Škrinja

RIJEKA CRNOJEVIĆA MOJA I NAŠA (5)

Jun 25, 2020 3 Komentara

(15 riječi)

Piše: Milorad Minjo Ražnatović

 

          I dalje smo kod riječkog humora i onih koji su ga obilježavali.

 

Gozba na račun Đorića

 

          Inače, brica, kome smo posvetili gornju humoresku, je bio strastveni navijač Fudbalskog kluba  Crvena zvijezda i imao je veliku želju da  ugosti nekog od igrača ovog kluba, što je i javno saopštavao. Kako je Rijeka u raznim periodima imala talentovane fudbalere, koji su u tadašnjoj Jugoslaviji igrali za prvoligaške i drugoligaške timove[1], tako je i u tom periodu imala nekoliko takvih fudbalera, ali je najpozicioniraniji bio komšija brice, koji je živio prekoputa njegove kuće, na drugoj strani Sokata, sa čijim ocem, koji je bio strastveni navijač FK Partizana i lični prijatelj sa legendarnim Stjepanom Bobekom, igračom Partizana i reprezentacije Jugoslovaije pedesetih godina prošlog vijeka, vodio duge i žučne rasprave prožete humorom, o tome koji je od ova dva tima bolji.

Fudbaler o kome je riječ, u tom periodu bio je standardni prvotimac i jedan od najboljih igrača prvoligaša Budućnosti, što je bio i povod da ga brica zamoli za pomoć kako bi ostvario svoju želju. Fudbaler mu ništa određeno nije mogao obećati, jer je znao da je to neizvodljivo, zbog toga što su se u svakom prvoligaškom timu, a posebno u timu te reputacije, morala poštvati klupska pravila i disciplina, što je podrazumijevalo karantin prije utakmice, a poslije odigrane utakmice užurbano spremanje i povratak kući, tako da gostujući fudbaleri nijesu praktično imali ni minuta slobodnog vremena, a kamoli nekoliko sati koliko je, sa putem do Rijeke i nazad, trebalo utrošiti. No, kako je brica navaljivao, jedne prilike kada je smislio plan, fudbaler mu obeća da će, kada budu igrali sa Zvijezdom u Titogradu, nastojati da dovede nekog iz ovog beogradskog tima. Brica je, uz veliku zahvalnost, obećanje vrlo ozbiljno shavatio i sa đečjom radošću prihvatio, i ne sluteći da fudbaler ima sasvim nešto drugo na umu. Poslije odigrane prvenstvene utakmice sa Zvijezdom, fudbaler je u Rijeku došao sa klupskim odbrambenim saigračem i odveo ga kod brice, predstavljajući ga kao Milovana Đorića, koji je bio jedan od najboljih odbrambenih igrača tadašnje Jugoslavije. S obzirom da je brica živio imućno i uvijek imao u zalihama dosta domaćih prehrambenih proizvoda i pića, odmah su se on i žena rastrčali i iz podruma donijeli pršutu, kobasicu, vino, rakiju i druge crnogorske specijalitete, kako bi bogatom trpezom ugostili rijtkog gosta, navodnog prvotimca Zvijezde. Ova gozba je, uz dobro raspoloženje domaćina i gostiju potrajala nekoliko sati, uz ubjeđenje brice i njegove žene da su u svojoj kući ugostili Đorića. Čim je trpeza završena, i gosti otputovali za Titograd, Rijekom se odmah pronio glas kako je fudbaler „nasamario“ bricu, zbijajući šale na taj račun.

          Nekoliko dana kasnije, kada je fudbaler uhvatio malo slobodnog vremena, došao da pośeti roditelje i malo se odmori od napornih treninga, šetajući Sokatom, ispod bricine kuće, sa balkona ga viđe njegova žena, pa će ga, ironično-bolećivim glasom,  tepajući mu, upitati:

- A Miko, da nam danas nijesi doveo Bobeka?

 

Podrumski ćotek

 

Prekoputa Podruma nalazila se već pomenuta kuća Matanovića u kojoj je živjelo nekoliko familija, među kojima i familija jednog riječkog srednjovječnog ribara, koji se malo kasnije oženio i imao je troje dosta sitne đece. Kako je u Podrumu svakodnevno, do kasno u noć, bilo bučno, što od glasnih komentara i šala, što od pjesme i svirke, sve je to stvaralo nervozu kod ribolovca, jer mu đeca nijesu mogla zaspati, a ni on otići ranije na počinak, da bi ujutro odmoran poranio u ribolov. Zbog toga se stalno jadom dovijao kako da „uzvrati istom mjerom“ bar nekom od pośetioca Podruma, ali mu nikako nije uspijevalo da osmisli neki dobar način, niti da dođe u situaciju koja bi mu to omogućila. Međutim, jedne kišne grmljavinske večeri nestane struja i ribaru sinu ideja.  Ne časeći ni čas istrča iz stana, pređe preko ulice i neprimjetno uđe u Podrum, pa u onoj neviđelici iz sve snage zalijepi  prvog na kojeg je naišao, našto ovaj izglasa zaojka, a on se užurbano vrati kući zadovoljan što je  uspješno obavio svoju „osvetničku misiju“. Śutradan u neko doba dana, kada se vratio iz ribolova i obavio poslove vezane za ulov, pođe da obiđe starog oca.  Kad tamo ima što viđeti. Ispod jednog očevog oka stoji oveća modrica. Sin ga zabrinuto upita:

- Što ti je to ispod oka tata?

- A što mi je... - otac će bolećivim glasom, pritom zastajući kao da se dvoumi hoće li mu nemilu scenu ispričati, pa nastavi - sinoć u Podrumu kad nestade struja neko me u onoj karamračini tako ćoteka da sam sve zvijezde prebrojio.

Sin, kao da ništa ne zna o pomenutom događaju koji je sam inscenirao i čiji je akter bio, glasno zauhkta i prokomentarisa:

-         Auh, e vala nesojski da tako nagrde starog čojka!

Tako je među Riječanima ostala šaljiva priča da je ribar, umjesto „vraćanja duga noćebdijama“, ocu „vratio dug“  za sve batine koje je od njega u đetinjstvu dobio.

Humoristin plač

 

Jednom prilikom  poznati riječki humorista, koji je bio učesnik NOB-a i u Drugom svjetskom ratu, prilikom ranjavanja, zadobio trajni invaliditet, te po tom osnovu, nakon oslobođenja, regulisao invalidsku penziju i imao vremena na pretek za dokoličarenje, u Podrumu, čiji je bio stalni gost, pred brojnim društvom je na račun jednog sugrađanina zbijao šalu, sa duhovitošću koja mu je bila svostvena. Inače, i pri normalnoj komunikaciji toliko je glasno govorio - skoro da je vikao, kao da se trudio da se što dalje čuje, dok bi, kada se komedijao, namjerno  umekšavao neke glasove i „razvukivao“ riječi, tako da su one zvučale pitkije, melodičnije, poetičnije i komičnije, a samim tim slušaocu dopadljivije. Kada je ovom dojadilo, a nemoćan da na isti način, šaljivim dośetkama, parira humoristi, pribjegao je iznošenju nekih njegovih „slabosti“ iskazanih u ratu, sa namjerom da će mu doskočiti i „saśeći krila“, te ga umiriti i postiđeti, i tako svoj dotadašnji  inferiorni položaj preokrenuti u svoju korist. Sa prikupljenim samopouzdanjem i sigurnošću da će ostvariti svoju namjeru, malo glasnije, da bi skrenuo pažnju prisutnima na to što će reći, upozoravajućim glasom se obraća humoristi:

-         Ne možeš  ti meni  ništa pričati, popovati, prigovarati i  na  moj  račun  se

šegačiti, no bi bilo bolje da se okreneš sebi i svom  držanju za vrijeme rata, jer si, kada su okupatori šćeli da te strijeljaju, moleći i kumeći da te pomiluju, ka’ dijete plaka’!

          A humorista će na to odgovoriti u svom stilu, potpuno ga „razoružavajući“, odnsno ostavljajući bez riječi:

-         P l a k a’!, plaka’ zadajem ti božju vjeru, ja bih i za tobom plaka’ a ne za

 samim sobom.

 

 

     (Nastaviće se)