Škrinja

Bez građana spremnih da svojom aktivnošću i političkom kulturom demokratiju učine načinom života, institucionalni okvir demokratije ostaje samo skupi ram bez slike

CRNA GORA, PRAVNA ILI PARTIJSKA DRŽAVA

Jul 29, 2025 0 Komentara

(15 riječi)

 NIK  GAŠAJ

U Crnoj Gori se uvođenjem višepartiskog sistema 1990. godine pokušalo s primjenom institucija zapadnoevropskog političkog sistema. Tako su, na primjer, pojmovi pravna država, građansko društvo, politički pluralizam, parlamentarizam, civilno društvo i sl. najednom uletjeli, poput komete iz dalekih svjetova, u naš politički govor, fascinirajući nas kao nekad naše pretke susreti sa „neidentifikovanim letećim objektima“ u njihovoj naivnoj vjeri da su se ti mistični objekti pojavili samo zato da ih oslobode ovozemaljskih muka, a život učine ljepšim i srećnijim. Međutim, nakon početnih skromnih rezultata postkomunističkog neimarstva, ubrzo sazrijeva (samo)svijest da krah socijalizma jeste krah starog režima, ali ne i krah starog društva, koje se, za razliku od režima, ne može političkim dekretom promijeniti i pretvoriti u civilno društvo. Stoga je postalo jasno da mehaničko kopiranje tuđih političkih sistema zapravo predstavlja građenje kuće od krova. Dakle, recepcija liberalno-demokratskih principa razvijenih zapadnih demokratija nije ni izdaleka tako jednostavna. Ona ne uzima u obzir samoreferencijalnost, osobenost i specifičnost datog društva, kao i njegovog istorijskog razvoja na osnovama tradicionalno-patrijarhalne i plemenske svijesti, etnocentrizma i sl. Zahvaljujući toj samosvijesti, danas je očigledno da je postkomunistički put ka modernom demokratskom društvu težak i mukotrpan.

Uspostavljene su demokratske institucije, kao što su politički pluralizam, višestranački izbori, parlamentarno predstavništvo, podjela vlasti, ustavne garancije ljudskih i manjinskih prava i sloboda. Međutim, postavlja se pitanje kakva je njihova sadržina, tj. pitanje njihove demokratske funkcionalnosti. Takođe, problem je odsustvo demokratske političke kulture. Poznato je da u tradiciji naših naroda preovlađuje parohijalni i podanički, a ne participativno-demokratski tip političke kulture. Štaviše, očuvana je mitsko-oslobodilačka tradicija koja se kao žig utisnula u sve segmente političke kulture. Iz tog razloga su na ovim prostorima veoma sužene mogućnosti za toleranciju i dijalog između različitih političkih orijentacija i strategija.

Stoga, dok se ne ostvare neophodne pretpostavke u društvu, iluzorno je govoriti o demokratskom političkom pluralizmu kao o civilizacijskoj tekovini. Moguće je, eventualno, govoriti o simultantnom kvazipluralizmu. Takođe, oživotvorenje pravne države i vladavine prava u našoj zemlji implicira radikalnu reformu cjelokupnog političkog sistema i zavisi od cijelog niza faktora ekonomske, političke, ideološke i kulturne prirode. Ukoliko ovi uslovi nijesu ispunjeni, zaklinjanje u pravnu državu postaje dio verbalnog rituala – izgovaranja sakralnih riječi, slično rimskoj stipulaciji (spondes -spondeo) ili srednjovjekovnoj promisornoj zakletvi (per Deum jureâs).

S aspekta pravne države, mogu se uočiti brojne antinomije u aktuelnoj tranziciji našeg društva. Naime, iako je djelimično izvršena formalnopravna recepcija pravno-državnih institucija liberalnog tipa, njihovu sadržinu će još dugo obilježavati uporno zadržavanje i djelovanje ustanova partijske države kao antipoda pravnoj državi. U Crnoj Gori je politika bila i ostala iznad prava, odnosno pravo se, po pravilo,svodilo i svodi na sluškinju tekuće politike.

Dominacija političke vlasti ima za posledicu da je u pravnom sistemu pretpostavljeni društveni interes iznad pojedinačnog građanskog interesa. Naime, kod nas građanin najviše ima značaj na političkoj pozornici samo ukoliko se pojavljuje kao pripadnik neke stranke ili njen glasač i simpatizer, odnosno njihov podanik. Zaštita jednakosti građana pred zakonom dovodi se u pitanje ukoliko se sudska vlast svede na ispostavu nosilaca političke moći. To se dešava u uslovima monopola partije na vlasti, kao što je to bilo za vrijeme vladavine DPS-a. Ali, nažalost i poslije dolaska na vlasti političke opozicije 30 avgusta 2020, imamo zamjenu ali i ne promjenju političke vlasti i vladavine prava na bolje, nego istu ili još gore.

Za pravnu državu je bitno da se, umjesto partijske države koja ograničava i krši slobode i prava čovjeka, uspostavi država u kojoj su prava i slobode mjera njene pravnosti. Zatim, pitanje demokratije je prvenstveno pitanje političke kulture i razvijenog civilnog društva. Riječ je, dakle, o civilizacijskim dostignućima jednog razvijenog građanskog društva. Nasuprot dječjoj bajci o carem odijelu, ovdje carevo odijelo(forma) postoji, ali cara nema.

Postojanje građanina kao subjekta u odnosima građanskog društva i političkog sistema je conditio sine qua non demokratije. Bez građana spremnih da svojom aktivnošću i političkom kulturom demokratiju učine načinom života, institucionalni okvir demokratije ostaje samo skupi ram bez slike. Stoga je prioritetni zadatak emancipacija čovjeka pojedinca. Taj pojedinac je dugo živio kao podanik u statusu političke maloljetnosti, pod skutom svemoćne partije-države.

Danas je sasvim izvjesno da od uspjeha u savladavanju zadataka moderne istorije i postavljanja pretpostavki za ostvarivanje univerzalnih ljudskih prava, jednakosti i ravnopravnosti građana i svih naroda, demokratskog pluralizma i parlamentarizma, zavisi da li ćemo se približiti modernom demokratskom društvu sa više slobode, demokratije i kvalitetnijeg načina života, ili ćemo se definitivno sunovratiti u pretpolitičko stanje. No, treba se nadati da će nadvladati ono prvo. I naša sudbina, ipak, najprije zavisi od borbe protiv zla. Zato je dobro da svako od nas obuzda u sebi zlo, jer na taj način doprinosi njegovom obuzdavanju u zajednici. To je jedan od puteva ka podnošljivijem životu (L. Kolakovski) i na taj način mogli bismo spokojnije da gledamo u budućnost.