Dokolica

Goran Sekulović: Četrdeset godina od smrti Radovana Zogovića (1907-1986)

Radovan Zogović ili: ''Da umrem mlad, da ruke ne skrstim čak ni mrtav’ (IV)

Apr 20, 2026 0 Komentara

(15 riječi)

U jednom trenu Zogović je naglo i odsudno duhovno odrastao spoznavši sve što je trebao, mogao i htio, i što je najvažnije – spoznavši što ne treba, što ne smije i što nikako ne može i neće prihvatiti i biti, a to je ''lako'' mogao odlučiti kada je vidio kako srpski žandarmi pljuju, mrcvare i šutiraju odranije neljudski izmučena, iznemogla i izranjavana tijela već mrtvih komita. Bila je to inicijalna kapisla rođenja budućeg sudbinskog odnosa ne samo prema Crnoj Gori i patnjama i stradanjima i viteškim pobjedama Crnogoraca, već i prema patnji i nepravdi uopšte, prema univerzalnim vrijednostima duha, dobra, istine, slobode i pravde i najdublje ljudske potrebe neizostavne borbe za njihovu pobjedu i za njihovo oživotvorenje u čitavom čovječanstvu. Ta scena koja je imala nesumnjivo dramatični naboj i očigledni istorijski čas i nadasve ogromnu i nezamjenljivu vaspitnu i obrazovnu funkciju u jednom malom-velikom detalju, morala je i imala je za Zogovića sudbinski i proročki karakter i biće!

 

 

 

Usvojivši prisustvom toj sceni zov apsolutnog prometejstva, Zogović je nužno, neizbježno i fatalistički, već tog časa, potpisao svoj život ovjerivši i uvjerivši! ga da treba da prođe i da bude upravo onakav kakav je i bio i prošao! A to je značilo da će pjesnik biti na udaru i proganjan od svih mogućih režima, kako onih koji ne kriju da su na strani silnih, moćnih i tirjanski pozicioniranih u svijetu i životu, već i onih koji su na riječima upravo na suprotnim vrijednosnim, dakle ljudskim i očovječenim stranama, stranama pravde, istine i jednakosti, ali u praksi su takođe skloni da proganjaju, hajkaju i nište slobodnu ljudsku riječ i misao! Taj čudesni trenutak u kome je Zogović meteorski i bljeskom munje spoznao što mu valja (u)činiti u životu i u svijetu, vrlo se reljefno i ilustrativno može osvijetliti i uviđeti sljedećim stihovima iz ''Epa o Giglamešu''[1]: ''Kad čuvar i vratar pušta dušu/ iz Podzemlja na svetlo i novorođene/pozdravi sunve, tada se odmah sakupljaju/silni Anunaki, veliki duhovi, i Mametum,/koja stvara sudbinu, da zajedno/odrede tok života./Oni određuju dane života, ali ne broje dane smrti''. Dani života nijesu samo obični brojevi i kvantitet, već i sadržaj i kvalitet njegovog trajanja. Tako da dani – ljudskost, čovještvo i čovječnost, humanizam i čovjekoljublje, istinitost i etičnost, moralnost i vrlina –  života određuju i ''broje'', osadržavaju i ispunjavaju i ''dane'' smrti. To pokazuje i pjesničko i ukupno književno i životno djelo Radovana Zogovića. Najbolje i najilustrativnije to potvrđuje sudbina koju je Zogović doživio nakon smrti kada njegov grob na Kosovu i Metohiji nije diran, odnosno rušen tokom tamošnjih masovnih albanskih protesta i političkih i vojnih pokreta i akcija krajem dvadesetog vijeka. (I) smrt je dio života. Život, odnosno život života je kriterijum ''života'' smrti. Etičko i životno moralno načelo, ako je bilo prisutno u bivstvovanju pojedinca, to je ono što daje ili  (ako ga nije bilo!) ne daje spominjanje i sjećanje po dobrome i vrlinama nakon prestanka života, odnosno u smrti i ''tokom'' smrti. Dakle, još jednom – dani života određuju i ''broje'', osadržavaju i ispunjavaju i ''dane'' smrti.[2]       

''Ja sam gdje bije i gdje boli, sav na ratištu''

Sam Zogović je čini se dovoljno i životno i poetski! objasnio i obrazložio koji je, kakav i koliki bio okidač za njegovu sudbinsku upućenost nepokorstvu, sporništvu, neugodništvu, revoltništvu, pobunjeništvu i buntovništvu. U poetskom smislu to se posebno očituje u knjizi ''Artikulisana riječ''. Miraš Martinović piše: ''Artikulisana riječ je najznačajnija pjesnička knjiga druge polovine dvadesetog vijeka, na jugoslovenskim prostorima. Ovaj sud su izrekli autoriteti za davanje takvih sudova… ona je pjesnička vertikala, poetika i etika, dva postulata koji se u ovim pjesmama blisko prožimaju, a u kompletnoj knjizi postaju jedno…Najveći dio knjige je nastajao tokom pjesnikove šesnaestogodišnje izopštenosti iz društvenog i književnog života. Za to vrijeme, a to nije mali period, Zogović ne objavljuje. Nema ga u časopisima, u književnom životu. Prije objavljivanja ove knjige, desila se Krležina posjeta, nakon što je na Brionima, na najvišem mjestu, tražio Zogovićevu životnu i literarnu rehabilitaciju. Nakon te posjete Krleža u zagrebačkom časopisu Forum, čiji je gavni urednik, objavljuje rukovet Zogovićevih pjesma, ne krijući i zadovoljstvo i zadivljenost struktorom, duhom i veličinom te poezije, što će izraziti u razgovorima koje je sa njim vodio Enes Čengić, ali i u pismu koje je u to vrijeme pisao Zogoviću. Onda slijedi Prosvetino izdanje, pjesnikov povratak među čitaoce, ne i u društveni život. U tom smislu je i dalje izopštenik. Srećna okolnost za literatutru.

Aritikulisana riječ je knjiga dubokih presabiranja, velike sinteze i visokih pjesničkih dometa. U nekom smislu jovovska. Dijalog sa sobom i vremenom, koji nije lako voditi. Dijalog koji podrazumijeva duboki osjećaj za onaj mandeljštamovski šum vremena, veliku odgovornost, do kraja probuđenu savjest.’’[3]

Upravo je Zogovićeva autentično humanistička, i ljudski i umjetnički bogata poezija – ‘’poetika i etika’’! – učinila da su njegovi kriterijumi za procjenjivanje poezije i književnosti bili izuzetno zahtijevni i strogi, ali pravedni: ‘’Za Zogovića poezija i proza ​​koja je sedamdesetih godina, i kasnije, objavljivana u crnogorskim časopisima nije donosila novine. Pojašnjavao je: ‘Osim rijetkih izuzetaka, to je epigonsko 'spisateljstvo' ili mučenje riječi, upinjanje da ono što se kaže ni po koju cijenu ne bude jednostavno… Čak i u Lalića naiđem na nešto što me ne oduševi. A dobar mi se zapamtio Kostićev ciklus gorko-ironičnih pjesama, kao i Brkovićeve pjesme iz knjige sa putovanja u Sovjetski savez’.’’[4]

Iz ''Artikulisane riječi'' se vidi da je besmrtnost vječne pobune i nemirenja sa nepravdom i zlom, represijom i nasiljem (''ja sam gdje bije i gdje boli, sav na ratištu''),[5] besmrtnost tkanja Zogovićeve majke[6] – od koje mu je, kako on sam kaže, i došao prometejski pobunjenički dar – koje je još u ranom đetinjstvu upoznao, ''...(pored tebe je zasio tvoj dječuljak)...'': ''Kako, otvoreno negdje, vrijeme od vazduha i od ulja/teče, i kako se, otkad te nema, osjeća kako teče!/I što više teče, to više udaljava obalu tvoju, tvoj brežuljak,/koji se svake jeseni, bolesnički podlije i oteče.//... Ti tkaš, ti tkaš neumorno u onom sklonitom dijelu naše sobe,/uz 'mali prozor', naknadno prorezan za tvoj razboj.//Svečana, usredsređena, ruku još mokrih od suđa, ali ornih,/ti stupaš u razboj – ti si tu u prvom zamahu sjemenom prvi ratar!/I već kroz tanke, iskošene žice sunca u viru čunak roni,/već bdiju brdila, već trupka po podu teška natra.//Ja strepim: pući će brdo, razletjeće se ludi skačci,/a ti još upireš pesnicom u tkanje – da postav odnekud nije mlećak?/Takva je već tvoja mjera: jesu li ljudi – to umjelci i junaci,/je li žena – hitrica, majstor i tkanja i cijeđa.//Tkaj, majko! Od svakog udarca otkidaju se, sveista, lete nazad/pera povezače tvoje – tako se, u plavom viru, iz kose baca plavet!/Od svakog udarca prozor tvoj, svakim staklom, zazvoni i zamlaza,/razboj se trgne i poskoči od poda - ludi lafet!... A zagledam li se: ti, oduprta o uzde (pored tebe je zasio tvoj dječuljak),/goniš zapregu na prostor, talasast, mećavom svu noć krečen./Ti tkaš, ti tkaš... I sve dalja biva obala tvoja, tvoj brežuljak,/koji se, svake jeseni, miokardično podlije i oteče.'' (Pjesma ''Besmrtnost tkalje'')