''...mjesto u tuđini je lijepo, ali nikad tako lijepo kao ono u domovini. I najednom se nađem ispod Komova, pa mislim na Kuče, pa na Crmnicu, pa na Čevo i Vasojeviće... Tu na mjestu koje nosi ime Izvor sreće, ja se moram vratiti djetinjstvu barem na trenutak, djetinjstvu i svom izvoru sreće, Veljem dolu, Maloj rijeci, livadama i ublovima, zdravcu i kačamaku i onoj vodi na Komovima blizu Carina''
Vojo Gardašević je igračku karijeru gradio u Budućnosti, Sutjesci i Holandiji.U generaciji Budućnosti koja je 1965. igrala finale Kupa sa Dinamom bio je u tandemu sa Mišom Folićem i u tom periodu smatrani su medju najboljim bekovskim parovima u zemlji.
Trenersku karijeru napravio je uglavnom u inostranstvu i ostaje upamćen kao stručnjak, jedini iz Crne Gore,koji je bio na čelu tri reprezentacije:Iraka, Kenije i Sejšela.Ipak,trenersku životnu želju nije ostvario-da vodi Budućnost.
Crnogorska pravoslavna crkva je primjer Crkve koja živi crkveni život uz velike žrtve svih klirika i mnogih laika, koji su uz Božju pomoć ponijeli i nose svoj krst, i stoga zaslužuje pohvalu, ističe u obraćanju javnosti vladika Mihailo.
Nepoznavanje i nerazumijevanje vlastite istorije razlog je da se skoro vijek i po kasnije može čuti i pročitati kako je Crna Gora 13. jula 1878. godine stekla državnu nezavisnost. Ovakvom neutemeljenom formulacijom naravno ne povećava se simbolički značaj 13. jula već se svjesno ili nesvjesno devalvira viševjekovna oslobodilačka borba crnogorskog naroda čiji rezultat je i činjenica da nakon 1785. pa sve do 1916. godine na Cetinje, u hram crnogorske slobode nije kročila osvajačka noga
