NEDOSTOJNI SLAVNIH PREDAKA: Kad se istorija ne može izbrisati, pokušava se promijeniti datum njenog pamćenja
Nije najveća opasnost za jednu državu kada joj drugi osporavaju istoriju. Mnogo je opasnije kada se u njenim institucijama pojave oni koji pristanu da joj tu istoriju skraćuju. Tuđemili su stariji od svih današnjih političkih mandata. Ostaće i onda kada njihove političke računice budu zaboravljene.
Piše: Zoran M. Vukčević
Postoje političke inicijative koje na prvi pogled
djeluju kao rasprava o datumima i protokolu, a zapravo otvaraju mnogo
ozbiljnije pitanje: šta se želi promijeniti, kalendar ili odnos prema
sopstvenoj istoriji?
Prijedlog Alekse Bečića da se Dan Vojske Crne
Gore, umjesto 7. oktobra, ubuduće obilježava 28. jula, nije samo pitanje izbora
jednog datuma. Riječ je o inicijativi da se iz zakonskog i državnog kalendara
ukloni datum koji je vezan za jednu od najznačajnijih pobjeda u istoriji
srednjovjekovne Duklje - Barsku, odnosno Tuđemilsku bitku iz 1042. godine.
Da odmah razjasnimo: značaj Vučjeg Dola, đe je 28.
jula 1876. godine izvojevana jedna od najslavnijih crnogorskih vojnih pobjeda,
niko razuman ne dovodi u pitanje. To je mjesto koje zaslužuje trajno poštovanje
i dostojno državno obilježavanje. Ali zašto bi veličina Vučjeg Dola morala biti
potvrđena potiskivanjem Tuđemila? Zašto bi jedna pobjeda morala zamijeniti
drugu, umjesto da obje budu dio istog istorijskog pamćenja?
INICIJATIVA KOJA SE POJAVILA U VRIJEME
RASPRAVE O STANJU VOJSKE
Aleksa Bečić je 12. novembra, odgovarajući u Skupštini na pitanja poslanika, saopštio da je dogovoren prijedlog da se Dan Vojske Crne Gore ubuduće obilježava 28. jula, na godišnjicu bitke na Vučjem dolu. Naveo je da su se s tom inicijativom saglasili ministar odbrane i načelnik Generalštaba i najavio da će prijedlog biti pretočen u buduće zakonske izmjene.
Ne tvrdim da je ova inicijativa pokrenuta kako bi se
skrenula pažnja sa drugih pitanja. Za takvu tvrdnju nemam dokaz. Ali javnost
ima puno pravo da pita zašto je upravo u tom trenutku otvoreno pitanje promjene
jednog od najstarijih i istorijski najznačajnijih datuma u crnogorskoj vojnoj
tradiciji.
Postoji i pravna činjenica koju ne treba zanemariti.
Važeći Zakon o Vojsci Crne Gore, u članu 32, jasno propisuje: Dan Vojske je 7.
oktobar. Bečić je saopštio politički prijedlog i najavio buduće zakonske
izmjene, ali tom prilikom nije predočio konkretan tekst zakonskog rješenja.
Dakle, ne raspravljamo o već usvojenoj zakonskoj
promjeni, već o političkoj inicijativi koja tek treba da dobije svoj zakonski
oblik. Upravo zato je važno da se o njenim istorijskim i državnim posljedicama
govori prije nego što se odluka donese.
TUĐEMILI – MJESTO ODBRANE SAMOSTALNOSTI
DUKLJE
Da bismo razumjeli značaj 7. oktobra, moramo se
vratiti u 1042. godinu, u vrijeme kneza Vojislava i sukoba Duklje sa
Vizantijom.
Duklja je svoju samostalnost obnovila prije Tuđemilske bitke, oko 1039. ili 1040. godine. Pobjedom nad vizantijskom vojskom 7. oktobra 1042. godine njena politička nezavisnost konačno je osigurana. Zato Tuđemili nijesu samo priča o vojnom uspjehu. To je događaj koji je imao dalekosežne pośljedice za opstanak i dalji razvoj dukljanske države.
Ovđe nema potrebe za istorijskim pretjerivanjima,
naknadnim nacionalnim tumačenjima ili proizvoljnim brojkama. Dovoljno je ono
što potvrđuju relevantni istorijski izvori: Tuđemili su bili presudna pobjeda u
odbrani i učvršćivanju dukljanske samostalnosti.
Zato 7. oktobar nije slučajno izabran za Dan Vojske
Crne Gore. Taj datum nosi istorijsko značenje koje nadilazi vojni protokol. On
podśeća na vrijeme u kojem su se na ovom prostoru branili pravo na samostalnost,
državnost i političko postojanje.
ZAŠTO JEDNA POBJEDA MORA POTISNUTI DRUGU?
Vučji Do je, bez ikakve sumnje, jedan od najslavnijih datuma crnogorske vojne istorije. Dana 28. jula 1876. godine crnogorska vojska, predvođena knjazom Nikolom, porazila je osmanske snage u jednoj od najznačajnijih bitaka Veljeg rata 1876–1878. godine.
Međutim, istorijska preciznost zahtijeva da se kaže
kako nijedna pojedinačna bitka, pa ni Vučji Do, sama po sebi nije donijela
međunarodno priznanje. Ono je bilo rezultat šireg oslobodilačkog rata,
političkih okolnosti i diplomatskih pregovora koji su kulminirali Berlinskim
kongresom.
Bečićev argument da su Vučji Do i Fundina trasirali
put ka Berlinu ima svoje istorijsko uporište. Ali iz toga ne proizlazi
zaključak da se zbog njihovog značaja mora mijenjati datum Dana Vojske.
Crna Gora ima dovoljno istorije da dostojno obilježi
obje pobjede. Vučji Do može dobiti posebno državno obilježavanje, kao i mjesto
koje mu pripada u vojnoj tradiciji, a da se pritom ne mijenja datum koji već
ima svoje zakonsko i istorijsko utemeljenje.
Problem, dakle, nije u Vučjem dolu. Problem je u
potrebi da se njegovo mjesto u istoriji potvrđuje potiskivanjem Tuđemila.
BEČIĆEV ODGOVOR NE RJEŠAVA SUŠTINU
Nakon reakcija javnosti, Bečić se 16. novembra ponovo
oglasio. Kritike na račun svoje inicijative nazvao je „tragikomičnim“, a svoj
predlog uporedio sa obilježavanjem 13. jula i 21. maja. Poručio je i da Crna
Gora neće zaboraviti Tuđemile, Kruse, Martiniće, Grahovac, Fundinu, Mojkovac i
Vučji Do.
Ali taj odgovor ne rješava suštinu spora.
Niko ne traži da Crna Gora zaboravi Vučji Do, Kruse,
Fundinu ili bilo koju drugu veliku bitku. Naprotiv, riječ je o tome da se
istorijsko pamćenje širi, a ne sužava. Poređenje sa 13. julom i 21. majem ne
daje odgovor na pitanje zašto bi se Dan Vojske morao premjestiti sa 7. oktobra
na 28. jul.
Dan državnosti, Dan nezavisnosti i Dan Vojske imaju
različite istorijske i državne funkcije. Njihovo poređenje ne može zamijeniti
raspravu o tome šta jedan datum znači za vojnu tradiciju i istorijski
kontinuitet Crne Gore.
Posebno je važno što se ovđe ne radi o tome da se
jedna istorijska ličnost ili bitka uzdigne iznad druge. Radi se o odnosu države
prema sopstvenom istorijskom nasljeđu. A država koja poštuje svoju prošlost
nema potrebu da bira između svojih velikih pobjeda.
„I TAČKA!“ – KADA POLITIČKA PORUKA
ZAMIJENI RASPRAVU
Ako je Bečićev preijdlog otvorio pitanje odnosa prema
crnogorskoj istoriji, izjava Borisa Bogdanovića, šefa Kluba poslanika
Demokrata, otvorila je još ozbiljnije pitanje – odnosa prema demokratskoj
proceduri i institucijama.
Bogdanović je 18. novembra, govoreći o prijedlogu da
Vučji Do postane Dan Vojske Crne Gore, izgovorio rečenicu koja zaslužuje
posebnu pažnju: „Vučji do će biti Dan vojske i tačka!“
Nije ovđe sporan Vučji Do. Nije sporno ni pravo
Demokrata da zastupaju prijedlog koji smatraju ispravnim. Sporno je ono što
poruka „i tačka“ politički sugeriše: da je ishod već određen, da je rasprava
suvišna i da se od javnosti očekuje da prihvati nešto što tek treba da prođe
zakonsku proceduru.
A ko je Boris Bogdanović? Nije riječ o poslaniku koji
iznosi usputni lični stav. Riječ je o šefu poslaničkog kluba partije čiji
potpredśednik Vlade predlaže promjenu Dana Vojske. Zato njegove riječi imaju i
dodatnu političku težinu.
U demokratskoj državi nijedan političar, bez obzira na
funkciju koju obavlja, ne može unaprijed proglasiti zakonsko rješenje završenom
stvari. O tome se raspravlja u institucijama, predlažu se argumenti,
saslušavaju drugačija mišljenja i na kraju odlučuje u skladu sa zakonom i
parlamentarnom procedurom. Upravo je to razlika između demokratskog odlučivanja
i političkog nametanja volje.
Posebno zabrinjava što se u raspravi o datumu koji
treba da simbolizuje cijelu Vojsku Crne Gore koristi ton koji ne ostavlja
prostor za dijalog. Vojska pripada državi i svim njenim građanima, a ne jednoj
partiji, njenom rukovodstvu ili trenutnoj parlamentarnoj većini.
Istorija se ne može uređivati partijskim
naređenjima, a državni praznici ne određuju se političkim uzvicima. „I tačka“
nije argument. U demokratskom društvu ona ne može biti zamjena za raspravu,
zakon i odgovornost.
2042. GODINA – JUBILEJ KOJI CRNA GORA NE
SMIJE DOČEKATI NESPREMNA
Godine 2042. navršiće se hiljadu godina od Tuđemilske
bitke. To nije samo značajan istorijski jubilej. To je prilika da Crna Gora
pokaže koliko poštuje vlastitu državnu i kulturnu baštinu.
Umjesto što se danas raspravlja o potiskivanju 7. oktobra, država bi već sada trebalo da razmišlja o tome kako da dostojno obilježi hiljadugodišnjicu Tuđemila.
Duklja nije nastala u novije vrijeme, niti je njena
državna tradicija počela 19. vijekom ili obnovom nezavisnosti 2006. godine.
Njeni istorijski korijeni sežu mnogo dublje. Tuđemili su jedan od događaja koji
nas podsjećaju na taj kontinuitet.
Zato bi 2042. godina trebalo da bude mnogo više od
protokolarnog obilježavanja jednog jubileja. Trebalo bi da bude prilika da Crna
Gora pokaže da zna ko je, odakle dolazi i šta duguje generacijama koje su
branile njeno pravo na samostalnost.
DRŽAVA KOJA ZABORAVLJA SVOJE PRETKE LAKO
POSTAJE PLIJEN TUĐIH TUMAČENJA
Tuđemili i Vučji Do nijesu istorijski protivnici. Oni
pripadaju istoj crnogorskoj istoriji, istom nasljeđu borbe za slobodu i
samostalnost. Jedan pripada 11. vijeku, drugi 19. vijeku, ali oba svjedoče o
vremenu u kojem je Crna Gora branila svoje pravo na postojanje.
Zato je neprihvatljivo da se danas stvara privid kako
se poštovanje jedne pobjede mora dokazivati umanjivanjem druge. Država koja
drži do sebe ne prekraja istorijski kalendar prema trenutnim političkim
potrebama, niti svoje nasljeđe prilagođava dnevnim interesima.
Crnoj Gori nijesu potrebni novi razlozi za zaborav,
već više znanja, odgovornosti i poštovanja prema onome što je naslijedila.
Njena istorija nije vlasništvo nijedne partije, političkog lidera ili trenutne
vlasti. Ona pripada svim generacijama i obavezuje svakoga ko obavlja javnu funkciju.
Nije najveća opasnost za jednu državu kada joj drugi
osporavaju istoriju. Mnogo je opasnije kada se u njenim institucijama pojave
oni koji pristanu da joj tu istoriju skraćuju.
0 Komentara