Piše: Borislav Cimeša

Crnogorski idealizam u pravu je potpuna apstrakcija materijalizma i koristoljublja. O tome Drljević govori:

„Crnogorci su ponavljali s oduševljenjem knjaževu krilaticu: Tko ne dođe preda me za šesticu, ne vriedi šestice'. Nije moguće snažnije izraziti crnogorski idealizam u pravu. Nije moguće jače naglasiti, da se u parnici ne radi toliko o ekonomskom interesu, koji je njom doveden u pitanje, koliko o pravu, za koje se parnicom bori. Ovo iznosim, da se vidi, odkuda je knjazu bilo jasno, da crnogorski građanski zakon ne može biti drugo do kodifikacija crnogorskoga običajnoga prava. On ne može biti ni prepis ni prerada tuđih zakona. On mora biti samo crnogorski i ničiji više. Tako ogromnom poslu nije dorastao svaki profesor građanskoga prava. Mora se tražiti pravni genij. Pa ni on mu nije dorastao, ako njegov pogled na sviet nije srodan gotovo identičan s crnogorskim pogledom na sviet. Mora osjećati Lovćen i djela njegova, da bi mogao iz crnogorskih pravnih običaja stvoriti zakonski sistem, koji će pronieti Europom slavu svoga stvaraoca i biti ponos Crne Gore. To je bila misao knjaza Nikole. Tražio je čovjeka, pozvana za stvaranje velikih djela i našao ga je u gniezdu velikana, u Dubrovniku, u osobi Dr. Baltazara Bogišića, javnoga redovitoga profesora na pravnom fakultetu sveučilišta u Odesi i ruskog pravnog državnog savjetnika."[1]

Unutrašnja državna organizacija Crne Gore stoljećima se razvijala na atipičnom i specifičnom institutu plemena koje se ne smije redukovati na prvobitnu rodovsku krvnu organizaciju već je znatno kompleksniji fenomen administrativno-upravnog, teritorijalnog i vojnog karaktera i konstituensa državnog života. Po Drljeviću plemenski separatizam i autarhičnost bila je opreka bržem razvoju centralne dražavne vlasti Crne Gore koja je stoga predstavljala konfederaciju plemena. Snaga i ugled plemena, bratstva i pojedinca mjerio se iz njihovih krvavih doprinosa intaktnoj slobodi i žrtava za slobodu i dobro Crne Gore. Čitav život ovih strukturnih elemenata crnogorske države, naroda, nacije i društva proticao je u međusobnom agonu, čestim konfliktima, ali i saradnji i koegzistenciji. Ujedno i u slavi kao i u teretu sramote. U Crnoj Gori ovi su instituti davali značaj pojedincu. Ali je važila i dogma: ne daje ugled čovjeku položaj nego obrnuto.

„Kontrolirani su i pojedinac i bratstvo i pleme. I pojedinac i bratstvo i pleme kontroliraju druge. -Samo stoljeća i borba za samoodržanje, ta dva najgenialnija zakonodavca, udruženi s rasom, koja je sposobna za više i najviše oblike ljudske zajednice, kadri su izgraditi takav sistem kontrole. Taj sistem je omogućio, da naoružani narod, kao što je prije spomenuto, bude jedina oružana sila u službi pravnoga poredka.

Takvu je organizaciju naroda i države zatekao knjaz Nikola i zadržao ju je kroz cijelo vrijeme svoje vladavine.

I dobro je uradio, jer nije moguće ni zamisliti pravni poredak sigurniji od onoga, koji čuva cio naoružani narod. Za cijelo vrijeme vladavine knjaza Nikole u Crnoj Gori nije bilo ubojstva iz koristoljublja. Zar je moguće jači dokaz za moralnu snagu pravnoga poredka?

Vjernost naroda svojim pravnim običajima izazivala je divljenje knjaza Nikole i pokazala put njegovoj vladavini. On je s ponosom izticao svoju vjernost pravcu, koji su dala stoljeća crnogorskom narodnom i državnom uređenju".^[2]

    (Nastaviće se)