Politika

U susret jubileju 150 godina novinarstva u Crnoj Gori

Što je za koga list „Crnogorac“

(15 riječi)

Na početku smo i danas – da sačuvamo Crnu Goru

Despotović (Foto: Pobjeda)

Crna Gora bi 23. januara trebalo da obilježi, da proslavi, za naše prilike veliki jubilej, 150. godišnjicu izlaženja lista „Crnogorac“. I tada je bila subota. Siromašna, ratnička, Crna Gora uspjela je, kao i u mnogo čemu, da relativno bez velikog zakašnjenja, uhvati civilizacijski korak sa modernom Evropom, pokrećući svoje prve novine, takoreći u predahu između vojničkih bitaka za sopstveni opstanak. 

Ipak, u tome je mnogo kasnila u odnosu na samu sebe, s obzirom na činjenicu da je u našim brdima radila štamparija samo nekoliko decenija od Gutembergovog izuma. Više od tri i po vijeka čekala je Crna Gora na sopstvene novine, na novi civilizacijski uzlet.

Ali, u toj oblasti iskupila se već početkom 20. vijeka, kada je kod nas instalirana prva radio-telegrafska stanica na Balkanu. Crna Gora nikad nije prestajala da iznenađuje i samu sebe, i svijet, jer je neke tehnološke korake, u drugim domenima, pravila mnogo prije nego što bi se očekivalo u njenoj materijalnoj oskudici.

I list „Crnogorac“ je iznenadio. Pozdravio je Parisku komunu, ustanak francuskih radnika, koji se dogodio, takođe, prije vijek i po. Na prvi pogled čudno - službene novine Knjaževine Crne Gore, dakle, monarhije, kliču republikanskoj Pariskoj komuni. Čak je, u nekim kasnijim godinama „Glas Crnogorca“, nasljednik „Crnogorca“, bio strastveni propagator socijalističkih ideja, u vrijeme njihovog jačanja u Evropi i na Balkanu. Gotovo nezamislivo - socijalistička propaganda u apsolutističkoj državi knjaza-kralja Nikole Petrovića. Vjerovatno je tome pogodovala činjenica da u Crnoj Gori tada nije ni bilo industrije, pa ni radnika. Sa te strane, vladarski prijesto nije bio ugrožen, te je knjazu-kralju moglo biti da bude liberalan prema slobodi štampe. Ipak, kralj Nikola je u prvi Ustav (za Knjaževinu Crnu Goru) upisao i ovo demokratsko načelo.

Knjaževske novine propagiraju socijalizam

A i nije neobično da knjaževsko službeno glasilo širi socijalističke ideje, nije to bilo samo zbog odsustva industrije i radništva. Crnogorci nijesu bili ideološki inficirani, ni opterećeni podjelama te vrste. Istina, pravda, slobodarstvo, čojstvo, junaštvo - to su bili kodovi njihovog ličnog i kolektivnog morala. I sve što je korespondiralo sa tim postulatima, poštovano je i propagirano. Možda je baš u tom kontekstu začet trajni kredo novinarstva u Crnoj Gori – služiti istini, pravdi i opštem interesu.

Sa ove distance, valjalo bi, baš povodom ovog jubileja, postaviti upravo pitanje - gdje je danas novinarstvo u Crnoj Gori, čemu (i kome) služi.

U susret 23. januaru, međutim, idemo kao da dolazi neka trećerazredna godišnjica. Bojim se da ne bi bilo drugačije ni da nijesmo u nevoljama – ekonomskim, zdravstvenim, političkim. Novinari, uglavnom, nemaju senzibiliteta za promišljenije bavljenje svojom profesijom, a političarima i nije mnogo stalo do medija.

Ove godine, ni politička situacija nije naklonjena crnogorskim temama, pa ni jubileju ove vrste. Kako, kad aktuelna ministarka četiri bivša resora, u čijoj su nadležnosti i mediji, prijeti rušenjem i samog Njegoševog mauzoleja? Šta je tek za nju 150. godišnjica ,,Crnogorca“?

I zato u predjubilejskoj pasivnosti valja, bar prigodno, ukazati na neke elemente aktuelne medijske (ili medijsko-političke) situacije u Crnoj Gori, a posebno u vezi sa predstojećim 23. januarom. Prije svega, postoji nedoumica o samom nominovanju ovoga datuma. Zvanično, on slovi kao Dan crnogorskih novinara. Međutim, i ovdje se javlja ,,problem“ – šta znači ,,crnogorskih“, da li ovaj pridjev označava pripadnost državi Crnoj Gori, crnogorskom društvu, ili nešto drugo. Nedoumica, dakle, koja prati nominaciju i nekih drugih praznika i institucija. Šta je 23. januar - Dan novinara ili Dan novinarstva u Crnoj Gori (ne Crne Gore). U ovim pitanjima se kriju i neke glavne konfrontacije u našem savremenom novinarstvu, u poimanju njegove uloge.

Dan novinara ili Dan novinarstva

Nije beznačajno – ako je prvo, to onda podrazumijeva bar minimum profesionalnog jedinstva da bi 23. januar bio ,,dan novinara“, u smislu jedinstvene, kako se to kaže, medijske zajednice. To, međutim, ne postoji, ni u statusnom, ni u profesionalno-etičkom pogledu, a ni s obzirom na organizaciono-profesionalno povezivanje zaposlenih u medijskim kućama. Sa tog stanovišta, 23. januar je samo formalno, datumski, jedinstven kao ,,dan novinara“. Stoga, bilo bi adekvatnije da to bude dan novinarstva u Crnoj Gori, što uključuje sve njegove ,,škole“ i ,,stilove“.

Povodom 23. januara svake godine oglašava se nekoliko novinarskih udruženja, sa nazivima koji se preklapaju, ili se razlikuju samo u redosljedu odrednica u imenu, što već samo po sebi govori o stanju u ,,medijskoj zajednici“. Glavni akteri obilježavanja 23. januara su Društvo crnogorskih novinara (koje se u izvještajima nekih medija krsti i kao Crnogorsko društvo novinara) i Udruženje novinara Crne Gore. Ni novinarska profesija kod nas nije odoljela izazovu dupliranja u organizovanju. A mediji u Crnoj Gori, takođe, odavno, izvještaje o udruženjima novinara objavljuju po matrici međusobnih podjela, svako o svojima, o svečanostima ,,svog“ udruženja, o ,,svojim“ nagradama, samo o tuđim greškama. Čak mediji nijesu profesionalno ujedinjeni ni kad treba objaviti da je neko od novinara i drugih medijskih poslenika umro, što se nekad podrazumijevalo. Danas ni smrt nema isti tretman. Upravo aktivnosti u vezi sa ,,Danom novinara“ imaju potpuno rivalski intoniran publicitet. Svi dijele novinarske nagrade, ali svako objavljuje imena samo svojih laureata.

Različit je odnos i prema slučajevima napada na medije i novinare. Težina ataka zavisi od toga da li je novinar ,,naš“ ili ,,njihov“. Uglavnom, tako reaguju i cehovska udruženja. Bilo je, recimo, slučajeva kad su neki incidenti pričinjeni novinarima RTCG gotovo sasvim ignorisani u suparničkim medijima. Nije pokazan ni minimum esnafskog jedinstva.

U Crnoj Gori, štaviše, postoji još jedan fenomen - elementi koalicionog povezivanja između medija slične političko-profesionalne orijentacije, a, takođe, i svojevrsnog udruživanja medija i političkih partija. To je naročito došlo do izražaja u vrijeme takozvanih litija i prošlogodišnjih parlamentarnih izbora. Takve podjele su i sada na snazi.

Kodeks jedan, novinari podijeljeni

Principi novinarske etike su, bar u Kodeksu, jedni, jedinstveni, a novinari su u Crnoj Gori okupljeni u više udruženja. Nije li to apsurd? Novinare, medije ne ujedinjuje Kodeks, čak ni cehovski sindikat, nego se oni udružuju po svojoj ljubavi prema političkim idejama i partijama. A po toj liniji se i razdvajaju. Matrica opštih dioba u Crnoj Gori preslikana je, vrlo jasno, čak veoma oštro, i u novinarstvu.

Naravno, i nagrade, koje se dodjeljuju svake godine u januaru, nose sva obilježja tih podjela i različitih političkih oznaka novinarskih udruženja. Simptomatično je za stanje profesionalizma u našim medijima, recimo, to što u različitim žirijima za nagrade sjede ljudi iz iste medijske kuće, a kriterijumi za nagrade, zapravo motivi za odabir laureata, potpuno su različiti. Kako je, logika nas upućuje na to pitanje, moguće da novinar iz istog medija dobije nagradu od jednog, a njegov kolega od drugog udruženja? Da li ti mediji, dakle, imaju jednu uređivačku politiku?

Naravno, kad bi se novinari udruživali u razna društva samo na osnovu uskocehovskih interesa, sindikalističkih motiva, organizacioni pluralizam ne bi bio sporan. Ko nudi bolje uslove, bolju zaštitu na poslu, sigurnija prava, tamo i ideš. Ali, u našem slučaju je na djelu, uglavnom, politički motivisano svrstavanje novinara, pa, samim tim, i njihove nagrade, i njihove priče o profesiji nose taj pečat. To je posebno jasno izraženo kod jednog od dva veća udruženja. Usput rečeno, novinarska udruženja sopstvenu aktivnost, uglavnom, iscrpljuju u međusobnom konfrontiranju povodom raznih incidenata.

Kad je već riječ o novinarskim nagradama, u najmanju ruku, trebalo bi, prvo, preispitati da li je opravdano, objektivno, glavnu od njih zvati ,,za životno djelo“. Šta je životno djelo u novinarstvu? Naravno, nimalo ne umanjujući značaj profesije i vrijednost angažmana jednog broja novinara. Ali ,,životno djelo“ nijesu duge godine provedene u novinarstvu. Svjedoci smo da se, nerijetko, ,,nagrada za životno djelo“ izjednačava sa radnim vijekom u medijima. A kvalitet ,,životnog djela“ kao da nije ni važan. Zašto bi, na kraju krajeva, novinarima bilo priznavano ,,životno djelo“, a ne, na primjer, policajcima, učiteljima, pravnicima… Valjalo bi, takođe, razmisliti i o samim nazivima ,,nagrada za životno djelo“. Teško je razumjeti da se jedno novinarsko udruženje koje baštini mnogo toga što nema veze sa djelom i likom Veljka Vlahovića kiti nagradama sa njegovim imenom. S druge strane, nagrada ,,Crnogorac“ je logički nominalno vezana za prve novine u Crnoj Gori. S pravom je taj list zaštićen kao kulturna baština i jeste za ponos. Ali, da li baš to ime, u kontekstu profesionalnih kriterijuma za dodjeljivanje te nagrade, može da izaziva i neke asocijacije koje mogu da bace i sjenku na veličinu takvog priznanja?

,,Medijsku zajednicu“ u Crnoj Gori treba pomno redizajnirati - prije svega, organizaciono. Ako su novinarska udruženja osnovana da štite Kodeks novinara, etiku profesije, onda nema razloga za pluralizmom cehovskih društava. Potrebno je težiti stvaranju jednog udruženja novinara, a druga je stvar mogućnost novinara da se udružuju u više sindikata, što je prihvatljivo.

Takođe, novinari sami moraju odlučnije otvarati raspravu o sebi samima, o svom radu. To se, zasad, čini vrlo stidljivo ili, bolje reći, i nema pokušaja da se sopstvena profesija kritički interpretira. Nezdrava je ogromna samouvjerenost u medijima da ne griješe, da se njihova ,,sloboda guši“, samouvjerenost mladih u novinarstvu da su njihovo znanje i ,,stil“ mjera profesije.

Postoje, naravno, mnoge smetnje, blokade, pa i pritisci na medije, postoji i nešto što je, čak, ignorisanje novinarske profesije, samih novinara. I mediji su na tržištu, pa je razumljiva i njihova komercijalizacija. Ali, da li mediji mogu biti profitne kompanije? Gdje je linija koja razdvaja profiterstvo i profesionalizam, da li se pod vidom zaštite medijske slobode nekad, zapravo, štite profiterski interesi uticajnih medijskih grupa? Mogu li novinarska udruženja biti cehovski štit i za zloupotrebe, neznanje, nekulturu, neprofesionalizam? To su, takođe, pitanja koja bi trebalo češće postavljati i odlučnije, s najboljom namjerom, tražiti na njih poštene odgovore. Prije svega, među novinarima, u njihovim udruženjima, u samoregulacionim tijelima koja su, nažalost, i sama duplirana.

Otvorena, poštena, rasprava o ,,linijama razgraničenja“ između profesionalizma u medijima i odgovornog odnosa prema interesima države (ne vlasti), takođe, jedna je od tema koja odavno traži da bude stavljena na dnevni red. Da o njoj promišljaju novinari sami, ili, još bolje, novinari i političari zajedno. Da se obostrano nađe mjera profesionalizma i ,,patriotizma“. Novinarska udruženja bi morala da otvaraju rasprave i o tome šta su, i ko su, ,,nezavisni“, a ko ,,zavisni“ mediji, šta je ,,zavisnost“, šta ,,nezavisnost“, o medijskom profiterstvu, o ,,gazdinstvu“ u samim medijskim kućama, naravno, i o pojavama ,,porobljavanja“ novinara, nepoštovanju prava iz radnog odnosa, o progonu sindikata u medijima, o političko-medijskim spregama i dilovima, o klanovskom djelovanju među samim medijima, o mnogo čemu.

Tek kada se otvore debate i o tim pitanjima, kada mediji, novinari, počnu sa više odgovornosti da sami govore o svom radu, onda će biti uvjerljivija i njihova stalna priča o nedovoljnoj slobodi, o ,,nasilju nad medijima“, o ugroženosti medijskih sloboda, što se, nažalost, nerijetko podstiče i nekritičkim, pa i netačnim ocjenama sa evropskih adresa o statusu medija u Crnoj Gori. A to je posebna priča u vezi sa novinarstvom kod nas.

Jedno od važnijih savremenih pitanja je takozvano istraživačko novinarstvo. Takva potreba u žurnalističkoj profesiji, zaista, postoji. To je nešto čemu treba težiti, mada to ponekad može da znači zanemarivanje svakodnevnog novinarskog rada po profesionalnim standardima, potrebe da se i u pisanju ,,malih vijesti“ bude pomalo ,,istraživač“, da se poštuje etika, da se ukazuje na društvene probleme, ali i na ono što je dobro. Takođe, može da bude i zaklon za promovisanje nekih drugih interesa, mimo profesionalnih. Ne treba zanemarivati neke istraživačke napore u novinarskoj profesiji, mada se time ne mogu označavati ,,dojavne“ informacije, insajderskog karaktera. Pravo istraživačko novinarstvo podrazumijeva i nešto drugačije profesionalne alatke i metode pribavljanja informacija. Ono je, stoga, i dosta skupo i pitanje je da li naše redakcije imaju sredstva da to i praktikuju.

Samo loše vijesti

Mnogo je danas ,,loših vijesti“. Ponekad se stiče utisak i da vijest nije vijest ako nije loša. Doduše, mnogo je lošeg u stvarnosti, u savremenom svijetu - epidemija virusa, krize tranzicije, posljedice privatizacije, nezaposlenost, klimatske promjene, bolesti, saobraćajne nesreće… Televizijski dnevnici su postali gotovo stresni. Ima li išta lijepo u današnjem svijetu? Mediji, svakako, ne mogu ,,kriti“ ono što je loše, ne mogu uljepšavati stvarnost. Ipak, postavlja se pitanje, ne samo kod nas, na nacionalnom, nego na globalnom planu, kakva je uloga medija, ili, kakva bi trebalo da bude. Ovo može da liči na ,,filozofiranje“, ali , u svakom slučaju, potrebna je neka vrsta ,,balansa“ u ponudi ,,loših“ i ,,dobrih“ vijesti. O tome bi valjalo da više raspravljaju novinarska samoregulatorna tijela, savjeti u javnim servisima.

Nova vlast i mediji

I u Crnoj Gori se moramo navikavati na nešto što je u zapadnom svijetu činjenica, neka blaga, ne baš lako vidljiva, podjela medija na provladine i one druge. Kako biti profesionalan, a ,,slijediti“ vladinu politiku? Sadašnja situacija u Crnoj Gori je specifična. Postoji tendencija, čak, vrlo jasni pokazatelji, da će dojučerašnji ,,provladini“ mediji postati opozicioni i preko mjere, a da će se donedavni opozicioni mediji pretvoriti u izričite vladine glasnogovornike. Nova vlast bi morala biti mnogo fleksibilnija, tolerantnija, da prve ne progoni, a bilo je najava da će neki biti i ukinuti, a da od drugih ne prihvata neprofesionalne izlive odanosti.

Mediji kod nas, takođe, moraju biti mnogo kritičkiji, senzibilniji, u vezi sa procesom evropskih integracija. Tim prije, jer nam se ulazak u Evropsku uniju, u posljednje vrijeme, više blokira, nego što nam je, u tom smislu, perspektiva izvjesnija. Novinari moraju stalno, kritički, profesionalno, dosljedno, patriotski, ako hoćete, postav ljati pitanja –kako idemo u Evropu, šta sve ,,trpamo“ u ,,proces evropskih integracija“, koji su nam, i da li su nam, potrebni svi ,,evropski standardi“. Uostalom, šta je ,,evropski standard“?

Naši mediji, takođe, trebalo bi da se više otvore prema zemljama u okruženju, prema susjedima. Naravno, i njihovi mediji bi morali da se otvore prema Crnoj Gori. Iz nekih zemalja, doduše, njihovi mediji su i previše „otvoreni“ prema Crnoj Gori, ali sa podrivačkim namjerama. Za Crnu Goru je najvažnije, najkarakterističnije, pitanje „medijskih odnosa“ sa Srbijom. Stanje u tom pogledu sada je veoma loše. I bez precizne dokumentacije, lako je zaključiti da su beogradski mediji, osim nekih novinskih agencija i pojedinih listova, takoreći, potpuno Crnu Goru poklopili negativnim publicitetom, informacijama kojima se otvoreno, drsko, negira svaka njena samobitnost.

Mediji u Crnoj Gori bi morali „odgovarati“ na takav odnos. Ne istom mjerom, već većim, raznovrsnijim publicitetom o prilikama i u Srbiji, i drugim susjednim zemljama, ali i frekventnijim osvrtima na pomenuti odnos, a pogotovu na otvorene atake na državnost Crne Gore i osporavanja njenog suvereniteta i identiteta. Potreban je u tom smislu izraženiji „patriotizam“ medija u Crnoj Gori, ojačana svijest da se štite državni i identitetski interesi.

Sve navedeno čini jubilejski kontekst novinarstva u Crnoj Gori. Upravo iznesene političke i medijske prilike, štaviše, svojom ozbiljnošću, težinom, moglo bi se reći, objektivno, i vremenski umanjuju, skraćuju naš jubilej, vraćaju nas mnogo unazad. U nekom smislu, kao da se vraćamo na vrijeme pokretanja i izlaženja ,,Crnogorca“ i ,,Glasa Crnogorca“.

List ,,Crnogorac“ je u svom prvom broju pisao da je ,,crnogorski narod svojijem junaštvom i neobičnijem požrtvovanjem za slobodu čuven i proslavljen u cijelome svijetu“.

,,Besprimjerna borba njegova za zlatnu nezavisnost golijeh stijena svojijeh, bješe do sada jedini način kojim se on dao čuti među braćom svojom i u tuđini. ZAUZET SKORO NEPREKIDNIM VOJEVANJEM PROTIVU NEPRIJATELJA SVOJE NEZAVISNOSTI I PRITIJEŠNJEN SIROMAŠTVOM, NE MOGAŠE SE PRIHVATITI ONIJEH SREDSTAVA KOJA OTVARAJU PUT SVOJEMU I STRANOME SVIJETU, DA GA UISTINU POZNAJU I KOJA PODIŽU U ZEMLJI OPŠTE BLAGOSTANJE… DA BI, DAKLE, STVORILI PRILIKU DA BOLJE POZNA CRNU GORU I STRANI SVIJET, KOJI ČESTO GRUBE NEISTINE DONOSI I NJOJ, A I NAŠEMU SVIJETU, IZLAZIĆE OD NOVOG LJETA, NA CETINJU NOV I PRVI LIST ZA POLITIKU I KNJIŽEVNOST, POD NAZIVOM ,,C R N O G O R A C“.

Tako je počelo prije vijek i po. Suštinski, bez obzira na razvijenu medijsku infrastrukturu, na nove medijske tehnologije, u mnogo čemu, nijesmo li i danas na tom zadatku – da sačuvamo Crnu Goru, njenu državnost i nezavisnost, da se suprotstavimo ,,grubim neistinama“, da očuvamo naš identitet, pa, takođe ugroženo, i sopstveno nacionalno ime. 



Povezani članci...

2 Komentara

dnBYNmO Postavljeno 31-07-2023 04:43:14

levitra 10 mg bayer precio The exon organization for exon 6 deletion ex6del mutant SGCG transcripts is shown in the lower schematic

Odgovori ⇾

Fruinly Postavljeno 13-05-2023 21:32:26

generic cialis online europe Carbamazepine CBZ Major interaction reduced levels and efficacy of carbamazepine

Odgovori ⇾

Ostavite komentar

• Redakcija zadržava puno pravo izbora komentara koji će biti objavljeni. • Komentari koji sadrže psovke, uvrede, prijetnje i govor mržnje na nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj osnovi, kao i netolerancija svake vrste neće biti objavljeni. • Prilikom pisanje komentara vodite računa o pravopisnim i gramatičkim pravilima. • Nije dozvoljeno pisanje komentara isključivo velikim slovima niti promovisanje drugih sajtova putem linkova. • Komentari u kojima nam skrećete na slovne, tehničke i druge propuste u tekstovima, neće biti objavljeni, ali ih možete uputiti redakciji na kontakt stranici portala. • Komentare i sugestije u vezi sa uređivačkom politikom ne objavljujemo, kao i komentare koji sadrže optužbe protiv drugih osoba. • Objavljeni komentari predstavljaju privatno mišljenje autora komentara, i nisu stavovi redakcije portala. • Nijesu dozvoljeni komentari koji vrijedjaju dostojanstvo Crne Gore,nacionalnu ,rodnu i vjersku ravnopravnost ili podstice mrznja prema LGBT poulaciji.