Škrinja

RIJEČKI STARI MOST U SNOVIMA I NA JAVI (3)

Apr 24, 2020 2 Komentara

(15 riječi)

Piše: Milorad Minjo Ražnatović 

 

Bajkovitost, postojanost, trajnost, čvrstina, koketnost, gazelska gracioznost,  atraktivnost, stopljenost sa prirodnom okolinom i ljepota Starog mosta, ogleda se u njegovoj blagoj nagnutosti prema desnoj obali, četrdesettrometarskoj dužini „opasanoj“ kamenom ogradom, koja se, zajedno sa konstrukcijom mosta, od onog najvećeg do najmanjeg luka, prateći sve njegove ravnine i kosine, stepenaste uspone/padove,  spušta ka obalama rijeke, odnosno iz njih izdiže, nalazeći tu svoj čvrst oslonac, kao i u njegovoj  skladno „vajanoj“  četvorolučnoj kamenoj konstrukciji, građenoj od poluobrađenog kamena, različitih raspona. Najveći lučni svod raspona 14,18, a visine 3,30 metara, strmo se uspinje  sa stjenovitog masiva na lijevoj obali, izdignutog gotovo dva metra iznad rijeke, đe je njeno korito najdublje, što i uslovljava blagu nagnutost mosta, jer je njegova konstrukcija, na drugoj strani, utemeljena na samoj obali, koja je pri normalnom vodostaju, gotovo u ravni površine rijeke, čime je izbjegnuta  veća stepenišna strmina. U svojoj polukružnoj „putanji“  najveći luk nalazi čvrst  oslonac na  stijeni što izranja iz sredine riječnog korita, koju, kao da je priroda namjenski stvorila za podizanje mosta na tom mjestu. Nadovezujući se na prvi, drugi lučni svod – središnji,  temelji se na  ovoj stijeni i formira okno raspona 3,30, a visine 2,08 metara, koji ujedno služi i kao „noseći stub“ mosta. Treći lučni svod  istog raspona kao prvi i oko tri metra visine (neznatno niži od najvećeg), započinje svoje oblikovanje  iz srednjeg luka, skladno se spuštajući i svoje ishodište nalazeći na pjeskovitoj desnoj obali rijeke. Ovaj  stepenasto silazi na onaj četvrti – najmanji, raspona 1,55  i visine 2 metra, koji je već uveliko „iskoračio“ na desnu obalu rijeke, ojačavajući  tako konstrukciju mosta i propuštajući vodu izlivenu iz korita rijeke, a u isto vrijeme upotpunjavajući njegov estetski izgled. (Podaci o dimenzijama mosta preuzeti su iz knjige Vasilija Vaska Jankovića  „Rijeka Crnojevića nekad i sad“, Sekcija pisaca – radnika Crne Gore, Podgorica 2005., osim visine za treće okno, koja je u knjizi ista kao kod prvog, a logično je, da, zbog blagog pada prema lijevoj obali,  ona mora biti nešto manja, što je uočljivo i na fotografijama mosta.)

 Svu ovu neprolaznu ljepotu i dugovječnost mu podariše: Knjaževa  idejnost, vizionarstvo i posvećenost razvoju Rijeke Crnojevića kao stare crnogorske prijestonice; konstruktorska stručnost, darovitost, maštovitost,  ondašnja graditeljska savremenost i svevremenost, umjetnička kreativnost i arhitektonska atraktivnost (nažalost i pored uloženog truda nijesam mogao doći do podatka o konstruktoru mosta, mada, iz razgovora sa pojedinim istoričarima, arhitektama i ljudima koji se bave ovom tematikom, moglo bi se pretpostaviti da je on bio podanik Austrijskog carstva, čemu u prilog ide i Knjaževa okrenutost zapadu); te vješte, vrijedne i žuljevite ruke primorskih majstora i domaćih pomagača, koje, uz ogroman trud, rad i požrtvovanje,  ljuti crnogorski krš više od dvije godine obrađivaše  i sa njim  dio svojih života u most ugradiše, kako bi on vječno živio i predano služio generacijama koje dolaze. (Pored mosta i spratne kuće, knjaz Danilo podiže riječku rivu, kao i pijacu na kojoj je prodavana raznovrsna roba - voće, povrće, riba, mliječni proizvodi, suvo meso, jaja, rakija, vino…-, donošena, kako iz okolnih sela, tako i iz udaljenijih jezerskih priobalnih mjesta, a bogami i iz cijele Crne Gore, pa i šire. Između rive i pjace je izgradi i kameni parapet – ogradu, koja započinje od mosta i proteže se cijelom dužinom pijace, na više mjesta  isprekidane stepenicama za prolaz prema rivi. Duž ograde su, mnogo kasnije -  najvjerovatnije početkom XX vijeka za vrijeme podizanja Novog mosta u vrijeme vladavine knjaza Nikole, zgrađene betonske tezge za izlaganje robe. Cjelokupna pijaca je krajem prošlog i početkom ovog vijeka rekonstruisana i pretvorena u moderan trg rađen od jedne vrste bijelog italijanskog mermera sa sa nekoliko tezgi koje simbolično podśećaju na nekadašnju pjacu. Iistini za volju, one mogu poslužiti za izlaganje proizvoda, što se i dešava  prilikom organizovanja nekih manifestacija u toku godine, ali je tako u potpunosti izmijenjen njen nekadašnji izgled, gubeći tom modernošču duh izvornosti i, na izvjestan način, narušavajući urbanističku kompatibilnost sa mostom i objektima koji se protežu duž pijace.)  

I tako most živi svoju prošlost, sadašnjost, ali i svoju budućnost. Žive sa njim i legende o njemu, kao što je ona, usmeno prenošena u dvije verzije, koju sam u đetinjstvu i mladosti slušao od starih Riječana, a govori o lancu okačenom za „tavanicu“ srednjeg luka. Jedna verzija te legende pripovijeda da je on  bio namijenjen za vješanje prekršioca zakona, prvenstveno ubica i lopova, dok druga govori da je poslije prvog neuspješnog pokušaja izgradnje mosta, odnosno  urušavanja njegove konstrukcije, koja je bila u poodmakloj fazi gradnje, lanac služio kao prijetnja „nesavjesnim“ graditeljima pri njegovoj ponovnoj izgradnji. Je li neka od ovih verzija istinita, ili  su obije plod mašte i pizme Crnogoraca nenaviknutih na bilo kakve stege, čime je trebalo izraziti protest protiv „prijeke“ prirode i „surovosti“ vladanja knjaza Danila, i na taj način omalovažiti, kompromitovati, opstruirati i dovesti u pitanje,  njegovu čvrstu riješenost na izgradnji moderne sekularne države, te ustanovljenju zakona  i njihovom strogom poštovanju, nepoznato je? Kao što je nepoznato da li je zaista neko o tom lancu obješen, jer ni jedna od ovih verzija, koje su, uz dramsku i sugestivnu pripovjedačku umješnost razbuktavale đečju maštovitost, to nije otkrivala, niti je činjenično istorijski zabilježena? Ili je lanac, što je najvjerovatniji odgovor na ovu „zagonetku“, služio svakodnevnim potrebama, za vješanje fenjera, koji je noću paljen da bi osvjetljavao most i, kao svjetionik, navodio okašnjele čunovođe i brodovođe, na bezbjedno sidrenje? Posebno u noćima bez mjesečine,     kada gusti, višeslojni, teški, tmurni - kišonosni oblaci, zemlju pritisnu, a duboka tama oduzme moć vida, bez   svjetlosnog vodiča za most okačenog, bilo bi otežano  uplovljavanje u  riječku rivu – luku života svih onih sudbinski vezanih za rijeku, jezero, plovstvo i ribolovstvo. Mada autorova śećanja ne sežu tako daleko da bi mogao i lično potvrditi ovu pretpostavku.

Sve ove slike, iznjedrene iz sopstvenog iskustva, svježine pamćenja i snažnih emocija, čine da most živi sa mnom i u meni, kao što je živio sa mnogim prethodnim generacijama i kao što će ispraćati bezbroj narednih poslije nas, śedočeći o svojoj dugovječnosti i neprolaznoj ljepoti. Zato smo mi, koji sa njime odrastasmo i životu  se radovasmo, ljepotom njegovom dušu napajasmo, a „gostoprimstvom“ se čašćavasmo i vječnu zahvalnost mu dugovasmo, u obavezi  da kroz śećanja posvećena njemu, kroz neku lijepo ispisanu riječ, stih, fotografiju ili umjetničku sliku, na njegovo nesebično „davanje“, sa brižnošću i ljubavlju uzvraćamo. I ne manja naša obaveza je da, nadležne državne organe na njihovu dužnost, neprestalno podśećamo, podražavamo i upozoravamo, kako bi  ovaj simbol Rijeke Crnojevića i Crne Gore, kao značajno arhitektonsko djelo i dragulj kulturno-istorijske baštine, povremenom obnovom,  od „ugriza zubatog“ vremena spasili, a opasnost od nesavjesnih  graditeljskih zahvata, ili daljih „savremenih“ projekata, koji bi mu, vrijednost i ljepotu  ambijentalnog urbanističkog stapanja sa neposrednom okolinom narušili, planskim dokumentima trajno otklonili, i tako, arhitektonsko-prostornom, izvornošću, budućnost podarili. To je moralna obaveza i nastupajućih generacija, a most će samo uz takvu brigu, vječno trajati, nenarušenom autentičnošću i starinom odisati, svom svojom ljepotom blistati i dobrom nam, kao što je to i do sada činio, vraćati. 

 

(Kraj)