Piše: Blažo Sredanović

Kad neka srpska manjina u balkanskim državama zavapi, po već utvrdjenom planu, za bratskom pomoći, jer im je navodno ugrožen identitet, pa čak i sama egzistencija, sve to odmah nadje odjeka u Srbiji, dje dežurna intelektualna "elita" spremno čeka da im odmah priskoči u pomoć, u okviru državne dnevne propagande o ugroženosti srpstva.

Tako se nedavno oglasio Aleksandar Raković, istoričar, propovjednik i perjanica neke vrste velikosrpske internacionale, nazvane "srpski svet" A sve je to samo reciklaža već dobro poznatih i istrošenih ideja i planova na Balkanu. Paradigma im je ponižavanje, mržnja i preziranje već afirmisanih vrijednosti svih drugih naroda u okruženju. Napalio se da u ime beogradske čaršije bude sudionik svega i svačega, snagom svoje intelektualne i moralne atrofije. Po njemu Ustav Srbije, a ne Crne Gore, odredjuje što je srpskoj manjini dozvoljeno da radi i kako da se ponaša u Crnoj Gori! A još je mirom u Vestfaliji prije četiri vijeka ustanovljeno da suverene države teba da se suzdrže od miješanja u unutrašnje stvari jedna drugoj, što je danas okosnica principa Ujedinjenih nacija. 

Istorija koju Raković piše i izlaze nije faktografska, sa opisom onoga što se desilo, već programirana propaganda sa ciljem da otvara velika vrata za nasrtaj svetosavskog identiteta, čim se za to ukaže prilika, a koji ni njima samima nije jasan, jer je produkt mitomanije pripadnika nebeskog naroda. Tako su se za vrijeme Miloševića upućivali tenkovi i artiljerija preko Savskog mosta, pred kojima je bacano cvijeće, ratnim zločincima Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću, kako bi mogli da malkice poprave identitet Srbima u Bosni. Rušenje gradova i ubijanje što vise muslimana imalo je za cilj da kod sljedećeg popisa tamošnji Srbi postanu vecina u Bosni. Istovremeno su izmisljane sve moguce lazi da bi se svijet ubijedio kako Srbija nije u ratu i nema nista sa prolivanjem krvi u susjednim drzavama. 

Tako i danas tvrde da Srbija nije umiješana niti je uticala na nedavno održane izbore u Crnoj Gori, što im ponizno povladjuje nas budući jado-crnogorski predsjednik Zdravke Krivokapić. U svemu tome je Raković, taj "baby faced" mali Gebels, a veliki strateg svetosavskog džihadizma, prepoznao priliku da krene u ništa manje nego obnovu srpske državnosti Crne Gore. Ovo me neodoljivo podsjeća na navodnu izjavu Koče Popovića, tog umnog Srbina, da su bašibozluk, bagra i brabonjci ustali da obnove Dušanovo carstvo. Ovakve smo brojne osmanlijske, a i nacističke pohode i nasrtaje doživljavali i u prošlosti, a zna se kakav im je bio kraj! Marks je pisao: narod koji pokušava da podjarmi druge narode kuje svoje vlastite okove! 

Cijenjenom istoričaru Rakoviću sada bih skrenuo pažnju na nekoliko neumoljivih i neoborivih činjenica da ih razmotri kad proizvoljno tvrdi da su Srbi i Crnogorci u svemu i svačemu isti, možda bi mu pomoglo da razbistri maglu u glavi: U Crnoj Gori se kaže ne sudio ti rob. A vi jeste bili pet stotina godina robovi pod osmanlijskom čizmom, od čega uzaludno pokušavate da se otarasite. Srpski kmet je svojevremeno morao da puzi pred turskim spahijom i da mu voza opanke po avliji dok se ovaj odmara u hladovini! A po feudalnom pravu prve bračne noći svaku vam je prababu i čukunbabu Turčin izvolio oblezati, dok se kod naših nije smio ni primaći. Vas su predvodili nepismeni svinjarski trgovci, a nas pjesnici i duhovnici, koje smo sahranjivali u manastrima podignutim od Crnogoraca, a koje danas hoćete da nam ukradete. Naše se biće kalilo u neprestanim borbama sa osvajačem i svoju smo istoriju pisali jataganom kidajući glave osmanlijskim silnicima, čime smo se proslavili u svijetu, a vi ste vašu istoriju pisali sjekirom, kidajući glave jedan drugom i trčeći s njom u Stanbol da se dodvorite Sultanu. To vam treba ne jednom ponoviti. Pjesma kaže: "Pogled mi je tup od grize, a kud prodje vene trava, oči svoje ne podiže s torbe dje je mrtva glava". Tako je pjesnik vidio kuma Vujicu, pošto je ovaj otsjekao glavu Karadjordju na spavanju, pa kako možemo biti isto?

Prvi srpski Ustav iz 1830. godine zvani hatišerif dobili ste jedino kad se na to riješio i kad vam ga je odobrio turski Sultan. On vam je tada priznao i pravo na vjeroispovijest, a Milošu Obrenoviću zvanje kneza, ali pod uslovom da knez plaća carskoj blagajni sto hiljada groša! Crnogorsk narod je vjekovima slobodnom voljom birao svoje glavare na opštim zborovima, bez ičijeg odobrenja, a isto su tako crnogorski zakonici pisani i usvajani od naroda bez ičijeg aminovanja. Tako smo ostvarili vjekovno pravo na svoju slobodu, svoju nezavisnost i svoju kulturu kroz naša bratsva i plemena, a takva struktura organizacije društva nikad nije postojala u Srbiji, pa kako možemo biti isto, moj dobri Rakoviću?!

Vi imate nezasitu žedj za prisvajanjem tudjih teritorrija, a isto tako i vrlina i dostignuća drugih naroda, kao kompenzaciju za dugovječno ponizno robovanje, čiji su se ožiljci duboko usadili u vašu dušu. Nemate hrabrosti da to ropstvo sebi priznate, kao što ne priznajete ni užasan zločin i sramotu genocida u Srebrnici. Sve to pripisujete "mrziteljima" Srba, koji eto samo šire crnu legendu o nebeskom narodu. Upregli ste se svim silama da sakrijete prošlost da bi održali laži i mitove o sebi, kao antipod za realna zbivanja, pa ste izgubili moralni i svaki drugi kompas. Ne znate dje ćete i kako ćete, sem kad snujete o zlu drugome u čemu ste nenadmašni. Nijednu vašu sramotu i poraz nijeste izostavili, a da je nijeste proslavili i o njima pjevali pjesme, pa čak i o genocidu u Srebrnici, pa kako možemo biti isto? 

Namećete se svijetu nekakvim izmišljenim istorijskim trajanjem i veličinom svetosavlja, koje nije niti može biti nikakva religija već "exceptionalism" nebeskog naroda, što degradira istinsko pravoslavlje. Nikako da se identifikujete sa srpskim seljakom, kojeg crnogorski književnik Lalić od milja naziva moj Gegula, jer je on srž Srbije, vrijedan poštovanja, a ne vi koji ste ga toliko puta u istoriji gurnuli u avanture da gine za neke vaše sulude megalomanske ciljeve i špekulantsku kombinatoriku beogradske čaršije. Bavili ste se levantinskim intrigama i prevarama Nikole Pašića, za kojeg ste govorili: Baja prevari svakoga. A kad je došlo stani pani 1916.godine pobjegli ste iz zemlje. Čitava privilegovana aristokratija, kralj, kompletna vojska i administracija, zajedno sa parama i zlatom i sve što se moglo ponijeti, sklonili ste se u sigurnost "tamo daleko gde cveta limun žut",a narod prepustili na milost osvajaču. Film Ratka Djurovića "Zle Pare" prikazuje paniku vašeg bježanja iz zemlje, kada ste pare ostavljali po pećinama u okolini Nikšića. To je bio patriotizam prema vašem vlastitom narodu.

Treba vas upitati kuda su se djele pare od reparacija iz Prvog svjetskog rata, koje su saveznici namijenili crnogorskom narodu i vojsci, koja vam je čuvala ostupnicu na Mojkovcu? No, umjesto reparacija stigla je depeša djenerala Mišića srpskoj vojsci u Crnoj Gori: "na OKUPIRANOJ teritoriji sprovedite moja naredjenja". Ako smo isti narod kako tvrdite kako onda može teritorija istog naroda biti okupirana? A kako se ponašala srpska okupaciona vojska vidi se iz knjige" Iz Krvavog Albuma Karadjordjevića". Pitam se kad ćete već jednon naučiti da se stidite. 

Prisvajate sve i svakoga, što je postalo predmet ismijavanja. Kad je jedan velikosrpski patriota vidio tipove novih mercedesa na izložbi u Beogradu, priča kaže da je zorno saopštio: Srbin izmislio-Švaba napravio! Prisvojili ste Teslu i Iva Andrića, a hoćete i Njegoša da nam ukradete. A Njegoš nikad nije stupio na tlo Srbije, a kad je umro njegovu ste smrt objavili tek poslije sedamnaest dana i to jedino da je umro vladika crnogorski, a nema niti jedne riječi da je bio pjesnik, a danas vam postade "najveći srpski pesnik"! Kako to da za takvu vašu nacionalnu veličinu nijeste znali da je to čak ni kad je umro? Isidora Sekulić u svojoj knjizi o Njegošu kaže: "Njegoš je svojim delom opasao više nego celo srpsko stvaralaštvo zajedno" pa da ga vi sad ostavite Crnogorcima bilo bi suprotno svim kradjama i falsifikatima vaše istorije i SPC. A jedino u slobodnom i slobodoumnom narodu mogao se pojaviti onakav pjesnik. "Soko neće žabu iz lužine/ soko traži nebo i visine". 

Do nedavno vama su literarni junaci bili bogate age i begovi, sa njihovim sevdahom i ljubavnim jadima, kao Mitke u Koštani Bore Stankovića, koja se nije skidala sa repertoara beogradskog pozorišta desetinama godina poslije Drugog svjetskog rata. Pusto tursko još vam odjekuje u glavama i vašarištima u unutrašnjosti Srbije. A u Crnoj Gori bilo je uzaludno imati i najveće bogastvo, ako si sablju nosio žednu o pojasu i nijesi učestvovao tamo dje se megdani dijele. Ranjenike se kod nas dočekivalo sa: "sretne vam rane, Crnogorci! Boj se onog ko je viko/ bez golema mrijeti jada", pa kako možemo biti isto.

Lako vam je bilo za vrijeme Miloševića, kad je srpska Vlada ugrabila kontrolu nad Jugoslovnskom narodnom armjom, koju je stvorio Tito, čiji su vojni potencijali predati u ruke zločincu djeneralu Mladiću da ubija i proćeruje nevini i bespomoćni narod. Sad se pravite kao da ne znate zbog čega ste bombardovani od NATO-a, ali poslije svega ipak potajno priželjkujete da se približite onome koji vas je klepnuo zbog vašeg ubijanja mirnih susjeda.

U planovima Aleksandra Rakovića "novog viteškog ujedinitelja" i njegovoj zapaljivoj retorici, već se nazire nova krvava mapa Zapadnog Balkana. No, ako se velikosrbi danas drznu da ponove istu sramotnu rabotu kao prije trideset godina, varaju se da će se iz svega toga izvući netaknuti i držati po strani, kao što se to desilo pod Miloševićem. Brzo bi se stvorilo stanje kakvo je do nedavno bilo u Sjevernoj Irskoj, a Beograd bi postao drugi Belfast!