U susret jubileju 150 godina novinarstva u Crnoj Gori
Što je za koga list „Crnogorac“
Na početku smo i danas – da sačuvamo Crnu Goru
Crna Gora bi 23. januara
trebalo da obilježi, da proslavi, za naše prilike veliki jubilej, 150.
godišnjicu izlaženja lista „Crnogorac“. I tada je bila subota. Siromašna,
ratnička, Crna Gora uspjela je, kao i u mnogo čemu, da relativno bez velikog
zakašnjenja, uhvati civilizacijski korak sa modernom Evropom, pokrećući svoje
prve novine, takoreći u predahu između vojničkih bitaka za sopstveni
opstanak.
Ipak, u tome je mnogo
kasnila u odnosu na samu sebe, s obzirom na činjenicu da je u našim brdima
radila štamparija samo nekoliko decenija od Gutembergovog izuma. Više od tri i
po vijeka čekala je Crna Gora na sopstvene novine, na novi civilizacijski
uzlet.
Ali, u toj oblasti
iskupila se već početkom 20. vijeka, kada je kod nas instalirana prva
radio-telegrafska stanica na Balkanu. Crna Gora nikad nije prestajala da
iznenađuje i samu sebe, i svijet, jer je neke tehnološke korake, u drugim
domenima, pravila mnogo prije nego što bi se očekivalo u njenoj materijalnoj
oskudici.
I list „Crnogorac“ je
iznenadio. Pozdravio je Parisku komunu, ustanak francuskih radnika, koji se
dogodio, takođe, prije vijek i po. Na prvi pogled čudno - službene novine
Knjaževine Crne Gore, dakle, monarhije, kliču republikanskoj Pariskoj komuni.
Čak je, u nekim kasnijim godinama „Glas Crnogorca“, nasljednik „Crnogorca“, bio
strastveni propagator socijalističkih ideja, u vrijeme njihovog jačanja u
Evropi i na Balkanu. Gotovo nezamislivo - socijalistička propaganda u
apsolutističkoj državi knjaza-kralja Nikole Petrovića. Vjerovatno je tome
pogodovala činjenica da u Crnoj Gori tada nije ni bilo industrije, pa ni
radnika. Sa te strane, vladarski prijesto nije bio ugrožen, te je knjazu-kralju
moglo biti da bude liberalan prema slobodi štampe. Ipak, kralj Nikola je u prvi
Ustav (za Knjaževinu Crnu Goru) upisao i ovo demokratsko načelo.
Knjaževske
novine propagiraju socijalizam
A i nije neobično da
knjaževsko službeno glasilo širi socijalističke ideje, nije to bilo samo zbog
odsustva industrije i radništva. Crnogorci nijesu bili ideološki inficirani, ni
opterećeni podjelama te vrste. Istina, pravda, slobodarstvo, čojstvo, junaštvo
- to su bili kodovi njihovog ličnog i kolektivnog morala. I sve što je
korespondiralo sa tim postulatima, poštovano je i propagirano. Možda je baš u
tom kontekstu začet trajni kredo novinarstva u Crnoj Gori – služiti istini,
pravdi i opštem interesu.
Sa ove distance, valjalo
bi, baš povodom ovog jubileja, postaviti upravo pitanje - gdje je danas
novinarstvo u Crnoj Gori, čemu (i kome) služi.
U susret 23. januaru,
međutim, idemo kao da dolazi neka trećerazredna godišnjica. Bojim se da ne bi
bilo drugačije ni da nijesmo u nevoljama – ekonomskim, zdravstvenim,
političkim. Novinari, uglavnom, nemaju senzibiliteta za promišljenije bavljenje
svojom profesijom, a političarima i nije mnogo stalo do medija.
Ove godine, ni politička
situacija nije naklonjena crnogorskim temama, pa ni jubileju ove vrste. Kako,
kad aktuelna ministarka četiri bivša resora, u čijoj su nadležnosti i mediji,
prijeti rušenjem i samog Njegoševog mauzoleja? Šta je tek za nju 150.
godišnjica ,,Crnogorca“?
I zato u predjubilejskoj
pasivnosti valja, bar prigodno, ukazati na neke elemente aktuelne medijske (ili
medijsko-političke) situacije u Crnoj Gori, a posebno u vezi sa predstojećim
23. januarom. Prije svega, postoji nedoumica o samom nominovanju ovoga datuma.
Zvanično, on slovi kao Dan crnogorskih novinara. Međutim, i ovdje se javlja
,,problem“ – šta znači ,,crnogorskih“, da li ovaj pridjev označava pripadnost
državi Crnoj Gori, crnogorskom društvu, ili nešto drugo. Nedoumica, dakle, koja
prati nominaciju i nekih drugih praznika i institucija. Šta je 23. januar - Dan
novinara ili Dan novinarstva u Crnoj Gori (ne Crne Gore). U ovim pitanjima se
kriju i neke glavne konfrontacije u našem savremenom novinarstvu, u poimanju njegove
uloge.
Dan novinara
ili Dan novinarstva
Nije beznačajno – ako je
prvo, to onda podrazumijeva bar minimum profesionalnog jedinstva da bi 23.
januar bio ,,dan novinara“, u smislu jedinstvene, kako se to kaže, medijske
zajednice. To, međutim, ne postoji, ni u statusnom, ni u profesionalno-etičkom
pogledu, a ni s obzirom na organizaciono-profesionalno povezivanje zaposlenih u
medijskim kućama. Sa tog stanovišta, 23. januar je samo formalno, datumski,
jedinstven kao ,,dan novinara“. Stoga, bilo bi adekvatnije da to bude dan
novinarstva u Crnoj Gori, što uključuje sve njegove ,,škole“ i ,,stilove“.
Povodom 23. januara svake
godine oglašava se nekoliko novinarskih udruženja, sa nazivima koji se
preklapaju, ili se razlikuju samo u redosljedu odrednica u imenu, što već samo
po sebi govori o stanju u ,,medijskoj zajednici“. Glavni akteri obilježavanja
23. januara su Društvo crnogorskih novinara (koje se u izvještajima nekih
medija krsti i kao Crnogorsko društvo novinara) i Udruženje novinara Crne Gore.
Ni novinarska profesija kod nas nije odoljela izazovu dupliranja u
organizovanju. A mediji u Crnoj Gori, takođe, odavno, izvještaje o udruženjima
novinara objavljuju po matrici međusobnih podjela, svako o svojima, o
svečanostima ,,svog“ udruženja, o ,,svojim“ nagradama, samo o tuđim greškama.
Čak mediji nijesu profesionalno ujedinjeni ni kad treba objaviti da je neko od
novinara i drugih medijskih poslenika umro, što se nekad podrazumijevalo. Danas
ni smrt nema isti tretman. Upravo aktivnosti u vezi sa ,,Danom novinara“ imaju
potpuno rivalski intoniran publicitet. Svi dijele novinarske nagrade, ali svako
objavljuje imena samo svojih laureata.
Različit je odnos i prema
slučajevima napada na medije i novinare. Težina ataka zavisi od toga da li je
novinar ,,naš“ ili ,,njihov“. Uglavnom, tako reaguju i cehovska udruženja. Bilo
je, recimo, slučajeva kad su neki incidenti pričinjeni novinarima RTCG gotovo
sasvim ignorisani u suparničkim medijima. Nije pokazan ni minimum esnafskog
jedinstva.
U Crnoj Gori, štaviše,
postoji još jedan fenomen - elementi koalicionog povezivanja između medija
slične političko-profesionalne orijentacije, a, takođe, i svojevrsnog udruživanja
medija i političkih partija. To je naročito došlo do izražaja u vrijeme
takozvanih litija i prošlogodišnjih parlamentarnih izbora. Takve podjele su i
sada na snazi.
Kodeks jedan,
novinari podijeljeni
Principi novinarske etike
su, bar u Kodeksu, jedni, jedinstveni, a novinari su u Crnoj Gori okupljeni u
više udruženja. Nije li to apsurd? Novinare, medije ne ujedinjuje Kodeks, čak
ni cehovski sindikat, nego se oni udružuju po svojoj ljubavi prema političkim
idejama i partijama. A po toj liniji se i razdvajaju. Matrica opštih dioba u
Crnoj Gori preslikana je, vrlo jasno, čak veoma oštro, i u novinarstvu.
Naravno, i nagrade, koje
se dodjeljuju svake godine u januaru, nose sva obilježja tih podjela i
različitih političkih oznaka novinarskih udruženja. Simptomatično je za stanje
profesionalizma u našim medijima, recimo, to što u različitim žirijima za
nagrade sjede ljudi iz iste medijske kuće, a kriterijumi za nagrade, zapravo
motivi za odabir laureata, potpuno su različiti. Kako je, logika nas upućuje na
to pitanje, moguće da novinar iz istog medija dobije nagradu od jednog, a
njegov kolega od drugog udruženja? Da li ti mediji, dakle, imaju jednu
uređivačku politiku?
Naravno, kad bi se
novinari udruživali u razna društva samo na osnovu uskocehovskih interesa,
sindikalističkih motiva, organizacioni pluralizam ne bi bio sporan. Ko nudi
bolje uslove, bolju zaštitu na poslu, sigurnija prava, tamo i ideš. Ali, u
našem slučaju je na djelu, uglavnom, politički motivisano svrstavanje novinara,
pa, samim tim, i njihove nagrade, i njihove priče o profesiji nose taj pečat.
To je posebno jasno izraženo kod jednog od dva veća udruženja. Usput rečeno,
novinarska udruženja sopstvenu aktivnost, uglavnom, iscrpljuju u međusobnom
konfrontiranju povodom raznih incidenata.
Kad je već riječ o
novinarskim nagradama, u najmanju ruku, trebalo bi, prvo, preispitati da li je
opravdano, objektivno, glavnu od njih zvati ,,za životno djelo“. Šta je životno
djelo u novinarstvu? Naravno, nimalo ne umanjujući značaj profesije i
vrijednost angažmana jednog broja novinara. Ali ,,životno djelo“ nijesu duge
godine provedene u novinarstvu. Svjedoci smo da se, nerijetko, ,,nagrada za
životno djelo“ izjednačava sa radnim vijekom u medijima. A kvalitet ,,životnog
djela“ kao da nije ni važan. Zašto bi, na kraju krajeva, novinarima bilo
priznavano ,,životno djelo“, a ne, na primjer, policajcima, učiteljima,
pravnicima… Valjalo bi, takođe, razmisliti i o samim nazivima ,,nagrada za
životno djelo“. Teško je razumjeti da se jedno novinarsko udruženje koje baštini
mnogo toga što nema veze sa djelom i likom Veljka Vlahovića kiti nagradama sa
njegovim imenom. S druge strane, nagrada ,,Crnogorac“ je logički nominalno
vezana za prve novine u Crnoj Gori. S pravom je taj list zaštićen kao kulturna
baština i jeste za ponos. Ali, da li baš to ime, u kontekstu profesionalnih
kriterijuma za dodjeljivanje te nagrade, može da izaziva i neke asocijacije
koje mogu da bace i sjenku na veličinu takvog priznanja?
,,Medijsku zajednicu“ u
Crnoj Gori treba pomno redizajnirati - prije svega, organizaciono. Ako su
novinarska udruženja osnovana da štite Kodeks novinara, etiku profesije, onda
nema razloga za pluralizmom cehovskih društava. Potrebno je težiti stvaranju
jednog udruženja novinara, a druga je stvar mogućnost novinara da se udružuju u
više sindikata, što je prihvatljivo.
Takođe, novinari sami
moraju odlučnije otvarati raspravu o sebi samima, o svom radu. To se, zasad,
čini vrlo stidljivo ili, bolje reći, i nema pokušaja da se sopstvena profesija
kritički interpretira. Nezdrava je ogromna samouvjerenost u medijima da ne
griješe, da se njihova ,,sloboda guši“, samouvjerenost mladih u novinarstvu da
su njihovo znanje i ,,stil“ mjera profesije.
Postoje, naravno, mnoge
smetnje, blokade, pa i pritisci na medije, postoji i nešto što je, čak,
ignorisanje novinarske profesije, samih novinara. I mediji su na tržištu, pa je
razumljiva i njihova komercijalizacija. Ali, da li mediji mogu biti profitne
kompanije? Gdje je linija koja razdvaja profiterstvo i profesionalizam, da li
se pod vidom zaštite medijske slobode nekad, zapravo, štite profiterski
interesi uticajnih medijskih grupa? Mogu li novinarska udruženja biti cehovski
štit i za zloupotrebe, neznanje, nekulturu, neprofesionalizam? To su, takođe,
pitanja koja bi trebalo češće postavljati i odlučnije, s najboljom namjerom,
tražiti na njih poštene odgovore. Prije svega, među novinarima, u njihovim
udruženjima, u samoregulacionim tijelima koja su, nažalost, i sama duplirana.
Otvorena, poštena,
rasprava o ,,linijama razgraničenja“ između profesionalizma u medijima i
odgovornog odnosa prema interesima države (ne vlasti), takođe, jedna je od tema
koja odavno traži da bude stavljena na dnevni red. Da o njoj promišljaju
novinari sami, ili, još bolje, novinari i političari zajedno. Da se obostrano
nađe mjera profesionalizma i ,,patriotizma“. Novinarska udruženja bi morala da
otvaraju rasprave i o tome šta su, i ko su, ,,nezavisni“, a ko ,,zavisni“
mediji, šta je ,,zavisnost“, šta ,,nezavisnost“, o medijskom profiterstvu, o
,,gazdinstvu“ u samim medijskim kućama, naravno, i o pojavama ,,porobljavanja“
novinara, nepoštovanju prava iz radnog odnosa, o progonu sindikata u medijima,
o političko-medijskim spregama i dilovima, o klanovskom djelovanju među samim
medijima, o mnogo čemu.
Tek kada se otvore debate
i o tim pitanjima, kada mediji, novinari, počnu sa više odgovornosti da sami
govore o svom radu, onda će biti uvjerljivija i njihova stalna priča o
nedovoljnoj slobodi, o ,,nasilju nad medijima“, o ugroženosti medijskih
sloboda, što se, nažalost, nerijetko podstiče i nekritičkim, pa i netačnim
ocjenama sa evropskih adresa o statusu medija u Crnoj Gori. A to je posebna
priča u vezi sa novinarstvom kod nas.
Jedno od važnijih
savremenih pitanja je takozvano istraživačko novinarstvo. Takva potreba u žurnalističkoj
profesiji, zaista, postoji. To je nešto čemu treba težiti, mada to ponekad može
da znači zanemarivanje svakodnevnog novinarskog rada po profesionalnim
standardima, potrebe da se i u pisanju ,,malih vijesti“ bude pomalo
,,istraživač“, da se poštuje etika, da se ukazuje na društvene probleme, ali i
na ono što je dobro. Takođe, može da bude i zaklon za promovisanje nekih drugih
interesa, mimo profesionalnih. Ne treba zanemarivati neke istraživačke napore u
novinarskoj profesiji, mada se time ne mogu označavati ,,dojavne“ informacije,
insajderskog karaktera. Pravo istraživačko novinarstvo podrazumijeva i nešto
drugačije profesionalne alatke i metode pribavljanja informacija. Ono je,
stoga, i dosta skupo i pitanje je da li naše redakcije imaju sredstva da to i
praktikuju.
Samo loše
vijesti
Mnogo je danas ,,loših
vijesti“. Ponekad se stiče utisak i da vijest nije vijest ako nije loša.
Doduše, mnogo je lošeg u stvarnosti, u savremenom svijetu - epidemija virusa,
krize tranzicije, posljedice privatizacije, nezaposlenost, klimatske promjene,
bolesti, saobraćajne nesreće… Televizijski dnevnici su postali gotovo stresni.
Ima li išta lijepo u današnjem svijetu? Mediji, svakako, ne mogu ,,kriti“ ono
što je loše, ne mogu uljepšavati stvarnost. Ipak, postavlja se pitanje, ne samo
kod nas, na nacionalnom, nego na globalnom planu, kakva je uloga medija, ili,
kakva bi trebalo da bude. Ovo može da liči na ,,filozofiranje“, ali , u svakom
slučaju, potrebna je neka vrsta ,,balansa“ u ponudi ,,loših“ i ,,dobrih“
vijesti. O tome bi valjalo da više raspravljaju novinarska samoregulatorna
tijela, savjeti u javnim servisima.
Nova vlast i
mediji
I u Crnoj Gori se moramo
navikavati na nešto što je u zapadnom svijetu činjenica, neka blaga, ne baš
lako vidljiva, podjela medija na provladine i one druge. Kako biti
profesionalan, a ,,slijediti“ vladinu politiku? Sadašnja situacija u Crnoj Gori
je specifična. Postoji tendencija, čak, vrlo jasni pokazatelji, da će
dojučerašnji ,,provladini“ mediji postati opozicioni i preko mjere, a da će se
donedavni opozicioni mediji pretvoriti u izričite vladine glasnogovornike. Nova
vlast bi morala biti mnogo fleksibilnija, tolerantnija, da prve ne progoni, a
bilo je najava da će neki biti i ukinuti, a da od drugih ne prihvata
neprofesionalne izlive odanosti.
Mediji kod nas, takođe,
moraju biti mnogo kritičkiji, senzibilniji, u vezi sa procesom evropskih
integracija. Tim prije, jer nam se ulazak u Evropsku uniju, u posljednje
vrijeme, više blokira, nego što nam je, u tom smislu, perspektiva izvjesnija.
Novinari moraju stalno, kritički, profesionalno, dosljedno, patriotski, ako
hoćete, postav ljati pitanja –kako idemo u Evropu, šta sve ,,trpamo“ u ,,proces
evropskih integracija“, koji su nam, i da li su nam, potrebni svi ,,evropski
standardi“. Uostalom, šta je ,,evropski standard“?
Naši mediji, takođe,
trebalo bi da se više otvore prema zemljama u okruženju, prema susjedima.
Naravno, i njihovi mediji bi morali da se otvore prema Crnoj Gori. Iz nekih
zemalja, doduše, njihovi mediji su i previše „otvoreni“ prema Crnoj Gori, ali
sa podrivačkim namjerama. Za Crnu Goru je najvažnije, najkarakterističnije,
pitanje „medijskih odnosa“ sa Srbijom. Stanje u tom pogledu sada je veoma loše.
I bez precizne dokumentacije, lako je zaključiti da su beogradski mediji, osim
nekih novinskih agencija i pojedinih listova, takoreći, potpuno Crnu Goru
poklopili negativnim publicitetom, informacijama kojima se otvoreno, drsko,
negira svaka njena samobitnost.
Mediji u Crnoj Gori bi
morali „odgovarati“ na takav odnos. Ne istom mjerom, već većim, raznovrsnijim publicitetom
o prilikama i u Srbiji, i drugim susjednim zemljama, ali i frekventnijim
osvrtima na pomenuti odnos, a pogotovu na otvorene atake na državnost Crne Gore
i osporavanja njenog suvereniteta i identiteta. Potreban je u tom smislu
izraženiji „patriotizam“ medija u Crnoj Gori, ojačana svijest da se štite
državni i identitetski interesi.
Sve navedeno čini
jubilejski kontekst novinarstva u Crnoj Gori. Upravo iznesene političke i
medijske prilike, štaviše, svojom ozbiljnošću, težinom, moglo bi se reći, objektivno,
i vremenski umanjuju, skraćuju naš jubilej, vraćaju nas mnogo unazad. U nekom
smislu, kao da se vraćamo na vrijeme pokretanja i izlaženja ,,Crnogorca“ i
,,Glasa Crnogorca“.
List ,,Crnogorac“ je u
svom prvom broju pisao da je ,,crnogorski narod svojijem junaštvom i
neobičnijem požrtvovanjem za slobodu čuven i proslavljen u cijelome svijetu“.
,,Besprimjerna borba
njegova za zlatnu nezavisnost golijeh stijena svojijeh, bješe do sada jedini
način kojim se on dao čuti među braćom svojom i u tuđini. ZAUZET SKORO
NEPREKIDNIM VOJEVANJEM PROTIVU NEPRIJATELJA SVOJE NEZAVISNOSTI I PRITIJEŠNJEN
SIROMAŠTVOM, NE MOGAŠE SE PRIHVATITI ONIJEH SREDSTAVA KOJA OTVARAJU PUT SVOJEMU
I STRANOME SVIJETU, DA GA UISTINU POZNAJU I KOJA PODIŽU U ZEMLJI OPŠTE
BLAGOSTANJE… DA BI, DAKLE, STVORILI PRILIKU DA BOLJE POZNA CRNU GORU I STRANI
SVIJET, KOJI ČESTO GRUBE NEISTINE DONOSI I NJOJ, A I NAŠEMU SVIJETU, IZLAZIĆE
OD NOVOG LJETA, NA CETINJU NOV I PRVI LIST ZA POLITIKU I KNJIŽEVNOST, POD
NAZIVOM ,,C R N O G O R A C“.
Tako je počelo prije
vijek i po. Suštinski, bez obzira na razvijenu medijsku infrastrukturu, na nove
medijske tehnologije, u mnogo čemu, nijesmo li i danas na tom zadatku – da
sačuvamo Crnu Goru, njenu državnost i nezavisnost, da se suprotstavimo ,,grubim
neistinama“, da očuvamo naš identitet, pa, takođe ugroženo, i sopstveno
nacionalno ime.
2 Komentara
dnBYNmO Postavljeno 31-07-2023 04:43:14
levitra 10 mg bayer precio The exon organization for exon 6 deletion ex6del mutant SGCG transcripts is shown in the lower schematic
Odgovori ⇾Fruinly Postavljeno 13-05-2023 21:32:26
generic cialis online europe Carbamazepine CBZ Major interaction reduced levels and efficacy of carbamazepine
Odgovori ⇾