Škrinja

RIJEKA CRNOJEVIĆA MOJA I NAŠA (9)

Jul 25, 2020 5 Komentara

(15 riječi)

Piše: Milorad Minjo Ražnatović

 

MAGIČNA UNUTRAŠNJOST POŠTE

Svaki memorijski, pa čak i onaj stvarni susret sa Rijekom, oživljava slike iz moga đetinjstva, ne dozvoljavajući da sumornost sadašnjosti zatamni sjaj prošlosti. Vrlo često se ponovo „zateknem“ u već davno proživljenim prizorima i situacijama, u kojima, kao na filmskom platnu promiču kadrovi nekadašnjeg života. U njima svoje mjesto nalazi i gornja džada, uska uličica kojom su se u vrijeme poplavljene pjace s mukom provlačila prevozna sredstva, đe sam sa ocem, majkom, braćom i sestrom započeo svoj riječki život. U njoj smo kao đeca  „presrijetali“ veće kamione, prikoličare i šlepere, koji su miljeli, „olakšavajući“ ih za par gumenih traka, koje su pričvršćivale kamionsku ceradu za karoseriju, upotrebljavajući ih za pravljenje praćki. Pravi srećnik je bio onaj koji bi „nabasao“ na traku od avionske gume jer je ona bila na „najvećoj cijeni“ zbog svoje rastegljivosti i dugotrajnosti. Sredinom šezdesetih godina, kuća u kojoj smo stanovali i njih još nekoliko u istom redu je, zbog proširenja i asfaltiranja džade, te normalnog odvijanja saobraćaja u oba smjera, srušena, a mi preselili u novu stambenu zgradu, izgrađenu krajem pedesetih godina, đe su stanovi bili  mnogo  luksuzniji i uslovniji za život. (Kasnije su, zbog izgradnje novih stambenih zgrada, u gornjem redu - iznad Sokata, stradale  i neke kuće izuzetne arhitektonske vrijednosti, na kojima se prepoznavao uticaj gradnje otomanske arhitekture, među kojima i kultni Podrum. Sa njima nije nestajala samo stara autentična arhitektura,   već su  zaboravu predavane pripovijesti koje su dio njihovog događanja i zamirao karakterističan duh gradića u njima stvaran)

Ovi „putujući“ kadrovi ožive śećanja na: kupališta i plaže - ispod Starog mosta, Ulov, Đevojački vir, i posebno Ploče, Vruće krše i Klisurić, đe su  se ljeti, pored pokazivanja plivačkih vještina, nadmetanja u skokovima, ili ronjenju, omamljeni nabujalim ośećanjima i mladalačkom "uzburkanom krvlju“, izazvanim ljetnjim „mirisima“ i vrelinama, te golišavim mladalačkim tijelima, budile momačko đevojačke simpatije i započinjani prvi prisniji, topliji i intimniji kontakti među njima, iz kojih su se prve ljubavi i poljupci rađali i u jedno ih spajali;  kraljev Dvor, koji je u tim mojim riječkim danima, iako bez državne zaštite - sa prostranim terasama i širokim stepenicama koje su se spuštale u fabrički krug Ribare, do vitke i neobično visoke, poput najvisočije sevlije (čempresa), „majske ruže“ (magnolije), kako smo je mi Riječani zvali, sa velikim, predivnim bijelim cvjetovima, oblika ruže -  još uvijek imao nešto od tog kraljevskog raskoša, jer su ga od urušavanja čuvale porodice koje su u njemu stanovale;  bijeli bagremov cvijet, čije je stablo bilo rasprostranjeno na cijelu okolinu, i njegov opojni miris od kojeg je, u vrijeme cvjetanja,  Rijeka mirisala, donoseći sa sobom neku novu proljećnu vedrinu, nježnost i toplinu; bioskop u kojem sam se prvi put sreo sa „pokretnim slikama“ i  umjetnicima kojima „daske život znače“; sparne ljetnje večeri provedene na riječkim trotoarima (najčešće ispred zgrade u kojoj je bile smještene apoteka i  pekara sa ložištem na drva, koju su tradicionalno, do zatvaranja, držali vrsni majstori - Goranci, proizvodeći jedan od najkvalitetnijih hljebova u Crnoj Gori, čijem ukusu nijesu mogli odoljeti ni autobuski ni putnici putničkih automobila, na proputovanju kroz Rijeku)  i hotelskoj terasi uz zvuke gitare i ondašnje hitove zabavne muzike koju su interpretirali moji nešto stariji drugovi – gitarski duo Maka i Momo, članovi riječke muzičke grupe Obod[1], koja je dala veliki doprinos „prodoru“ i popularizaciji pop-rok muzike i presudno uticala da je tadašnje mlade generacije prihvate kao pravu muzičku i umjetničku vrijednost, da sa njom rastu i da im ona obogaćuje mlade živote.

Pošta, jedna od prvih u Crnoj Gori, zauzima posebno mjesto u mojim śećanjima i emocijama. Smještena na lijevoj obali rijeke u sredini niza kamenih kuća koje se, „naslonjene“ jedna na drugu i na Stari most, spuštaju  nizvodno od njega, predstavljaju jedinstvenu arhitektonsku cjelinu. Izrastanje njihovih temelja iz riječnog dna podśeća na venecijansku arhitekturu, pa je zbog toga i zbog zimskih poplava riječke pjace, kao i  prizemlja stmbenih objekata podignutih uz nju,  u žargonu zovu i Mala Venecija.

Službovanje oca u Pošti omogućilo mi je da kao dijete „dodirnem“ njenu „magičnu unutrašnjost“. Ta unutrašnjost se sastojala od jedne velike kancelarije u kojoj su radili otac i upravnik, koju je po sredini, do pola njene širine,  prekidala uska čekaonica namijenjena za građane, sa dva šaltera, jedan naspram drugog (očev i upravnikov). Ova kancelarija je, sa južne strane, bila povezana sa upola manjom prostorijom,  u kojoj bi,  kada nijesu imali terenske zadatke, boravili poštanski dostavljači, a u njoj se nalazila i telefonska govornica namijenjena građanima. U nastavku ove prostorije, iznad same rijeke, je bio drveni balkon i još jedna prostroja za montere, a na spratu stan u kojem je živio upravnik sa porodicom. U  upravnikovom dijelu kancelarije nalazila se teška metalna kasa, kojom je on rukovao, đe je, do podizanja, čuvan novac od penzija, kao i druge vrijedonosne pošiljke, a u  očevom dijelu ogromna drvena polica sa desetinama malih kvadratnih pregrada u kojima su raspoređivane poštanske pošiljke za sela Riječke nahije; ovalna, rešetasta, limena „posuda“, pričvršćena za drvene nogare i stranice koje su povezivale nogare, nalik kvadratnom stolu, namijenjena za pražnjenje poštanskih vreća prepunih raznih pošiljki, dopremanih, jedno vrijeme posebnim poštanskim autobusom, a potom redovnom autobuskom linijom Cetinje – Podgorica i obratno; prostrani radni sto ispod šalterskog otvora; stara induktorska telefonska centrala (pretpostavljamo još iz vremena Kraljevine Crne Gore, jer tehnologija izrade datira iz tog perioda), pričvršćena na zid iznad očevog radnog stola, visine nekih pedesetak santimetara, iz čijeg gornjeg dijela je izlazilo desetak ptt gajtana  na krajevima sjedinjenih sa pet – šest santimetara dugačkim oblim metalnim šiftovima (utikačima), koji su visili niz centralu, gotovo do njenog „dna“, a bili su namijenjeni za uspostavljanje veze na način što su uticani u kućišta  centrale, putem koje je ovaj gradić u svakom trenutku imao komunikaciju sa ostalim dijelom svijeta (postojale su tri direktne međugradske linije sa Titogradom, Cetinjem i Virpazarom, dok su sa ostalim linijama bile povezane: poštanska telefonska govornica; riječka opština - do ukidanja; laokalne ustanove i preduzeća). Za tu centralu i oca, koji je sam, od zapošljenja do penzionisanja (bez ijednog minuta zakašnjenja i dana odsustvovanja), radio na njoj, vezane su i brojne istinite anegdote. Jednom prilikom direktor Preduzeća „Galeb“, kojem je bilo śedište u selu Lipovik, udaljenom kilometar od Rijeke prema Virpazaru,  tražio je da mu otac uspostavi vezu sa rukovodiocem na Ulovu (radna jedinica  Fabrike za preradu ribe „Ribarstvo“). Inače Ulov se nalazi na drugoj obali rijeke dijagonalno prema varošici, udaljen nekih dvjesta - trista metara od „Galeba“. Kako je, zbog loših linija, uspostavljanje veze potrajalo ovaj je postao nestrpljiv i u jednom trenutku uzviknuo:

- Boro, oće li ta veza više, žuri mi se?!

- A otac će na to smireno:

           - Ti direktore, ako ti je toliko hitanje, izađi na tu pontu (oštra krivina prije samog dolaska do Preduzeća iz pravca Rijeke), iskoristi taj tvoj prodoran  glas, pa ga zovi.

          Jedna anegdota je vezana i za mene. S obzirom da je otac, pored  rada na centrali obavljao i druge poštanske poslove,  i da je induktor na njoj trebalo okrećati bezbroj puta kako bi se uspostavila veza sa Titogradom ili Cetinjem,  odakle je „prosljeđivan poziv“ primaocu poziva, otac je istovremeno mogao obavljati i druge poslove vezane za usluživanje stranaka, ili raspoređivanje poštanskih pošiljki, što je najčešće i radio, povremeno okrećući induktor i uzvikujući „alo“ i ime grada koji poziva, kako bi se uvjerio da li se neko otuda javlja. To „verglanje“ je znalo potrajati po pola sata i više, a nekad je bilo i bezuspješno.  Kako je  pošta bila uz samu džadu, kojom smo u zimskom periodu, kad bi Osredak i pjaca poplavili, jedino mogli proći do „zimskih“ fudbalskih terena od kojih je jedan bio  na raskrsnici između Fabrike ribe i spomenika poginulim rodoljubima iz Riječke nahije u Drugom svjetskom ratu, drugi - Mali potok, nekih dvjesta metara dalje na putu prema Virpazaru, a treći, koji smo manje koristili, na vrh brda Jovanov brijeg - iznad Novog mosta, ocu ništa nije moglo promaći, jer mu je radni sto bio pored samog prozora koji je često bio otvoren. Njegovi poslovi su bili takve prirode da je njihovo obavljanje, veoma često, zahtijevalo stojeći položaj, posebno kada je pokušavao uspostaviti vezu okrećući induktor, što mu je omogućavalo  još bolju poziciju u posmatranju vanjskih dešavanja. Kako bih izbjegao mogućnost da me vidi i eventualno vrati kući da učim, jer je znao da sam poslije časova, praktično sa vrata ostavljao tašnu sa knjigama, uzimao fetu hljeba  sa komadom sira, parčetom salame...,  ili sa namazom marmelade, masti i šećera  ..., da bih jeo usput do fudbalskog igrališta,  gotovo uvijek sam se provlačio ispod njegovog prozora. No, toga dana, kada je nastala anegdota, bio sam nepažljiv. Zapričavši se sa drugovima nijesam ni pomislio na tu mogućnost. I ona se desila. U trenutku kada je otac okretao induktor centrale, pokušavajući  da uspostavi vezu, i bezbroj puta ponavljajući „alo, alo, alo ... Titograde“, naišao sam ja. Ugledavši me kroz prozor, nadovezuje se na bezuspješne pozive i prijetećim tonom mi kaže: „idi kući i uzmi knjigu Milorade!“. Tako je u šeretskoj interpretaciji Riječana nastala anegdota „Alo Titograde, uzmi knjigu Milorade!“, koje se i danas priśete pojedini od tadašnjih stanovnika Rijeke, pa čak i neki  Cetinjani  i Podgoričani do kojih je ona, na moje iznenađenje došla,  šaljivo me podśećajući  na nju. Inače, centrala je sedamdesetih godina osavremenjena ugradnjom brojčanika, tako da se direktnim biranjem mogla uspostaviti veza sa bilo kojim korisnikom poštanskog broja, ne samo u Crnoj Gori, već i u tadašnjoj Jugoslaviji i šire, što je ocu izuzetno olakšalo posao, a građanima ušteđelo vrijeme dugog čekanja na uspostavljanju veze. Nažalost, tadašnja zgrada pošte danas zjapi kao ruina, jer je, početkom osamdesetih godina prošlog vijeka, izgradnjom stambene zgrade na mjesto nekadašnjeg Podruma, ona preseljena u prizemlju te zgrade, prostoru koji je namjenski rađen za nju. A mogla se ( i još uvijek može), sa nevelikim ulaganjima, pretvoriti u reprezentativni poštanski muzej, koji bi budio pažnju domaćih i stranih turista.

 

                (Nastaviće se)