Piše: Milorad Minjo Ražnatović

Tadašnji hotel „Obod“ nije služio samo za osnovne namjene, odnosno u njemu nijesu pružane samo ugostiteljsko-smještajne usluge i organizovane razne zabave, već su jedno vrijeme, do izgradnje nove zgrade, njegovi separei u prizemlju, korišćeni za potrebe riječke ambulante u kojoj su svakodnevno ordinirali ljekar opšte prakse i zubar sa pomoćnim osobljem. Smješten  na širokom nevisokom platou lijeve rječne obale, sa prostranom hotelskom baštom okrenutoj ka rijeci, sa koje se glavnim vratima ulazilo u restoran, kao i posebnim stepenišnim vratima prema hotelskim sobama na spratu, vjerovatno je zauzimao najljepše mjesto u ovom gradiću, a i sada taj prostor predstavlja pravi izazov za investitore. Hotel je u vrijeme besemučne prodaje svega i svačega prodat nekom ruskom „biznismenu“, koji je bio u obavezi da ga obnovi ili izgradi novi. Sada više nije ni važno koja je stranka tada bila na vlasti, već je porazno saznanje da nije ni cent u njegovu obnovu uložen i da je, najvjerovatnije, kupcu to „ulaganje“ poslužilo za pranje novca. Jedno je sigurno - bez hotela nema ni oporavka Rijeke. Bez ovog ugostiteljskog sadržaja nema njenog buđenja iz višedecenijskog sna. Nema ni ozbiljne valorizacije njenog turističkog potencijala niti obnove, bolje reći, rekonstrukcije kuća koje su se u skladnom nizu, više od dva vijeka, protezale uz riječku pijacu,  predstavljajući je kao arhitektonsko-urbanistički dobro uređen gradić.

Mnogi dosadašnji predśednici Prijestonice su  najavljivali bolje dane za Rijeku, nabrajajući brojne objekte koji će se obnoviti. U tim projekcijama je i bio hotel. To je ulivalo nadu i veselilo sve Riječane! Međutim, vlasti su se mijenjale - dolazile i odlazile, obećanja ostajala, a Rijeka sve više propadala. Propadao je sa njom i nekadašnji Hotel „Obod“, koji danas, svojim ruiniranim izgledom, tužno podśeća na sva ta silna obećanja. A, Rijeka ima izuzetno negativna iskustva sa obećanjima i u onom bivšem sistemu. Obećavano je i tada od strane vlasti, da će joj dosta pozamašna sredstva, koja su izdvajana za poplavljena područja, biti vraćena i uložena u oštećene objekte koje je voda godinama podlokavala, pa joj ni dinara ondašnjeg nije vraćeno. Obećavano je da je ni novi magistralni put neće zaobići... (Tih godina, prije početka izgradnje magistrale, u opticaju su bila tri projekta. Jedan od njih koji su „nudili“ Slovenci je bio usmjeren na valorizaciju jezera i Rijeke Crnojevića, i predviđao je, poput Jadranske magistrale, da saobraćajnica iz Titograda izađe na Skadarsko jezero, pored njega dođe do Rijeke i odatle prema Cetinju. Gajili su Riječani nadu u taj projekat koji bi   Rijeci ulio neki novi život i pružio šansu  da kroz turizam, na najbolji način koristi svoja prirodna, kultururna i istorijska bogatstva i spriječio raseljavanje. Raseljavanje, kojem, ni ’59 godine prošlog vijeka kada je Rijeka ostala bez opštine, njeno stanovništvo nije bilo naklonjeno - tek su zabilježeni sporadični slučajevi i oni se vezuju za bivše opštinske funkcionere i dio administracije koji su prešli da rade u cetinjsku opštinu, dobijajući na Cetinje stanove. Riječanima se nije selilo iz Rijeke, jer su tu, pored već navedenog, imali prehrambene, tekstilne i prodavnice garderobe, kao i prodavnice bijele tehnike, elektrotehničkih uređaja i gvožđaru sa poljorivrednim alatima, dakle sve sadržaje kao u velikom gradu, miran život i  klimu koja se samo poželjet može – toplih ljeta i blagih zima, gotovo bez, jakih mrazeva, sniježnih padavina i hladnih śevernih vjetrova; jer su imali dobru i redovnu saobraćajnu vezu sa Titogradom i Cetinjem - pored riječkog „Galeba“, koji je saobraćao za Cetinje, dva puta dnevno je od Titograda do Rijeke i nazad, saobraćao autobus Gradskog saobraćajnog preduzeća iz Titograda, a uz to su, nekoliko puta dnevno, na redovnoj liniji od Cetinja ka Titogradu i obratno, prolazili autobusi cetinjskog Saobraćajnog preduzeća „Tara“, koje je držalo i međurepubličke linije prema Beogradu, Splitu... -, tako da su Riječani sve svoje radne i privatne obaveze mogli obaviti na vrijeme; jer je vladala jedna familijarna, prisna atmosfera i iskreni međuljudski odnosi; jer su joj, zbog svega što je pružala, bili privrženi i gajili ogromnu ljubav prema njoj.) Međutim, ništa od toga. Tadašnje cetinjsko i republičko rukovodstvo nije bilo svjesno  potencijala Rijeke i dugoročne koristi od realizacije gore navedenog projekta, niti je bilo naklonjeno Rijeci i njenom „životu“.  Magistralni zaobilazak Rijeke je definitivno ugasio život u njoj, prinudio Riječane na odlazak i  raselio je, a njeno arhitektonsko i kulturno nasljeđe prepuštio zubu vremena, koje ga je potpuno devastiralo. Zbog toga se postavlja pitanje, zašto bi današnja obećanja imala neku drugačiju vrijednost od ondašnjih!?

Povremene pośete Rijeci doskora sam najčešće koristio da se vidim sa mojim drugovima iz đetinjstva i mladosti Šatom i Ćobom[1], koji su iz te naše generacije, jedini ostali privrženi ovoj varošici, provodeći veliki dio vremena u njoj, iako već decenijama nijesu njeni stanovnici. Ti susreti nijesu mogli proći bez kratkog svraćanja u neku od riječkih kafana nalik onim iz mladosti - samo što su sada oni drveni, teški stolovi i stolice zamijenjeni mnogo lakšim, od plastike i aluminijuma rađeni -, da bih ponovo ośetio dah  minulog života, koji budi uspomene na te lijepe dane, na drugove  i događaje vezane za njih. Pred očima mi promiču likovi riječkih đevojaka i momaka i njihovih prepoznatljivih osobina, a posebno onih  sa kojima sam u đetinjstvu i mladosti najviše vremena provodio, hljeb, ideje, snove i „tajne“ dijelio, sa nekim se kasnije okumio, ili iskreno druženje, i poslije seljenja iz Rijeke, kroz život nastavio: Ćekovog starocrnogorskog moralnog kova, blagorodnog, ośećajnog i nenametljivog prirodnog soja, đačkog i studentskg potencijala i nesvakidašnjeg radnog elana; Mišovog (nažalost više nije sa nama ali jeste u našim śećanjima i pričama) mladalačkog šarma, humornog dara, širokogrudog stava, ośećaja i ponašanja, te ozbiljnog rukovodnog dara; Batovih zavodničkih vještina,  vozačkih bravura, moreplovačkih „avantura“ i  kavaljerskih manira - sa društvom trošenih, po svjetskim morima, mukom zarađenih, „talira“; Milanove mudrosti, smirenosti, skromnosti i temeljnosti, a u „tuđini“ sa velikim radom, zalaganjem i odricanjem stekao više obrazovanje, radno angažovanje i poštovanje i obezbijedio časno bitisanje; Pavlove inteligentnosti, školskim i studentskim obavezama posvećenosti, a kasnije i ozbiljne naučne predanosti; Vaskove numizmatičke strastvenosti, neobične čazbenosti, stalnog „išćerivanja“ svojeg viđenja pravednosti i uvijek za „megdan“ spremnosti; Šatovog blagog, iskrenog i postojanog mentaliteta, nepokolebljivog crnogorskog identiteta (i pored preseljenja i višedecenijskog u Srbiji življenja), te neostvarenog fudbalskog talenta zbog očnog deformiteta; Ćobine pronicljivosti, specifične duhovitosti, simpatične boemske „nadmenosti“, istorijskog crnogorskog nasljeđa svjesnosti i raspravama na tu temu sklonosti, te u odbrani svojih stavova tvrde istrajnosti i beskompromisnosti...

NADA U BUĐENJE I OZDRAVLJENJE

I tako, svaki susret sa Rijekom obogaćen je novom emocijom i doživljajem, koji će se trajno „useliti“ u śećanje i moju dušu, đe će, zaogrnut njenom toplinom, pronaći „nov i spokojan život“, koji će biti „uznemiren“ jedino nekim novim susretom sa njom, ili povremenim i privremenim oživljavanjima - kroz priče, śećanja i prelistavanje starih požućelih albuma - njenih minulih i životom ispunjenih vremena, donoseći tako  duši  ponovna radovanja. A svaki rastanak sa njom na neki način biva tužan i pun śete, jer sam svjestan neumitne istine da je  Rijeka prepuštena sama sebi, da  živi od događaja do događaja, da i mi koji je nosimo u śećanjima i srcima, vraćajući joj se da bi ośetili dah naše mladosti i prikupili novu energiju, gotovo ništa ne činimo, ili nemamo mogućnosti i realnog uticaja da nešto činimo, kako bi je vratili na dobre stare staze i podstakli njen izlazak iz „agonije“ koja se ogleda u laganom umiranju svega što je u njoj nekad bio sinonim za život. Ostaje nada, a ona zadnja umire, da će vlasti a i  uticajni ljudi iz politike, biznisa, kulture, ekologije i drugih oblasti, koji su na bilo koji način vezani za ovaj gradić,  mnogo više svoje energije i vremena posvetiti oporavku Rijeke, kako bi je „osposobili“ za „življenje punog života“. Jer, osim rekokonstruisane pjace i njenog pretvaranja u trg i par novootvorenih privatnih ugostiteljskih objekata (otvaranje još tri restorana, te rekonstrukcije i pretvaranja u motel nekadašnje stambene dvospratnice, koja je u narodu poznatija kao „Matanovića kuća“ - naziv je dobila po nekadašnjem vlasniku), država i prijestonica nijesu ništa učinili u pravcu stvaranja uslova na izradi projekata za  obnovu oronulih objekata i hotela na nekadašnjoj Riječkoj pjaci, kao ni na  valorizaciji  prirodnog i kulturno-istorijskog bogatstva, što bi ovu varošicu vratilo u život i učinilo je jednom od najljepših i najatraktivnijih turističkih mjesta u našoj državi. Pojedinačni primjeri pravog pristupa sa željom da  Rijeci udahnu neki novi život i putem obogaćenih sadržaja  predstave javnosti svu njenu raskošnu ljepotu, otrgnu je od „ubijajućeg samovanja“ i pokušaju probuditi  institucije i pojedince koji mogu pružiti pomoć na njenom bržem „ozdravljenju“, oličeni u ugostiteljskim ulaganjima, te organizacijama povremenih, turističko promotivnih i ekološko edukativnih manifestacija (priređivanje pazara na kojima se izlažu proizvodi iz Riječke nahije, obilježavanje eko staza, organizovanje grupnih pośeta kulturno-istorijskim i prirodnim znamenitostima itd.), iako nedovoljni (bez snažnijeg i osmišljenijeg uključivanja lokalne zajednice i države na revitalizaciji i zaštititi kulturno-istorijskog i prirodnog bogatstva), ipak pokazuju da za Rijeku nada nije izgubljena. Da će u njoj život strujati sve dok postoje oni koji shvataju da se svojem zavičaju nikad ne mogu odužiti, jer su sa njim stasavali,  njegove vrijednosti upijali, zavičajnim ljepotama darivani i ljubavlju obasjavani, a sve to i svojem potomstvu u amanet ostavili. Oni koji je vole i žele joj nesebično dobrom uzvraćati, istinski oplemenjavati, svoju energiju njoj predavati, a širu društvenu zajednicu na djelotvornu akciju podsticati, kako bi mogli njenu arhitekturu i ekonomiju revitalizovati, kulturno – istorijske i prirodne vrijednosti sačuvati i obogaćivati, a sve zajedno društveno i turistički valorizovati.

(Kraj)