Goran Sekulović - Vitomir Vito Nikolić: Drumska koračnica smrti kao koračnica života
VREMEPLOV ZA JUGONOSTALGIČARE (XXX): VITO ILI ĐEČJA USPAVANKA O SMRTI
U pjesmi “Očaj” takođe je
prisutna intertekstualnost sa usmenom, epskom poezijom: “Dan osvanu a ja –
Skadar. / Zle me sile / pretvorile / u gomile, / do temelja porušile. / Tri
godine tako one / mene lome, / a ja više nisam kadar / da se zidam / i survavam
/ niz litice. // Gojkovice, / mlada Gojkovice...”. U ovoj pjesmi Vito koristi
“ram” i “strukturu” epske narodne tradicije da bi – upoređujući i
identifikujući se sa zlom, ukletom i tragičnom sudbinom crnogorske
mitsko-istorijske figure epskog Skadra – dao, ispjevao, opjevao, naslikao,
freskooslikao, ikonopisao svoj poetski i ljudski portret, svoja nadanja i
maštanja, svoja očajanja i svoje tuge, svoj zao udes, svoje “zle sile” koje su
ga držale u šah-mat poziciji ne dajući mu nikada i niđe da se konačno i potpuno
opredijeli između “ILI-ILI”, između života i(li) smrti, između spasa i(li)
propasti (propasti u svakom slučaju, jer smrt natkriljuje sve). Vitovim “zlim
silama” kao njegovi čitaoci i njegova prva, najzavičajnija i najprioritetnija,
etnička, etička! i nacionalna, kulturna i duhovna sredina, moramo biti zahvalni
– svoju pak zahvalnost svom krvavom životnom, sudbinski i usudno izabranom,
pečatu, proizišlom iz njegove neuporedive i visoko živuće i visoko misleće
etičke i ukupne duhovne ljudske pozicije, Vito je izrazio svojim pjesmama – jer
su nam podarile kroz posredništvo i medij pjesnikovog lirskog subjekta
izvanredne primjere umjetničke poezije. Nijesu ovo stvari nikakve formalnosti,
nikakve konvencije i nikakvog podrazumijevanja, stvar je ovo ozbiljne i velike
odgovornosti književne kritike i jedne duhovne i kulturne sredine da se može
voditi dijalog sa poezijom Vitomira Vita Nikolića na onom nivou na kojemu je
ona bila i ka kome je po svom biću stremila, sluteći i iskazujući do najvišeg
stepena najdublje biće čovjeka kao takvog, ali i najdublje biće crnogorskog i
naravno šireg južnoslovenskog, balkanskog i levantskog prostora i identiteta.
“Gojkovica, mlada
Gojkovica” bi možda mogla kao simbol žene i ljubavi – pa čak i kao tek
naslućena i sva samo u obrisima i maglovitim, idealnim, čežnjivim i utopijskim
snovidajnim konturama “ona, daleka” – da učini da pjesnik “svoje odviknuto
lice” ponovo “razvuče(m) u neki osmijeh davno zaboravljen.” No, u pjesmi
“Pjesma” čitamo: “Na drum palo nebo malaksalo...”. Kada se i to desi, da na
drum kao simbolu kakvog-takvog (da li i jedino mogućeg smislenog i održivog!?)
ljudskog trajanja – iluzije i varke o, ipak, dakle, nekoj svrsi življenja koja
će donijeti (ne)uhvatljivost i (ne)izvjesnost daljine (koja uvijek izmiče i
udaljuje se kao horizont morske pučine mameći i izazivajući na sve dalje i
dalje, beskonačne i beskrajne daljine i avanture putovanja i izgnanstva), a s
njom i nadanje, budućnost, svakako putovanje kao neizbježnu pretpostavku
relativno blagotvorne (privremene i povremene, ali ne i apsolutne i konačne,
savršene i završne, cjelovite i oslobađajuće!) promjene, susrete možda i s
ženom i ljubavlju – padne “nebo malaksalo”, tad je kraj svakoj nadi i
utopijskoj čežnji za boljim i svjetlijim životom i svijetom. Kada nebo – nebo,
koje jedino može dati i daje pjesniku snagu i nadu da izdrži i da traje, nebo
kao iskonski, praroditeljski, pračovječanski, zaumni fetus obećanja “dobrih
vibracija” (o kojima je pjevao roker Jura Stublić a Vitovi stihovi, ne
zaboravimo i istaknimo još jednom, nijesu daleko od dobrih tekstova šansone i
roka, naprotiv!), nebo kao paradigma praktično posljednje pjesnikove,
testamentarne, želje “da se vrati(m) u naručje neba” – i priroda kao simboli,
dakle, iskonskog kosmičkog i ontološkog zavičaja i doma napuste čovjeka i od
njegovog saveznika postanu prepreka, zao udes na drumu i drumovanju kao
osnovnom simbolu, vidu i načinu njegove egzistencije i borbe za opstankom i
ljudskijim, plemenitijim licem, dalje se onda nema više đe ići i zato dolazi do
konačne, definitivne i nepobitne presude, činjenice i ad-akta istine: “Ne može
se dalje, Vitomire, / I do sad se s mukom bitisalo, Umiri se, veliki nemire, /
Svako te je nadanje izdalo”. (Iz pjesme “Pjesma”)
Nastavlja se
0 Komentara