Škrinja

RIJEKA CRNOJEVIĆA MOJA I NAŠA (10)

Avg 02, 2020 2 Komentara

(15 riječi)

Piše: Milorad Minjo Ražnatović

POKERSKO PODIGRAVANJE

ZA BEZBJEDNO UDALJAVANJE

Kroz ove pozne, ali i neprolazne memorijske kadrove, ispunjene riječkim đečačko-mladalačkim godinama, neminovno ožive i slike porodičnog života koji je bio prožet  ozbiljnim roditeljskim naporima za pravilno vaspitanje đece, a sa njima i pojedini događaji koji su, kao gore istaknuti, bez te namjere, posmatrani sa strane, dobijali  humornu formu. A, zapravo, oni suštinski nijesu bili nimalo komični, već prožeti ogromnom brigom, požrtvovanjem i predanošću zdravlju đece; njihovom odgoju u skladu sa tadašnjim socijalističkim društvenim vrijednostima usmjerenim na stvaranje korisnih članova društva i u najboljem duhu crnogorske i porodične moralne tradicije, kako ne bi iznevjerili i osramotili svoje pretke; njihovom redovnom završavanju školskih obaveza... Tu  roditeljsku dužnost/zadatak izvođenja đece na „pravi put“ u skladu sa važećim i široko društveno prihvaćenim normama i vrijednostima, „remetio“ je njmlađi  brat koji je bio  veoma vragolast i od đetinjstva je pravio probleme ocu „zadajući mu jade“ na ispunjenju roditeljske vaspitne misije.  Iskakalo je njegovo ponašanje iz te porodične idilične skladnosti i primjernosti vladanja, na čemu su insistirali roditelji, odnosno razlikovalo se od ponašanja nas ostale đece, jer je srednji brat Ljubo bio odličan učenik, a sestra Rajka, koja je najmlađe dijete u porodici i moja malenkost, bili solidni đaci i uz to se pridržavali roditeljskih vaspitnih uptstava. Naime,  on je od najranijeg đetinjstva, po očevim tvrdnjama „upao u problematično društvo“, što je bio odnos i ostalih roditelja đece koja su pripadala tom društvu, pravdajući tako „izgrede“ svoje đece nekim nametnutim ponašanjem od strane „grupe“, ne želeći da shvate da su, shodno sličnostima njihove đečje psihe, mašte, temperamenta, emocija i  dostupnih im uzora,  u njihovim „malim glavama“ oblikovane slike svijeta i pripadnost takvom svijetu, te sljedstveno tome to društvo, zapravo, oni sami birali i stvarali. S obzirom da takvo ponašanje nijesu mogli ponijeti iz svojih porodica, njihovi tadašnji negativni uzori su pripisivani „junacima“ oličenim u „lošim momcima“ iz vestern ili kriminalističkih filmova prikazivanih u bioskopu, koje su riječka đeca od najranijeg đetinjstva „gutala“, nastojeći da se poistovijete sa filmskim likovima i prizorima u kojima su učestvovali, doživljavajući ih kao stvarne. Ovi njihovi nestašluci i „poroci“ ogledali su se u raznim simpatičnim manguparijama,  ali najveći su bili oni vezani za pušenje i kocku. Da bi spriječio takvo ponašanje, otac je pratio svaki korak brata, a i imao je izuzetno istančan ośećaj za otkrivanje „bunkera“, na periferiji grada, đe su se odvijale pušačke „seanse“ i pokerske partije. Međutim, i brat je imao još istančaniji instikt da izdaleka opazi njega, i da, na čuđenje ostalih „malih izgrednika“, upozori  na očev dolazak. Jednom prilikom, otac je prateći svoj ośećaj, otkrio da se u napuštenoj i urušenoj kući (kućištu), zarasloj u bršljanu, šiblju i drači, na zapadnoj periferiji Rijeke, u Bostanima, odmah ispod Stočne pjace i makadamskog puta prema Brodskim njivama i Obodskoj pećini, sakupila ta mala družina na partiju pokera. Oprezno i veoma  tiho se prikradao mjestu na kome su igrali, kako bi ih uhvatio na djelu. U jednom trenutku neko od „igrača“ je, primjenjujući jedno od pravila igre, uzviknuo dalje, prepuštajući saigraču da „podigra“, odnosno da otvori igru! S obzirom da otac nije poznavao  pravila ove kartaške igre, mislio je da se sa tog mjesta premještaju na drugo, pa je pokušao da se hitro udalji kako ga ne bi opazili, jer je imao namjeru da otkrije i sljedeće njihovo skrovište. Međutim u toj žurbi je zakačio neki žbun i zašuškao, što je bratu bilo dovoljno da ga vidi i upozoravajućim glasom kaže društvu: „evo tata, bježimo“, što su i uradili, koristeći  srušeni dio zida kućišta nasuprot oca. Inače, brat je bio najmlađi i daleko najsitniji od tog društva, jedva da je karte držao u obije ruke, ali i pored toga, kružila je priča, da je od svih tih malih igrača najčešće on dobijao, za razliku od pojedinaca koji su bili stalni gubitnici, o čemu govori i jedan duhoviti događaj. Humorista o kome je već bilo riječi, otac jednog od ovih gubitnika, koji je od brata bio stariji dvije godine, što je u tom uzrastu velika razlika,  ugledavši brata da prolazi pored njegovog stana, sa balkona ga upita za sina:

- Tole znaš li đe je Jovo, jesi li ga vidio?

S obzirom da ovog  niko nije zvao tim imenom, već su ga svi  Riječani znali  kao Jovicu i tim  nadimakom ga zvali, brat začuđeno odgovori kontrapitanjem:

 - Koji Jovo?

A na to će Jovov otac:

- Sad ga ne požnaješ, ma si ga zanago dobro požnava’ kad si mu na karte ošklapio onu hiljadu dinara.

Elem,  ovo je bila samo đečačko-mladalačka „avantura“  pomenute  družine,  jer se odrastanjem, sazrijevanjem, te suočavanjem sa obavezama, odgovornostima  i izazovima koje život nameće, „gasio“ taj unutrašnji nemir i potreba za ovakvom vrstom „avanture“ i svi stasali u dobre i primjerne ljude, a najveći dio njih i formirao svoje porodice.

 (Nastaviće se)