, ali su imena palih boraca objedinjena na centralnom
spomeniku. Zato bi upravo to mjesto prirodno trebalo da bude tačka okupljanja
svih koji njeguju sjećanje na antifašističku borbu, bez podjela u
obilježavanju, jer su i žrtve i ideali za koje su pali bili zajednički.
Na taj način kultura
sjećanja postaje prostor jedinstva, a ne razdvajanja, i izraz poštovanja prema
svim borcima, bez obzira na mjesto njihovog stradanja ili ratnog puta.
Danas je posebno važno
razumjeti da antifašizam nije ideologija prošlosti, već civilizacijska
vrijednost.
On znači otpor mržnji,
nasilju i negaciji ljudskog dostojanstva.
On znači pravo svakog
čovjeka da bude slobodan.
Zato sjećanje na borce
Zete nije samo istorijska obaveza, već i moralni putokaz.
Na spomeniku na Anovima
piše: „Vijence vam plete svaka zora Zete.“
To nije samo pjesnička
slika.
To je zavjet.
Svaka nova zora koja
osvane nad Zetom simbolično plete novi vijenac zahvalnosti ljudima čija su
imena uklesana na ovom spomeniku.
Njihova žrtva obavezuje
svaku novu generaciju.
Obavezuje škole da uče
istoriju.
Obavezuje porodice da
čuvaju uspomenu.
Obavezuje državu da
njeguje antifašističko nasljeđe.
Zato neka Centralni
spomenik ostane mjesto okupljanja – mjesto na kojem ćemo učiti da je sloboda
najveća vrijednost, da je antifašizam temelj savremene Crne Gore i da je
kultura sjećanja zalog njene budućnosti.
Njihova žrtva ostaje
velika opomena šta može učiniti ljudski um zatrovan mržnjom, ekstremnim
nacionalizmom i fašizmom, ali i najveći dokaz koliko daleko čovjek može
dosegnuti kada ga vode sloboda, pravda i čovječnost.
Neka je slava svim
rodoljubima koji su svoj život položili za slobodu, dostojanstvo i vječnu Crnu
Goru. Njihova žrtva ostaje trajni zavjet da se sloboda čuva, a istorija pamti.
0 Komentara