Škrinja

RIJEKA CRNOJEVIĆA MOJA I NAŠA (11)

Avg 10, 2020 2 Komentara

(15 riječi)

Piše: Milorad Minjo Ražnatović

 

RIJEČKI ČUDACI I OSOBENJACI

Šetnja sadašnjim riječkim trgom, iako ni ja, niti Rijeka više ne ličimo na ono što smo nekad bili, ipak je dovoljan impuls da probudi njen nekadašnji izgled koji je ostao trajno u meni i  da me vrati prošlim danima i „susretima“ sa tadašnjim riječkim osobenjacima i čudacima koji su Rijeci, kao i ostalim manjim sredinama, davali posebnu draž i poseban karakter urbaniteta. Sa ondašnjom mladalačkom radoznalošću „pratim“ jednog koji je po vazdan, pognute glave, sav u svome svijetu, ne primjećujući nikoga, lunjao riječkim ulicama, povremeno  udarajući dlanom o čelo, kao da je ušao u bit Sokratovog umovanja o ograničenosti ljudskog saznanja - ljudskom znanju kao kapi u moru neznanja, izraženom u misli „znam da ništa ne znam“, poluglasno ponavljajući „A kuku, a bez pameti“. Ili se „prikradam“ onom, krupnom odebljem pedesetogodišnjaku, kojemu je goli stomak  prelijevao preko pantalona, naprijed nagnutog tijela i izbačenih zadnjica, uvijek obuven u gumene žabe  (obuću poput današnjih plitkih kaljača, samo što su gume imale kaiš i kopče za zakopčavanje), pri hodu se uspinjući na prste, neuobičajeno brzo i nesigurno koračajući,  kao da se spušta niz kakvu strminu koja ga vuče na potrčkivanje, što je posebno dolazilo do izražaja kada bi se od alkohola „nadudučio“. Tada bi, poput najbolje tužilice, śeđeći na pragu kuće u Sokatu, znao danima (što se ciklično ponavljalo, svakih tri četiri mjeseca), tužiti svoju „nanu“, prizivajući njenu ljepotu, dobrotu, roditeljsku požrtvovanost i zlu sudbinu koja je prerano uze, ostavljajući ga da samuje i tuguje, pritom, ne vodeći računa da kod ljudi izaziva prezir, jer je tako, na neki način, narušavao tradicionalne predodžbe o crnogorskom muškom ponosu, po kome tužbalica kao specifičan oblik pjevanja, kroz koju se izražava bol, tuga, emocija, ali i ponos, uz lijepo složen i rimovan tekst, pripada samo ženi, već je svojim „umijećem“  pokazivao (mada nesvjesno/u alkoholičarskom magnovenju) da i muški rod može biti ništa manje emotivan i pjevački obdaren u interpretaciji crnogorske tužbalice.  Tu njegovu istrajnost u naricanju i oplakivanju nane, tek bi na trenutak prekidala đečja zadirkivanja, da bi ih mršikanjem i nesmajnim jurenjem oćerao, nastavljajući, potom, tamo đe je stao. Sve je to trajalo dok bi svoje rakijske rezerve istrošio i komšijama, svakodnevnim ćamanjima još jedne čašice, dojadio. 

 A, pored hotela Lovćen (Amerika)[1], odnosno tadašnje slastičrnice, „čujem glas“ Kuma (dobio ime po tome što je svakoga, valjda zbog ośećanja prisnosti, oslovljavao sa kume), srednjovječnog transportnog radnika, kako, vučući kolica puna robe da bi snadbio riječke prodavnice, utovarena nešto niže u Šegarnici (magacinu raznovrsne robe – nekadašnjoj pilani u kojoj su šegani veliki drveni balvani), srdačno razmjenjuje pozdrave sa slastičarima. Nije taj naporni i slabo plaćeni težački posao, od kojeg je trebao prehraniti petočlanu porodicu, uticao na njegovo dobro raspoloženje, „lice puno veselosti“ i srce ispunjeno ljubavlju prema mladima, iz koje je crpio novu energiju, kao da je znao za onu misao značajnog engleskog teatrologa Arthura Wing Pinera da „oni koji vole nikad ne ostare; ako i umru od starosti, umru mladi“, ili, kao da mu je druženje sa mladima bilo onaj Konfučijev „odśečeni štap na koji će se oslanjati u starosti“. Tako  su bez njegovog prisustva bila nezamisliva okupljanja omladine, koja ga je rado primala u društvo, i posebno ispraćaji regruta u vojsci. Najsimpatičnija scena tih ispraćaja bila je njihova završnica. Zapravo, u kasnim noćnim satima, poslije dosta ispijenih čaša alkohola, pjesme, igre i šale, čemu je poseban ton davao Kum, pozdravljajući se sa budućim vojnikom, poželjeli bi mu sreću i zdrav povratak, te ga svi prisutni na ispraćaju, izuzev Kuma, u skladu sa običajima, koliko je ko imao, častili  određenom sumom novca. A on bi, praktično bez pozdrava, izgovarao uvijek iste riječi: „kume, viđećemo se ujutro na Galeb“, što je značilo da trenutno nema novca, ali da će śutra ujutro doći na autobus da se sa njim pozdravi i da ga parom časti, što se, naravno, nije nikad dogodilo. Tu „kovanicu“ smo mi mladi, u šali koristli kada je nekoga od naših drugova, povodom određenog veselja, trebalo častiti. U šetnji trgom, „prebirajući“ po uspomenama i tražeći u njima riječke „oriđinale“, neizbježan je i „susret“ sa četrdesetogodišnjakom srednjeg rasta,  prostrijelnog pogleda, oštrih pokreta, malo u laktovima povijenih i od tijela blago odvojenih  ruku, uvijek spremnih na brzu reakciju. Kad gođ bi zapadao u ta fantazmagorična stanja, koje je prouzrokovalo strastveno svakodnevno „gutanje“ popularnih romansiranih vestern publikacija, koje je stalno nosio u zadnjem džepu pantalona, ili spoljašnjem džepu sakoa, kao i saživljavanje sa vestern filmovima, koji su obrađivali Divlji zapad, dijeljenje pravde u revolveraškim obračunima, čiji su akteri bili stvarni, ili izmišljeni junaci poput Vajat Erpa i Old Šeterhenda..., u njegovoj vizuri sve je bilo u kaubojskoj atmosferi i arhitekturi. Za pojasom  je nosio od drveta istesan ili kakav đečji revolver - igračku, sa  spremnošću da ga u svakom času potegne, doživljavajući sebe kao najbržeg revolveraša, a u kafanu bi ulazio kao da su na njoj kaubojska vrata sa šarkama koje imaju opruge za njihovo vraćanje u prirodni položaj, snažno ih gurajući od sebe objema rukama, zastajući na ulazu u karakterističnoj pozi – polu raširenih nogu, ruku pored „revolvera“ i oštrim pogledom prelijećući preko stolova, kao što to čine „pravi“ – romansirani ili filmovani revolveraši, kako bi „otkrio“ eventualno prisustvo suparnika i njegove namjere. Kada bi neko od nas, tada momčića, pri susretu sa njim, uzviknuo „potegni“, izgovarajući njegovo ime, on bi oštro odgovorio, kao da se sve odvija u stvarnosti, „ne nego ti potegni prvi, dajem ti šansu  da preživiš“. 

 

USNULA LJEPOTICA

 Upravo, sve dosad, sopstvenim śećanjima, doživljajima i emocijama ispisano, je moja Rijeka - neiscrpna riznica/državna, kulturna i civilizacijska prijestonica, sa kojom sam odrastao i od najranijeg đetinjsta sa njenim istorijskim slojevima kroz život koračao, te „živa slika“  mojih prohujalih dana i utisnutih uspomena. Obje ove životne okolnosti su snažno uticale na oblikovanje mojeg bića, mada je ova druga - životnija, upečatljivija, snažnija, realnija i pitkija, formirana na sopstvenim iskustvima i doživljajima, ostavila dublji trag na mojem životnom putu i izgrađivanju ličnosti.  

Zato, kad gođ putujem u tu usnulu ljepoticu, uvijek sebi postavljam ista pitanja: Jesu li:  decenijska nebriga, koja je oronulost kuća duž nekadašnje pjace i izviše Sokata prouzrokovala, a na pojedinim mjestima umjesto objekata prazninu ostavila, kao da je varoš iz bombardovanja izašla ili za neki filmski ratni spektakl spremana; opustjela sastajališta i zaobišli putevi koji ljude dovode,  obezvrijedili njen nekadašnji urbani „stas“, utihnuli nadaleko pronošen i stican dobar glas, učinili ravnodušnom njeno negdašnje gostoprimstvo i otvorenost, ophrvali je letargičnošću i besperspektivnošću i ubili njeno „ljepotom ozareno lice“? Je li nekadašnji  čistoćom blistavi grad o kojem su riječki komunalci brinuli (porodica Roma kosovskih doseljenika koje je ova sredina toplo majčinski prigrlila, a oni joj sa ljubavlju, posvećenošću i marljivošću, kao da su u njoj rođeni i odrastali, vraćali), što je turista i putnik namjernik prepoznavao i njemu ih iz godine u godinu vraćao, sadašnjim izgledom zatamnio ondašnji njegov sajaj? Koliko je ta sumorna slika sadašnjosti, isprepletana  životom čovjeka i doma (kuće), koji je njegovim trajnim napuštanjem  i nebrizi predavanjem, sablasno samovao i tihom umiranju lagano koračao, dovoljno snažna da istrgne iz mene dio životne priče i ugasi emociju koja je proizvodila i proizvodi pozitivnu energiju? No, na sreću, sam dodir sa njom i ulazak u njene neodoljive dveri, rasprši sve moje sumorne  slutnje, i uvijek iznova,  iako je u nepovrat isčezlo dosta toga što je formiralo moju sliku Rijeke, budi  stara ośećanja i oživljava slike iz mog „spomenara“. Takva nesputana i spontana reakcija je prisutna pri susretu sa bilo kojim kultnim mjestom ili prostorom koji je obilježilo đetinjstvo i dio mladosti. Bilo da se radi o obilježavanju ekološke staze, koja je zapravo staza moga „bosonogog đetinjstva“, bilo o „susretu“ sa nekadašnjim riječkim bioskopom,  hotelom... No, sadašnji izgled ovih ruiniranih kultnih mjesta u meni, istovremeno, izaziva tugu i jed, što su nadležne vlasti  dozvolile da se nekadašnji omiljeni prostori riječkog okupljanja i kulturnog uzdizanja dovedu u ovakvo stanje. Tu pored ruiniranog hotela, sa nostalgijom se priśećam njegovog nekadašnjeg izgleda  i svega onog što je on značio za nekadašnje žitelje Rijeke, a posebno za mlade generacije, u ondašnjem, a i u prošlim vremenima. Samo što se naša generacija  zabavljala uz  zvuke gitare, a one prije nas uz svirku harmonike. Te žurke, priređivane polovinom pedesetih godina prošlog vijeka, za vrijeme subotnjih pazara - uglavnom ljeti u večernjim satima, bile su jedina zabava, tako da su privukovale veliku pažnju omladine, ali i ostalog stanovništva različitog socijalnog statusa i zanimanja, iz riječkih krajeva i šire. Njima su dosta često prisustvovale i poznate ličnosti iz svijeta kulture i umjetnosti, tako da Rijeka nije mamila samo njihovu umjetničku inspiraciju, već im je pružala mogućnost za zabavu i relaksaciju. Pored dvojice Riječana, nastvanika muzičkog V. Petričevića i M. Matavulja, koji je pośedovao osnovno muzičko obrazovanje, najzapaženije  nastupe na zabavama je imao jedan moj bliski rođak Novak, koji je harmoniku  naučio da svira u osnovnim školama za slijepu đecu i omladinu u Risnu i Perastu. Zabilježio je to i tadašnja legenda crnogorske i jugoslovenske radio reportaže, novinar Radio Titograda i publicista Radovan Jablan, u jednom razgovoru sa poznatim crnogorskim i jugoslovenskim pjesnikom i romanopiscem Dušanom Kostićem, koji mu je saopštio „da niko toliko omladine na zabavama nije okupljao kao jedan slijepi momak u hotelu na Rijeci“. (Kasnije, kroz život, ovaj rođak je završio fizioterpiju i sa svjetski poznatim doktor Brankom Nešovićem, specijalistom ortopedske hirurgije sa traumatologijom i sportskim ljekarem, dugo godina radio u bolnici na Banjici, đe je pored ostalih pacijenata, od sportskih povreda oporavljao tadašnja najznačajnija imena jugoslovenskog fudbala.)

 

(Nastaviće se)