Piše: Goran Sekulović

Pred kamenim morem smo poezije Vojislava Vulanovića: ispred nas je ontološka pučina Crne Gore, istorije i geografije njenog nepristupačnog kopna s horizontom mora u daljini, pjesniku tako dragi, a iznad svemirska pustinja i nijema, neljudska, gluva, bezośećajna, užasna, nepojmljiva pustoš, pjesniku tako tuđi i nerazumljivi. („Vječnost je slijepa, jer je vječna. / Ne mari gdje je usuta ljudska krv. / Ne nagoni nikoga da bude zapisana.” – iz pjesme „OPŠTI DUH”, zbirka „Noćni Psalmi”, 1993. g.) A upravo je riječ o razumijevanju svijeta jedne poezije koja se uputila u svoj istraživački pohod u svim mogućim pravcima od pjesničkog „JA” kao onog vrhovnog i apsolutnog stvaralačkog središnjeg božanstva naspram ostatka svijeta. Otuda ova vizuelnost-slika suočenja pjesnika i svijeta i otuda ovaj izabrani i opredijeljeni naslov eseja. Pjesnik i svijet su jedan drugom apsolutno dovoljni, zar ne?!

A kako to Vojislav Vulanović razumije svijet? On uviđa da je nestala veza, odnosno da je nastao tragični i duboki rascjep između čovjeka i – da li se još i dalje može reći ili pak da li je to uopšte ikada i bio: njegovog?! (osim u neprestanom grozničavom interakcijskom odnosu i naizmjeničnom bijegu/sustizanju) – svijeta. „Rekonstruišemo daleki svijet, / neočekivano prohujali, bez misli, / bez ispunjenja, odrvenjeni, / kao da nešto čekamo / (samo kraj, samo smrt).” (Pjesma „NEMOĆNI I VELIKI”) Slijedeći, i poimenice, Siorana, jednog od svoje najbliže pjesničke svojte (uz Njegoša, Helderlina, Borhesa, Šejmusa Hinija, Vislavu Šimborsku, Hermana Hesea, Heraklita, zašto ne reći i Svetog Petra I…), Vulanović u pjesmi „TEŽAK ČOVJEK” zapisuje: „Od svakog dobra, / od plodne tišine, izgubio sam ključ.” Nesumnjiva je činjenica da je zgubljena moć razumijevanja svijeta: „Ostati čitav da li će iko moći / da li će svijet / probuditi jednom pravi i slavni… / Niko ništa već ne objašnjava, / zar je očaj jedina mogućnost nova… / Jedino ljudska pjesma mi je pitka… / zle sjenke u krug drhte bez ljubavi… / zapuštenu dušu sitne teški mravi.” (Pjesma „PREKORNICA” iz istoimene zbirke, 1964. g.); „Ne umijemo tumačiti svijet, / govoriti tiho i pribrano, / da se razumijemo, / kad se bojimo / da smo izgubili sluh / za konce samilosti i dobrote.” (Pjesma „IZBAČENI IZ SEDLA” iz zbirke „KAMENI DOM”, 1991)

Pjesnik u zbirci „OSIJANOV KOVČEG” (1990), u pjesmi „U ZALAZAK I ZORU” – „A poslije su ljudi sve učinili ljudima. / Navališe jedni na druge / sičanima, kopljima, kamenjem”, kao i u zbirci „Noćni Psalmi” iz 1993. godine u pjesmi „ISTORIJA” konstatuje onu, po riječima Danila Kiša, opštu borhesovsku povijest beščašća: „Izgleda da su i filozofi i rapsodi / baveći se opštim temama, / svjetlošću, zaumnicama, prolaznošću, / naznačili suštu istinu / – Bog nije dao zemlju ljudima / za drugo do za poprišta, / na kojima slažu jedni drugima tijela / sa kamenjem i smrću! / Svako je duševan i sažaljiv / kada mu vršak koplja dopre do srca! / Pjesma čovječanstva je krvava i strašna! / Danas je vrhunac podlaštva i zločinstva! / Istorija se pogoršava slijepa i mrska! / Komedija sa mnogo obješenih! / Bog to ravnodušno gleda. / Satana, njegova jača polovina, / uživa li uživa!”

Kada je riječ o konkretnoj povijesti beščašća, koju je Kiš opisao u strahotama staljinističkih logora u Sibiru i represivno-policijsko-totalitarističkih praksi, ona se kod Vojislava Vulanovića nalazi u poetskim opisima i slikama hiljadugodišnje borbe za slobodu Crnogoraca, njihovih patnji, stradanja, raspeća, mučeništava, golgota, vaskrsa, nada, poleta, zanosa… U knjizi „NJEGOŠEVA BILJEŽNICA” (1987), čitamo odista u duhu Njegoševe poezije i besmrtnih stihova iz „Gorskog vijenca”, te crnogorskog pogleda na svijet, utemeljene stihove: „Moje ruke gujama svezane… / Među šakom naroda / prilegnut uz zemlju. / Nikoga ko mi može pomoći. / Sva tirjanstva neba i zemlje / stežu me. U ognjenom sam gnijezdu… / Kako ću se iskupsti, o nadeždo. / Miješajući pečal i prah, bilježim sebe, / na kamenu crnogorskom… / kako budući strah bi oštrila; / u to nekoliko listaka istorije / što blješte od ognja, od / pravedne krvi i pregnuća, / da li će moći da kane / ijedno slovo moje, / surove ljubavi, oli paklene. / … Zamah… / Zanos diže zemlju u cvijet… / Čest, hrabrost, uzvišena voljnost, / ljudski je razlog. Ne lud vjetar. / Tako ja svijet razumijem.”

Pjesnik Vojislav Vulanović „u to nekoliko listaka istorije” poetski sublimira i sintetizuje svekoliku crnogorsku istoriju otpora, slobodarstva i časti tragični ośećaj i iskustvo svih crnogorskih gospodara, muževa i narodnih vođa, državnih, nacionalnih i vjerskih velikodostojnika – i vladika Danila, Vasilija, Petra I i Petra II, i knjaza Danila i knjaza-kralja Nikole. On razumije svijet na Njegoševski, crnogorski, slobodarski, etičko-moralni, čojski, viteški, savremeni način, savremeni u smislu poruke poznatog njemačkog filozofa Ludviga Landgrebea da je „Savremenost ono što je postalo dostojno ljudskog opstanka”. Crnogorskog, u našem, Njegoševom i Vulanovićevom slučaju.

Etičko i etničko. Znali su stari Crnogorci značaj etičkog. Ka’ i stari Grci. Drugačije i ne može biti, jer: „Čudni su putevi Crnogoraca. / Postoje znaci da su – potonji Grci!” (Pjesma: „Telefonski razgovor” iz zbirke „Gorki Vijenac”). Da bi bili slobodni Crnogorci su znali da moraju biti moralni, da im tek moralni sistem daje dostojanstvo i smisao življenja, a upravo su stari Grci zasnovali etiku i moral kao znanje o dobrim djelima i vrlinama. „Ovakvog vremena nije bilo! / Ni umjerenosti ni hrabrosti ni kolektiva! / Zar loši ljudi mogu biti / slobodni ljudi! / Kakva usamljenost / Kakva stravična usamljenost / Nigdje nijednog otvorenog uva.” (Pjesma „ĆUTANJE DANTONA”)

Toliko su Crnogorci živjeli za moral i dobar i čojski glas – naravno, prije svega u ponašanju i djelima onih najuzvišenijih i najprimjerenijih kao uzor-ideal svima ostalima (na ovom tragu je i Marko Miljanov dao naslov svom najznačajnijem djelu: „Primjeri čojstva i junaštva”) – da je etičko postalo njihov krvotok, kategorički imperativ dostojanstvenog, uspravnog, gordog, časnog, česnog, odvažnog življenja i iste takve smrti kao sveukupnog smisla i ideala postojanja i bivstvovanja.

Od etičkog do etničkog čišćenja samo je jedan mali korak. Znali su to Crnogorci odvajkada, još mnogo prije ovih zlih modernih vremena koja su se na balkanskom prostoru očitovala i u posljednjem ratu devedesetih. Zato su se čuvali da etički ne pokleknu, da ne bi došli u iskušenje da ne-etički, ne-časno i ne-viteški nasrnu na Drugoga, ugroze njegovo dostojanstvo i njegovu čast, dakle, da ne učine oono što ne bi voljeli da iko učini i njima. Čuvali su svoje etičko-moralno biće da bi ostali ljudi i da bi kao takvi ostali i bili nosioci čojstva i dobročinstva. Znali su: kad se stvori pusto polje moralno-etičkog, eto predvorja i za pusto polje (od) razuma a puno krvavo polje poprišta (od) etničkog čišćenja. Svega toga smo bili svjedoci u ratovima devedesetih godina na bivšem ju-prostoru. Vulanovićevo poetsko svjedočenje tog ne-vremena (u etičkom smislu, koje još traje kao ne-moralno ne –vrijeme, jer iako je hronološki i vojno iscurilo, ono u svojoj zloj i neljudskoj biti nije u potpunosti iskorijenjeno), dato je u zbirci „Noćni Psalmi” iz 1993. g. –„Žudimo i molimo ti se, o Gospode, / da očišćeni od zala i tirjana nečastivih, / stanemo slobodni, od mraka odlučeni, / pred postojanim suncem tvojim.” (Pjesma „PSALM”); „Mnogo je nesreće oko moga doma, / mnogo neizrecive boli u srcu, / da učiniti ne mogu ništa, / a sam sam, i riječi su nizašta.” (Pjesma BOŽIĆ); „O žalosna osramoćena zemljo / (a nema ko da kaže) / srdit je Gospod na tebe i istrebiće te.” (Pjesma„ZALAZAK SLAVE”); „Ne vjeruj da su se doba / izmijenila, i da sam / nijesi u opasnosti.” (Pjesma „OPOMENA”); „I snijeg, i trava, i vrijeme, / okaljani su za milenijume! / Duša nemirna krvari li krvari, / mračne zvijeri prodrle su unutra!” (Pjesma „OVA JESEN”); „Nikoga neće biti da se umiješa / ili da zabilježi / Niti će ikada više na gumnu biti kolo / ni horova pred crkvom… / Niko neće čuti glas, / neće se vidjeti nšta vjerno, / ikakve kovine, ili klice, / do granice prolaznosti.” (Pjesma „NACRT PROPASTI”)

Pavle Mijović u „Urednikovoj napomeni” za knjigu „Noćni Psalmi” kaže: „Da bi svoju moralnu osudu nasilja i rata što uzornije oslonio na humanističku etiku, naš je pjesnik posegao do Davidovih Psalmi i izvornog hrišćanstva, pa se preko Poslanica Petra I Petrović Njegoša domogao obale na kojoj bijesni sadašnje krvoproliće i mržnja. I on ih potresnom lirikom kune kao crnogorski sveti Petar. To uspjeti dok još bijesne niske strasti – treba smatrati velikom vrijednošću poezije. I Vulanovićeve, naravno.” U pjesmi „KLETVA” čitamo i ove stihove: „Naša glava jednoumica, nedalekovidica! / glava koja nije ništa naučila!/ glava pizma, glava prokletstvo, / glava praznina, glava pakao.”

(Nastaviće se)