Piše: Goran Sekulović

Ovo jeste i s obzirom na zamašnost i sveobuhvatnost Vulanovićevog pjesničkog stvaralaštva, samo i može biti jedan mali, sitni, samo djelić i djeličak osvrta i pogleda na njegovu poeziju i kroz nju njegov iskazani složeni i svestrani, iznijansirani i polivalentni, pogled na svijet, na čovjeka, život i vasionu, na čovječanstvo u cjelini, opštu povijesnicu, ali u njoj nadasve na Crnu Goru, Crnogorce, njihove (u odnosu na prirodu i karakter moralno-viteškog čina) i višekratne i konstantno-vječne, tj., čini se, nikad i neprestajuće i nepresahle moralne i egzistencijalne uzlete, vrhove i postignuća, iznad i mogućega, logičnoga i čak i od Boga dopuštenoga i očekivanoga, ali i padove, sunovrate i lomivrate gotovo do granica iščeznuća i nestanka, te nalaženja upravo u toj tački Nade i Snage za Vaskrsenje i Pobjedu tada, dakle, kada su svi viđeli konačnu crnogorsku Pogibiju, Poraz i Ništavilo, od koga nema dalje nikuđ i ni koraka i ni makac naprijed i u buduće. Ali, zna Vulanović, kao što je znao i Njegoš (čiju ogromnu śenku on ne shvata kao teret već kao moćnu inicijacijsku početnu tačku pjevanja i mišljenja), kao što su znali i Helderlin i Hajdeger (koga Vulanović rado pominje kao jednu od svojih inspirativnijih literatura), da se u Opasnosti krije i nalazi ono Spasonosno (''i cijeli ovi besporeci / po poretku nekome sljeduju''), što je on, dakle na njegoševskom tragu, ovaplotio i na opštem, čovječansko-kosmičkom, ali i na crnogorskom posebnom  planu. Tako, pjesnik u ''Njegoševoj bilježnici'' (1987) zebe: ''da će Svinga nesita / unučad mi lučit, da trag im utre, / iskopat znamen ispred moga doma, / gdje bjeh mandarin nebeske imperije''.

A kao da se u sljedećim stihovima iz iste zbirke pjesama koji izražavaju vjeru u spasonosnu luču-moć budućnosti, nalazi i ogleda sveriješavajuća pjesnikova utopijska sinteza kao uspjelog borbenog odgovora na sve udare zla, kako onih sa plana opštečovječanskog tako i onog posebnog zla koji kidiše na sve što je crnogorsko:  ''Evropa mrtva, sa hiljadu lica, / s nategom priznaće narod moj, / zemlja će sinuti prostorom / donijeta na duh opšti i na mišcu... / U dalekoj jednoj budućoj točki / vaskrsnutu vidim svoju zvijezdu, / kako nad narodom mojim plovi.''

No, prije ovog trijumfalnog pobjedničkog konačnog povratka i stvaralačkog smiraja i afirmisanja crnogorskog duha i pogleda ns svijet,  Pjesnik prolazi kroz pakao sumnji, bojazni, strahova, nedoumica, dilema, razočaranja… Jasno poručuje da je čovječanstvo i emotivno i intelektualno, i spoznajno i djelatno, i etički i estetski – mrtvo: ‘’Otvrdlo je srce, isušio se duh. / Niko neće plemenito, no ‘korisno’. / Zamjenjuju vitkost konja brektavim traktorom’’ (u pjesmi ‘’Milosav Krstov  govori u noći pred kućom iza drveća’’ iz zbirke ‘’Dobrik’’ – 2007. g.).

Kao da je poput Igumana Stefana (‘’Sve što biva i što može biti, / meni ništa nije nepoznato; /…Sv’jet je ovaj tiran tiraninu, / a kamoli duši blagorodnoj!’’), ‘’pro)čitao’’ sve događaje (‘’Sve je san, kaže promućurni Bodrijar – / čitav život je jedan metež – i na bojištima, i u gradovima, / i u dubini naših duša’’ – iz pjesme ‘’Prisjećanje na Bogmilovićima’’, zbirka ‘’Dobrik’’, 2007.), u vremenskom slijedu prošlosti-sadašnjosti-budućnosti (je li luda i previše optimistička nada tumačiti ih u smislu teze-antiteze-sinteze?!), te shodno tome u pjesmi ‘’Milosav Krstov…’’ konstatuje da ‘’Zlo ispoljava veliku sabranost /… Nikoga ne čeka čisto mjesto. / … Više se ne misli kako da se smrskaju lobanje vojnika, / već kako da se raznesu pozamašni komadi kontinenata’’, a u pjesmi ‘’Sunovrat’’ bilježi: ‘’Vrijeme sumorno, teško, prijepotopsko. Škripe oluje,/ kiša je štropot krvi…/ Čovjek nema nikakvu vrijednost/… Oteto je pramenje misli/ kojima se biće liječi.’’ Vulanović je sve negativne društvene procese – i spram prirodnog okruženja i spram čovjeka samog i njegove ljudske prirode – doveo do takve i tolike poetske tačke kulminacije da  je po njemu nesumnjiva činjenica da i priroda kažnjava čovjeka zbog njegovog antropološkog ludila.

I crnogorski nacionalni povijesni lomovi, s jedne, i zla u ljudskom rodu u cjelini, čak i u kosmičkoj ravni, s druge strane, čitaju se i u stihovima pjesme ‘’Apokalipsa’’: ‘’…bolje da su ljudsko meso/ u pustinji potezali zvjerovi,/ no što je sječeno kao ulog za otadžbinu,/ obilježeno spomenikom koji već obaraju,/ kada vladaju opake sile,/ čemu se narod nije kadar oduprijeti,/…damar zla kuca iz Okeana udarajući potmulo u ljudska srca…čovjek sve krvožedniji i sve luđi,/ mora se dižu na gradove i kopna,/ vulkani se tresu zadriglog grla,/ Kron se uznemirio u svojoj zlatnoj odaji,/ ljudima slijedi ognjena oluja.’’

Vulanovićevo pjesničko, a to znači najdublje, iskreno, tragično, beskrajno, veličanstveno, ośećanje bitka svijeta i čovjeka kao takvog – bitka u isti  mah i graditeljsko-kreativnog i destruktivno-rušilačkog – posredovano, poduprto, osnaženo i posvjedočeno je istim takvim ośećanjem i crnogorske istorijske, nacionalne i državotvorne sudbine, dakle, i uzletima i posrnućima Crne Gore i crnogorskog naroda. I obrnuto. Svekoliko zlehuda povijesnica Crnogoraca dodaje negativnom registru čovječanstva kojega Vulanović pomno bilježi i revnosno vodi, još jedan strašan udes, pjesniku svakako najbolniji i najteži, ali u etičkom smislu i, paradoksalno, najdraži, jer pruža priliku da se još jednom na djelu iskažu najljepše i najviteškije osobine Crnogoraca  i njihove Biblije-’’Gorskog vijenca’’ oličene u Njegoševom stihu ’’Neka bude što biti ne može!’’.

I kao da se ne zna, ni u stvarnosti, ni u Vulanovićevoj poeziji, što preteže i nadmašuje svojom pogibeljnošću, ništavnošću, ništarabotnošću i ništožnošću: onaj Kiklop opšte-čovječanskijeg i univerzalnijeg karaktera zla (koji je svakako ontološko-genealoški dublji i korijenitiji, ali povrh svega, i dalji, no koji je toliko svuda rasprostranjen i raširen, osobito u naličju savremene civilizacije-globalizacije, da smo praktično samo jedan mali, skoro neznatan njegov dio, pa ga nužno ośećamo u velikoj, čak najvećoj mjeri kao svoje sopstveno zlo), ili pak onaj drugi, ne mali, ali u svakom slučaju kvantitativno (a što se tiče ’’kvaliteta’’ zla ko zna?!) manji, kainovski, Kiklop (no, dakle, s obzirom da je sa topuzom  njegove većinske elite – kao primjere usamljenih, časnih i svakog Crnogorskog poštovanja vrijednih Srpskih pojedinaca-intelektualaca  Vulanović u zbirci ’’Gorki Vijenac’’ (1995. i 2006. godine) vodeći dijalog s njima navodi Ljubomira Simovića i Bogdana Bogdanovića – stalno iznad Crne Gore, njegova stvarna i potencijalna i veličina i opasnost daleko srazmjerno nadmašuje omjeru kojom se naoko samo povremeno i tu i tamo prikazuje, rekli bi, u gotovo ’’običnoj’’, ’’normalnoj’’ i ’’svikloj’’ svakodnevici nasrtaja i napada, nasilja i otimačine, laži i falsifikata spram crnogorskog naroda), koji je tu, u najbližem crnogorskom suśedstvu i čije vođe, nažalost u kontinuitetu sve do sada, već više vijekova samo čekaju pogodni čas i trenutak da poklope svog manjeg ’’suśeda’’ i ’’ujedine’’ ga sa ’’maticom’’, nalazeći u crnogorskom ’’zlu domaćem’’ vjernu imperijalnu filijalu i ’’petu kolonu’’.

Uobičajeno je da se od dva zla bira ono manje, sila Boga ne moli, ali ni Crnogorci nijesu nikada molili silu da ih poštedi niti su Boga molili za nešto za što su i ośećali i znali da je njihov zadatak kao slobodnog i viteškog naroda i moralnog bića posebno istaknutih pojedinaca – da brane "krst časni i slobodu zlatnu". I kao što je Njegoš slao Gospodu borbene i slobodarske himne-poruke:''Provedri mi više Gore Crne, / uklon' od nje munje i gromove/ i smućeni oblak gradonosni!’’,tako radi istog nauma i cilja i Vulanović u svojoj knjizi ''Gorki Vijenac'' (1995. i 2006.) upozorava na ''Uklin (apokrif) sotone preobražene u 'prvosveštenika', koji stoluje na Cetinju, izrečen glavnoj sotoni, za okrepu sebe i osnaženje istomišljenika'', a u kojem stoji: ''Pakleni! Crnogorce prenesi na daleko / i mračno i nepoznato mjesto, / da ih uistinu nema. / Crnu Goru ostavi da se po njoj širimo. / Učini da nasred ove zemlje sagradimo, / ne manastir, no grobnicu / svakog znaka i jezika i duha crnogorskog. / Ne mogu podnijeti Crnogorce!''

Nasuprot ovom ovakvom đavoljem nedjelu, Vulanović se obraća istinskom ljudskom dobročinitelju Sv. Petru Cetinjskom i Crnogorskom – ''Molitva (epistola) Svetom Petru Cetinjskom izušćena na Božić ljeta gospodnjeg 1992. od jednog sveštenika iz Kotora'' – sljedećim riječima: '' Vladiko Sveti, / Gospodaru i čuvaru Naroda Crnogorskog, / potkrjepitelju moj / i učitelju uspravnosti moje, / roditelju plemenitih nauma mojih, / Knjigo mironosna i svjetlonosna, / brižniče i žrtveniče dobra ljudskog, / ...Naredi čuvarima Tvojim, Anđelima Božjim, / da izmetu nečist veliku iz doma Tvojega, / koja se nastani i opogani Dom Tvoj, / Portu Tvoju i Guvno Tvoje. / ...Kuda je prijenuo na Narod Tvoj / da sroza ga, /  prijenuo je i na sjen Tvoj  / i uspomenu sveštenu Tvoju. / ...Taj ne poštuje Narod Tvoj, / i ne razumije riječ njegovu. / Ne umije da blagosilja,  / a nagnao se na Dom Tvoj / kao prepredan lažac / i ovijana skitnica bjelosvjetska. / Odagnaj sa Praga svog, / Vladiko Sveti, / smutnika i krvomutnika, / protuvu zlu i lukavu, / ne daj mu da poništi i uništi / Narod Tvoj, / riječima i djelima dvoličnim / i razbojničkim. / Taj nije došao da ti kuću diže, / već da je ruši, / da ti riječi izmetne i potre, / da Ti na glavu metne svako zlo, / Tebi i Narodu Tvojem, / poslan ne od Boga, / no od Sotone. / ...Otjeraj ga zauvijek, / jer riječ jednu dobru / ne reče Narodu Tvojem, / već samo smutnje i raskole, / i ničim ne zasluži poštovanje, / ili sažaljenje, no prezir. / ...Ne daj da nam omrzne Hram Tvoj, / da ga zaobilazimo, /  da izdaleka plačemo svoju  bol. / Sveti, odagnaj zloduha / sa svete zemlje ove, / a dozovi Onog koji će nas okupiti / i otopliti duhom Višnjega / i u životu ljudskom sjediniti.''

                                                        (Nastavlja se)