Toliko je ljudska situacija tragična da kao i da za čovjeka nema zaborava, izlaza, jednog trena punog i savršenog ljudskog zadovoljstva ili jedne kapi čistoga života, čak ni u jednom obliku i sadržaju stvarnog i(li) mogućeg ljudskog bivstvovanja u periodičnom “vječnom krugu” kosmosa, života i svijeta, pa da otuda gotovo i u životu i u smrti jedan te isti bol je uvijek vječno isti: “A šta ako / nema zaborava, / ako je to / samo / vječna igra kruga? / A šta ako / tamo / ispod trava, / boli ova / ista / ljudska tuga?” (Pjesma “I opet jesen”). Iako sve radosti života nestaju kao kad vene poljsko cvijeće, “vječna igra kruga” ipak ostaje jedini izlaz koji omogućava i dalje trajanje varke i slatke/gorke, svijetle/mračne, realnosti i iluzije života i ponovne nade za nove radosti (iako privremene i ograničene, nedovoljne i slabe, kratkotrajne i efemerne), ali i gadosti! Jer, kako reče Ralf Valdo Emerson: “Za sve ono što si propustio, nešto si dobio; i za sve ono što si dobio, nešto si izgubio.”

U tezi, koncepciji i ośećanju lirskog subjekta o “vječnom vraćanju istoga” u širem smislu uklapa se i pjesma “Granada” sa epilogom u kojemu se ponavlja “...sramna slika / već toliko puta ponovljena: / mrtav pjesnik pred četom vojnika, / a okolo pjesma ponižena.” Ovoj koncepciji pripada i pjesma “Slika iz Crne Gore” (“Polako ulazim zaboravu u trag / prepoznajem / taj kamen / to drvo / tu travu / i sve mi se čini / da sam davnog jutra / pronio / ovuda / Čengićevu glavu.”), koja je uz to i snažna etnička i etička, nacionalna i istorijska, kulturna i genetska slutnja i potvrda, činjenica i stvarnost, o dubinskoj povezanosti potomaka sa precima i jednostavno – bez suvišne patetike, gomilanja riječi i epskog narativa – iskazana redukovanim i najelementarnijim poetskim sredstvima ogromna, gotovo nesaglediva usidrenost lirskog subjekta u sveukupno tradicijsko biće (bitak) sopstvenog naroda i zemlje. Pjesnikov lirski subjekt ironijski i sarkastično tematizira i problematizuje fenomen ljudske intelektualnosti i ljudskog mišljenja uopšte, ali i povezuje prošlost i savremenost (budućnost) naroda kome po rođenju i po kulturi pripada, proširujući umjetnički opseg svog poetskog djela sa ličnog plana ne samo na opštiji, nacionalni, već i na svečovječanski i ontološki nivo bivstvovanja. “Glave su nam divnim čudesima sklone / pa zaboravljamo i čija je koja, / ko ogromno sunce jedna, eno, tone, / a ja ne znam sasvim nije li to moja.” (Pjesma: “Zapis”); “Još ovo do sjutra moja tuđa glavo / pa će tad i tebe odnijeti đavo / pa ćeš i ti ružna ljepotice moja / pobjeći iz ovog vrelog nespokoja / i otići tamo među trošne kosti / da se grozno ceriš iz te budućnosti / na to malo sreće koju smo nas dvoje / utrošili glavo na čemere svoje / još ovo do sjutra do posljednjeg poja / pa ćeš i ti pasti nevjernice moja.” (Pjesma: “Na Bijelom hljebu”); I na kraju ovih primjera slijedi jedna od nenaslovljenih pjesama u kojoj Vito pravi izvanredno uspjelu i apsolutnu umjetničku inverziju u odnosu na poznatu istorijsku i simboličko-tradicijsko-identitetsku crnogorsku temu Tablje (riječ tablja porijeklom je iz arapskoga jezika), kule iznad Cetinjskog manastira koju je podigao Petar II Petrović Njegoš 1837. g. – na Tablju, koja nije nikada do kraja ozidana, kačile su se posječene turske glave – sa ciljem da posluži posljednjoj liniji odbrane. Tablja je bila najočitiji krvavi dokaz stvarne nezavisnosti, državnosti i slobode Crne Gore, pa su je kao veoma jasan i isuviše jak identitetski simbol Crnogoraca velikosrbi srušili 1937. g. Dakle: “Ova glava svemu i svačemu sklona / jednoga će dana glave da me košta: / već četiri dana kako visi ona / na bedemu turskom iznad Onogošta. // Već četiri dana kako vjetar svira / kroz šupljine njene plašeć noćne straže, / već četiri dana kako Vitomira / uzaludno po razboju traže.”

                                           Nastavlja se