Piše: Borislav Cimeša

Pojmove i vrijednosti junačke slobode i časti S. Drljević nalazi fundirane u Njegoševom pogledu na svijet. O njima on veli:

„Nakon antičkih grčkih pjesnika i filozofa najveći pjesnik i filozof na Jugoiztoku, crnogorski vladika i pjesnik Petar II Petrović Njegoš, u svom najvećem djelu ‘Gorski Vijenac’, kaže za Crnu Goru, da je gnijezdo junačke slobode. Pojam junačke slobode nema nijedan drugi narod Jugoiztoka osim Crnogoraca. Stoji prema pojmu građanske slobode zapadnih demokracija u odnosu, u kome stoji istina prema laži. Junačka sloboda je pravo naoružanoga junaka, da u odbranu svoje časti upotriebi oružje protiv svakoga, pa i protiv državnih organa u toku njihova službenoga rada.

Građanska sloboda je iluzija razoružanih ljudi da su slobodni. Pojam junačke slobode uzidan je u temelje crnogorskog pogleda na sviet, koji nema ničega zajedničkog s pogledom na sviet bilo koga drugoga naroda na Jugoiztoku.

Borba se vodi za obraz junački, tj. za čast naroda i čast pojedinca, kojih nema bez slobode

Cijelo obrazložene koje se daje u Gorskom vijencu o ubistvu otpadnika od crnogorske države nije zasnovano na religijskom fanatizmu. To dokazuju i riječi vladike Danila: ‘Udri za krst, za obraz junački’, i njegov poziv, da se ‘oltar pravi na kamen krvavi’. Krst se spominje samo zato, što je izdaja krsta odvela putem zločina veleizdaje, a borba se vodi za obraz junački, t. j. za čast naroda i čast pojedinca, kojih nema bez slobode. To se vidi i iz govora igumana Stefana, koji za čast kaže, da je slava i svetinja narodna. U ostalom, na kamenu krvavome ne pravi se kršćanski oltar, nego samo oltar narodne slobode. Po crnogorskom pogledu na sviet istu cienu s čašću ima samo junačtvo. Čast je izuzeta od primjene bilo koga mjerila zemaljskih vriednosti i prenesena u carstvo religije a junačtvo je uzdignuto u nedogledne visine nad sve ostale ljudske vrline. Junačtvo je piće najslađe duševno, kojijem se pjane pokoljenja. ‘Ono je vječna zublja vječne pomrčine, koja niti dogori niti svjetlost gubi’ (Gorski Vijenac). Ljudska je dužnost boriti se protiv zla, a samo je junačtvo jače od svakoga zla. Zbog toga su bez junačtva sve ljudske vrline pomrčina, a junačtvo je zublja, koja vječno plamti, koja nikada svjetlost ne gubi. Na sjajniji priestol junačtvo nije nikada podignuto niti mu je ikada od ove pjesme ljepša izpjevana.

Crnogorski pojam junaštva nije isto, što i pojam hrabrosti. Čojstvo t. j. vjemost zadanoj rieči i velikodušnost prema slabijima, nuždno je sadržano u definiciji pojma junačtva, dok nije isti slučaj kod hrabrosti. Svaki junak je hrabar, ali svaki hrabar čovjek nije junak. Hrabar je i lopov, koji provali u tuđu kuću, da je pokrade, ali nije junak”.

Slavu Crne Gore ovjekovječili su, uz ostale pjesnike, i pjesnički kraljevi Alfred Tenison i A. S. Puškin

Čast, pravo i sloboda jedino su blago Crne Gore i Crnogorstva, a slava njihov jedini kapital. Ovaj aksiološki sistem izgradio je u vjekovnoj i vječnoj borbi („Borbi neprestanoj”) crnogorski heroičarski čovjek. Njegova heroika svoju rezultantu nalazi u pjesmi, epici, eposu i tužbalici kao i kultu smrti. Drljević ih pokatkad zove i elegijama: „Elegije, koje se u slavu pokojnika i njegova rada recitiraju prilikom ukopa, zovu se naricaljke (Klagelieder). Najčuvenija naricaljka u svjetskoj književnosti jest Homerova Odiseja, a najpoznatija crnogorska naricaljka je ona u Gorskom Vijencu, kojom sestra oplakuje svoga poginuloga brata Batrića i sudbinu njegove đece, koja su njegovom pogibijom ostala bez otca, te bol njegovih sestara i sudbinu njegova otca, koji je, izgubivši sina, ostao u starosti bez hranitelja”.

Dakle, veli on, kao i Homerovi Grci naricaljke (tužbalice) imaju jednako i Crnogorci a „nemaju ih ostali narodi Jugoistoka. Sve naricaljke imaju isti metar kao i Homerova Odiseja i jednako se skandiraju”.

„Crna Gora je u svietu poznata po vojničkom duhu svoga naroda. Ona je sa sobom spojila slavu, da je jedina od zemalja na europskom Jugoiztoku uspjela oduprieti se svim pokušajima Turske, daje pokori svojoj državnoj vlasti. Kroz sve vjekove svoje vladavine nad Balkanom Turska nikada nije prestajala pokušavati da osvoji Crnu Goru i nikada nije uspjela. Tu slavu Crne Gore ovjekovječili su, uz ostale pjesnike, i pjesnički kraljevi Alfred Tenison i A. S. Puškin”.

„Dva spjeva, koji su, osamljeni u književnosti Južnih Slovena, dostigli ponosnu visinu malog broja remek djela svjetske književnosti Gorski vijenac i Smrt Smail-age Čengića himne su djelima crnogorskih seljaka”.

                                                  (Nastaviće se)