Kultura

Esej: Vojislav Vulanović i razumijevanje svijeta

Beskraj i slutnja, Crna Gora i Vulanović (IV)

Jul 29, 2020 1 Komentara

(15 riječi)

Vulanović kao bogomdani i rođeni pjesnik pravi sintezu, cjelinu, (''Istina je cjelina'' – Hegel), pa zato ośeća i zna da su na udaru zlih sila i crnogorske i opštečovječanske svetinje, pravda, sloboda, jednakost, ravnopravnost, dignitet, dostojanstvo, i etika i estetika, uključujući i poeziju samu, dakle, sve ono što čini čovjeka čovjekom: ''Poslije smrti poezije / neće biti sutona / niti duše u sutonu / niti ljubavi u duši – / biće vojnika / biće carinika / u gvozdenom oklopu''

Piše: Goran Sekulović

Vulanoviću je Njegoševa poruka ’’Neka bude što biti ne može’’ ontološko-poietička za njegov i životni i umjetnički bitak. Zato on upravo u snazi i jedinstvenosti ovog stiha koji je toliko puta potvrđen i prije i poslije Njegoševog i životnog, državničkog i poetskog, umjetničkog formulisanja jednog takvog gotovo nevjerovatnog i magičnog, tajnog, alhemijskog i sveobjašnjavajućeg i svje(u)tješiteljskog i sveriješavajućeg vjeruju, nalazi svoju, opet i životnu i umjetničku (kakvu, dakle, drugačiju do li crnogorsku!) stajnu i uporišnu tačku za nadu da izlaza ipak (mora) ima(ti), pjesnik je u to siguran, neđe na, u biti – i božanskog čak hoćeš-nećeš! vaganja i mjerenja na kantaru svepostanja – pretežno svjetlosnoj zemaljskoj i nebeskoj mapi postojanja.

Živjeti u savremenosti pod teretom ovakve i životne i umjetničke istine, nije lako ni ’’običnim’’ Crnogorcima ni njihovim poetskim izdancima. Vulanović nije tražio i ne traži poštedu niti u životu i javnom angažmanu (jer zna: u poeziji si pjesnik a u političkom i društvenom mišljenju u najširem smislu te riječi moraš biti, makar na određeno vrijeme dok si u tim sferama, politički i društveni djelatnik, spreman da i daješ i trpiš političke udarce), niti u poeziji. On se spremno i hrabro suočava sa svim izazovima, iako dobro zna da ''nijedna stvar nema milosti...'' (U pjesmi ''Psalam'' iz zbirke ''Izvan vrtova'', 1999.) i pjeva''Ništa neće nadjačati baštinu / mojega oca – / moga naroda, moje vaseljene, / mene samoga / kojega nema bez svih njih, / bez sjećanja / (ako nijesmo vrijeme, / makar smo pamćenje stih)''. ( U pjesmi ''BAŠTINA MOJEGA OCA'' iz zbirke ''ODISEJ S LASTVE'' , 2009.)

Ako su crnogorski preci na viteški način vijekovima zadatak fizičke odbrane slobode i prava na elementarni opstanak u potpunosti ostvarivali, a uz to i gradili osnovne uslove i za duhovni rast i identitet koji je još mnogo važniji, jer kako pjeva Vulanović samo još knjiga, samo još duh ostaju i preživljavaju – knjiga je bila u prošlosti ono što su danas mediji: ne bi imali nikakav dokaz da se nešto zbilo u istoriji ako to nije sačuvano u knjigama, a danas se analogno tome kaže da se nešto nije ni zbilo ako se to nije našlo u medijima – današnji Crnogorci više nemaju potrebe da na ovaj ratnički način riješavaju svoje probleme.

No, njihov današnji zadatak je mnogo teži i izazovniji i nalazi se u sferi na koju Crnogorci nijesu istorijski bili niti su svikli i za što nijesu dovoljno pripremljeni. Današnji (već višedecenijski efektuiran i poentiran na osnovu viševijekovnog jasno zacrtanog i odlučnog i strpljivog, nepokolebljivog i upornog prisustva i djelovanja) specijalni rat gotovo u svim sferama (a osobito u političkoj, crkveno-vjerskoj, kulturno-naučno-duhovnoj i medijskoj) protiv Crne Gore i Crnogoraca se vodi na mnogo prefinjeniji, perfidniji, lukaviji, organizovaniji, dugotrajniji i suptilniji način sa po Crnogorce dalekosežno negativnijim učincima, posljedicama i rezultatima, zbog čega i crnogorski odgovor mora biti potpuno drugačiji od onog tradicionalno i pretežno prisutnog do sada.

Naime, sada je na sceni kao nastavak viševijekovnog potiranja crnogorskog identiteta, jedan mnogo teže prepoznatljiviji i vidljiviji ’’rat’’, a dakle neuporedivo sveobuhvatniji, totalniji, univerzalniji i opasniji i sa mnogo većim i u odnosu na do sada još više razarajućim efektima po opstanak Crne Gore i Crnogoraca. Da bi se dobila ova bitka potrebno je učešće i potreban je doprinos svih struktura crnogorskog društva, a jedan ne mali njegov dio ne samo da nije spreman i dorastao za ovu bitku već se nalazi u prvim redovima na suprotnoj strani, strani koja čini sve da ne samo Crnu Goru preda kao poklon  tuđinu, već i da Crna Gora – postavši ne-svoja, tj. sebi, svom sopstvenom etničko-nacionalnom, istorijskom i državotvornom biću daleka i neka druga, tuđa do te mjere da postaje ''tuđa večera'' – postavši sebi sopstvena neprijateljska i otuđujuća zemlja i država to i ne primijećuje i ne registruje već kao upravo takva sebi više neprepoznata i nepripadajuća zemlja i nacionalna i državna, etička i društvena zjednica  misli da je to njena autentična i prava slika i suština, da, dakle, postavši neko drugi misli da je i dalje to ona sama, i što je najgore, da je to njen najviši stvaralački, kolektivni i individualni, plan, nivo i vrhunac, i da je svaki pokušaj povratka svom sopstvenom biću najviši akt izdaje same sebe!? U tom klasičnom orvelovskom svijetu zagarantovano je samo jedno: sveopšta stagnacija i sveopšti rasap i ništavilo svih individualnih, etičkih, nacionalnih, društvenih, ljudskih i kulturnih odnosa i vrijednosti. Vulanović kao bogomdani i rođeni pjesnik pravi sintezu, cjelinu, (''Istina je cjelina'' – Hegel), pa zato ośeća i zna da su na udaru zlih sila i crnogorske i opštečovječanske svetinje, pravda, sloboda, jednakost, ravnopravnost, dignitet, dostojanstvo, i etika i estetika, uključujući i poeziju samu, dakle, sve ono što čini čovjeka čovjekom. Jer, svuda su ''propasti čovječanstva. / A takve su mogućnosti u srži ovoga svijeta, / neiscrpne čak u jednoj uvali, / ili u najmanjem zalivu kakvog mora.'' ( U pjesmi ''METAMORFOZE''). Vulanović poručuje: ''Poslije smrti poezije / neće biti sutona / niti duše u sutonu / niti ljubavi u duši – / biće vojnika / biće carinika / u gvozdenom oklopu'' (...); ''Sviđa mi se život starih Crnogoraca / - njihova potka života - / smrt je bila svečanost koliko i rođenje. / Ako je nesreća kosila, bilo je s narodom. / Niko nije bio otpisan  (kao danas). / Sviđa mi se postojanje starih Crnogoraca, / mudrih i uspravnih / i kad silaze i kad se penju / rudinama i neravninama života, / vođeni mjerom vječnosti, / pojmljenom duboko u srcu. / Bože, kakva je knjiga svijet? / Bože, reci mi već jednom! / Bože, otvori mi oči jednom!'' (U pjesmi ''VOĐENI MJEROM VJEČNOSTI'').

Za savremenu, efikasniju, sigurniju, jaču, čvršću i što trajniju! odbranu, afirmaciju i razvoj crnogorskog identiteta potrebno je uključiti sve sfere, i prosvjetu (akad. dr Radoslav Rotković: ’’Kada smo izgubili bitku za prosvjetu, izgubili smo i državu’’), i nauku i kulturu, jer upravo u ovim sferama sve se čini da se crnogorski identitet prikaže nepostojećim, a crnogorska dobra i vrijednosno i crkveno-vjersko i kulturno nasljeđe oduzme i pripiše drugima. ''Crna Gore se oduvijek nalazila u žarištu, u kojem je i danas. Samo hrabro pregalaštvo crnogorskog naroda održavalo je Crnu Goru na svjetskom viđelu. Da bi Crna Gora egzistirala kao srećna zemlja, u budućem vremenu, mora se posvetiti puna pažnja onome što jednu zemlju čini prosperitetnom i vrijednom. U to spada i vaspitanje i obrazovanje mladih generacija – da se društvo ne bi dehumanizovalo, već svestrano napredovalo. Tome doprinosi smišljena nastava u školskom sistemu, ali i slobodne aktivnosti učenika i nastavnog osoblja, u što spadaju đački listovi po školama, o čemu ne treba diskutovati i gušiti ih. Takvi listovi razvijaju emotivni i intelektualni razvoj učenika. U tom smislu, čak i neki fakulteti u Crnoj Gori su mrtvo more – ne isturaju vrsne pisce, naučnike, stručnjake...'' (Iz Vulanovićevog autobiografskog i autopoetičkog teksta ''Nedovršeni zapis'' u knjizi ''Osvajanje beskonačnosti'')

Vojislav Vulanović je pjesnik čiste, nepatvorene, iskonske, istinske, iskrene, beskonačne beskonačnosti i nečujne, lirske, beskrajne beskrajnosti. On ''iz fascikli malih naroda / Izvlači(m) besmrtne pjesme / tamo ih istinski ima / sjaji čista beskonačnost / Po tome su mali narodi veliki / po svome lirskom prostranstvu / po svome rastu u vis / kad jabuka raste s uskog tla / ona zna – zaposvijet je živjeti.'' (U pjesmi ''NEČUJNA BESKRAJNOST'' iz zbirke ''OSIJANOV KOVČEG'', 1990.)

I kao u filmu Veljka Bulajića ''Čovjek koga treba ubiti'' (sa alegorijskim i simboličnim značenjem naroda, nacije koju treba ubiti), u Vulanovićevom pjesničkom djelu, kao i kod Njegoša, snažno je umjetnički ovaploćen i prisutan, predstavljen i iskazan praktično totalitaran neduh pokušaja svih zlih i destruktivnih zemaljskih i nebeskih sila udruženih da sprže i unište Crnu Goru i Crnogorce, u potpunosti, jednom za svagda, konačno i apsolutno, da se nikada više ne mogu oporaviti i vratiti na istorijsku scenu, ali i autentičan i plemeniti, nikad ugasli i iščezli, bunt i otpor tog po duhu i djelima tako rijetkog naroda na antičkom tragu viteštva i uzora, slike i ideala, etike i egzistencijalnog postojanja i trajanja. Vulanović sve to ośeća u toliko bezmjernom, moćnom i tragičnom obliku i sadržaju jer su on i Crna Gora identitetski apsolutno poistovjećeni  i srasli jedno s drugim. ''Sve više uranjam u tvoja godišnja doba, / Crna Goro / toliko sam u tebi da se više ne vraćam,  / šako zlatnog praha rasutog na planine ''. (U pjesmi ''TOLIKO SAM U TEBI'')

Ne mali broj Vulanovićevih stihova bi se mogao uglazbiti. On osim jakih, zvonkih, herojskih, epskih, himničnih, ima i lakih, lirskih, treperavih, elegijskih, šansonjerskih stihova. No, ostavimo da za tim skrivenim draguljima i biserima tragaju muzički umjetnici. Čitajući njegovu poeziju, nameću se po sličnosti u temama, duhu, porukama, opredjeljenjima, ośećanjima čovjeka, svijeta i života, mnogi stihovi brojnih autora.Tako, u pjesmi ‘’Da mogu’’ (u originalu „Magari“) italijanskog kantautora Renata Zera, u prepjevu Arsena Dedića, koju izvodi Masimo Savić, postoje i ovi stihovi: ‘’Da mogu / vratio bih sebi čast /

oborio lošu vlast /

al' još ne mogu.’’ Ali, iako to ‘’još ne može’’, Vojislav Vulanović već više decenija radi na tome, hrabro, znalački, posvećeno, uporno, strastveno, uspješno, civilizovano, pjesnički, umjetnički, građanski, ljudski, intelektualno, angažovano, kao rijetko koji crnogorski mislilac, umnik i kulturni radnik. U pjesmi ‘’Oda sjećanju’’ iz zbirke ''Izvan vrtova'', 1999., on odaje priznanje svojoj sabraći i drugovima na tom velikom otadžbinskom poslu, posvećujući je ‘’Miću i Blažu Orlandiću, Zariji Lekiću, i drugima koji su u jednom teškom vremenu sa ovih prostora odgonili bezzvjezdanu noć’’, i kaže:’’…Kada prijeti zlo i uništenje / a ljudi se bore – prodijevaju srce / kroz ušice sna na opsadiranom tlu - / ljudi koje slavim i obožavam, / žudeći da ih stavim u Riječ, / jer što činiše biće pominjano, / jer je sve lijepo na njihovoj strani - / hrabrost i čast, san i mudrost, / vazduh, more, i sva cvjetanja.’’

Nesumnjivo je umnogome i sam Vulanović zaslužan za današnje pretežno umiveno i evropsko lice Crne Gore, jer već toliko dugo vremena obilno doprinosi razgrađivanju i obaranju svojom moćnom i bogatom, polifonom i humanom poezijom svih onih slojeva i nanosa anahrone, prevaziđene, necivilizovane i loš(ij)e  crnogorske zbilje, pa i vlasti dakako. ‘’U posljednjih 25 godina, predosjećajući nesreću, ili je doslovno videći, pisao sam 'angažovanu poeziju', sa čestim lirskim i misaono-refleksivnim probljescima, moralno potrešen strahovitim zbivanjima, koje me još i danas prate. Ako bih o toj fazi svog pisanja duže govorio, otišao bih daleko. Tu poeziju ostavljam na otvorenom...'' (Iz Vulanovićevog autobiografskog i autopoetičkog teksta ''Nedovršeni zapis'' u knjizi ''Osvajanje beskonačnosti'').

Uvijek imajući u vidu kao osnovni prioritet i životno vjeruju etički i moralni, istorijski, egzistencijalni, nacionalni, državni i društveni interes Crne Gore i Crnogoraca kao nacionalnih, multikulturalnih i građanskih subjekata, Vojislav Vulanović je nesumnjivo već i do sada svojim pjesništvom sačuvao čast i sebi i crnogorskom duhu i pjesništvu, i crnogorskom narodu i poeziji kao poeziji. I nikada njegov umjetnički i poetski zadatak dakako neće biti završen, budući da Vulanović ne može (sve i da hoće na svjesnom planu, njegovo duboko korijenito i zapreteno, autentično crnogorsko i poetsko biće to mu ne dozvoljava) i neće stati i da će uvijek htjeti, moći i željeti da stihovima, stavom i gestom stalno i neumorno, uporno i dosljedno, ukazuje na sve društvene, ljudske i opštečovječanske mane, otuđenja, poroke, tuge, i lokalne i globalne nebrige za običnog čovjeka, običan svakodnevni život, njihov zavičajni, otadžbinski, domovinski iskon i topos, nomos i logos, za sve njihove vrline, sadržaje i vrijednosti.

‘’Dom i otac nas opasuju....Sve je napušteno... Sam si na vjetrometini svijeta... Oca nema. Dom trune... Ostaje njegova vječna svjetlost. Zavičaj je ono što nam svijetli oko doma, što se rađa iz sjećanja, što je prvo u nama posijano. Jutarnja i večernja vika, podnevni mir, izlasci i zalasci sunca, predjeli, ljudska lica, rijeke, pripeke i kiše, rijetke ptice, baština, dimovi nad domovima, miris pelina, opojnost trava. Pogled na brda, i dalje, pogled sa tih brda, širina zemaljska i nebeska, beskrajni neuhvatljivi svijet... Odatle se polazi i tu se vraća. Drugo se vidi i zapamti, a ovo se nosi zauvijek. Veliki je gubitak što ljudi danas nemaju zavičaja.'' (Iz Vulanovićevog autobiografskog i autopoetičkog teksta ''Nedovršeni zapis'' u knjizi ''Osvajanje beskonačnosti''); ‘’Moja poezija gori na Bogmilovićima – / Bogmilovići su njeno ognjište, / njen prijesto opkoljen lišćem – / sa guvna vidi se čitava vasiona – / moj duh se tamo nastanio – / to je danas najblistavije mjesto / na zemlji – / Bog se tamo poezije latio – / zaodjenuo se mislima – / zaodjenuo se snijegom''. (U pjesmi ''GORE NA BOGMILOVIĆIMA'')

Recimo na kraju, da se može reći da je, kao i Njegoš, i Vulanović ispunio svoju poetsku/ljudsku sudbinu (Kiš:  Bibliografija – a to znači djelo, u ovom slučaju poezija – kao jedina biografija). Naime, ''epilog'' Vulanovićevog pjesništva je u potpunosti zaokružen i cjelovit, apsolutno sadržajno definisan i smisaon, produktivan i moćan, dakle, isti onakav kao i Njegoševog djela a kakvog ga je upravo Vulanović i vidio u epilogu svoje poietike u pjesmi ''Epilog za Gorski vijenac'': ''Sad mogu otići / jer je pjesma stvorena - / prostor je pokazan, / pleme istinito izgovoreno.'' Neprolazna i vječna čovječanska, i etička i estetska, baština budućnosti, kako crnogorske tako i opšteljudske.

(Kraj)