Crnogorski svijet
Jasno je da je svaki dan vladavine sadašnje vlasti zlo za Crnu Goru i gubitak vremena na njenom putu ka normalnosti. Ali bez šire svijesti građana Crne Gore da je to tako, teško da su promjene moguće
Valjda smo svi saglasni da se vlast može mijenjati samo na izborima. Podrazumijeva se na fer i demokratskim izborima. Razmišljanja da se situacija u Crnoj Gori može promijeniti opštim otporom, blokadama države, da sve stane, ne čine se realnim. Crna Gora je skoro imala izbore i glasala je kako je glasala. Ukoliko se raspoloženje u biračkom tijelu očigledno promijeni, onda su mogući vaninstitucionalni pritisci da se organizuju vanredni izbori na kojima će se valorizovati ta promijenjena volja.
Dok toga nema uzaludni su i besplodni pozivi na radikalne metode protiv apsolutno anticrnogorske i štetočinske vlasti.
Ovo sve je bitno kazati zbog svih onih koji su nezadovoljni efektima skorašnjih protesta i koji traže radikalni pristup u borbi protiv postojeće vlasti. Nema sumnje da postoji mnogo razloga zašto sadašnju vlast treba obarati, kao retrogradnu, antievropsku, velikosrpsku, prorusku, koja ugrožava građanski karakter države i njen vjekovni identitet.
Jasno je da je svaki dan vladavine sadašnje vlasti zlo za Crnu Goru i gubitak vremena na njenom putu ka normalnosti. Ali bez šire svijesti građana Crne Gore da je to tako, teško da su promjene moguće.
Nema Crnogoraca, nema podjela
Nije uputno često poređenje sa prosrpskim otporom i nasilnim demonstracijama u vrijeme vlasti koalicija oko DPS-a prije 2020. godine i samoptuživati se zbog toga što „nijesmo kao oni“. Stvari treba gledati na objektivan način i svoju borbu za Crnu Goru, njen identitet i građanski karakter pripodobiti sopstvenim mogućnostima.
Crnogorci nemaju crnogorsku državu van Crne Gore, sa mnogo većim resursima od Crne Gore, materijalnim, logističkim, kao što su to imale i kao što to imaju prosrpske snage u Crnoj Gori. Kad se tome doda snaga SPC, institucije koja ima najbolju organizovanost i infrastrukturu od svih subjekata u Crnoj Gori, sa filijalama do zadnje vukoje... u Crnoj Gori i kadrovima kojima je posrbljavanje Crne Gore primarna dužnost, dok je religija samo uzgredni posao, stvari stoje još neuporedivije.
Da Crnogorci imaju tako organizovanu crkvu kao što je SPC u Crnoj Gori i da je situacija obrnuta, broj Srba bi u Crnoj Gori bio objektivan i ne bi prelazio jednocifreni procenat. Samim time Crna Gora bi odavno bila đe joj mjesto i ne bi se zamlaćivala (Oprem) ,,Open Balkanom“ i sličnim marifetlucima iz velikosrpske kuhinje.
Ne treba biti posebno pametan pa viđeti da je u Crnoj Gori već tri godine na udaru crnogorski identitet, sa idejom „nacionalnog pomirenja“ kojim bi se Crna Gora uredila po zamisli Joanikija Mićovića, koji Crnogorce poistovjećuje sa ustaštvom, Andrije, predśednika parlamenta, Mandića, beogradskih kvaziistoričara Rakovića i drugih. Po čuvenoj maksimi, eliminišeš problem i nema problema. Nema Crnogoraca, nema podjela. Eto formule pomirenja.
Da ne bi nestali Crnogorci moraju organizovati svoj poseban svijet, koristeći sve moguće načine okupljanja i održavanja zajedništva, uključujući i preko društvenih mreža, proslave, obilježavanje crnogorskih istorijskih datuma i ličnosti... Umjesto obeshrabrivanja crnogorskih intelektualaca da se javno oglašavaju, proglašavajući ih jalovim, sa pozivima na nerealnu opštu pobunu, upravo treba podsticati na što veće njihovo prisustvo na dostupnim medijima. Crnogorci imaju respektabilne mlađe intelektualce koji imaju što da kažu.
Moraju se podsticati svi potencijali među crnogorskom populacijom i drugima koji su odani Crnoj Gori. Samo tako se može održavati taj nacionalni plamen i širiti među onima koji su zavedeni klerofašističkom i velikosrpskom propagandom i posebno među političkim voajerima, ili iznadsituašima, koji sa strane ravnodušno posmatraju kako im oduzimaju državu bez ispaljenog metka.
Dobar primjer je ono što radi FCJK sa Cetinja. Posebno je značajna organizacija međunarodnih skupova intelektualaca koji razumiju problem Crne Gore i Crnogoraca, poput skorašnjeg organizovanog skupa na Cetinju.
I, naravno, solidarnost! Bez umišljenih veličina, samodokazivanja, nadgornjavanja, pizme! Svi kao jedan. Ne moramo isto misliti, ali moramo isto raditi. Zajedno!
Razobličavanje obmana
Niče je pisao da sto godina izgovaranja laži čini da i časni ljudi povjeruju u te laži i postanu saučesnici u njihovom daljem prenošenju. Nema sumnje da je sva (veliko)srpska priča u Crnoj Gori satkana od laži, poluistina, mitova, grotesknih predanja, na ivici vica.
Prvorazredni je značaj da se te laži razobliče, da se argumentima, artefaktima, raskrinkaju svi pokušaji da istorija Crne Gore popunjava praznine u istorijskom trajanju drugih država i naroda, isključivo na osnovu vremenskog perioda u kojem su se u Evropi ujedinjavali narodi u veće zajednice iz ekonomskih i bezbjednosnih razloga, kada su i Crnogorci svoju bolju budućnost tražili u ujedinjenju pravoslavnog življa na prostoru Zapadnog Balkana.
Tako se atakovalo na nacionalnu svijet Crnogoraca od „Oni (Crnogorci) sami po sebi sačinjavaju osobiti i od svih drugih naroda u Evropi sasvim različni narod“ u Letopisu Matice srpske, (knjiga 2 i 7) 1825/6 godine, da bi u „Zapisima o Srbiji 1868-1869“ (strana 211) Srbi bjesomučno fantazirali „kako su Crnogorci srpskog porijekla“, kako piše Pavle Rovinski, čovjek koji je živio među Crnogorcima 27 godina.
Ilija Garašanin je tokom 1844. godine sačinio svoje Načertanije, „program spoljašnje i nacionalne politike Srbije“, imerijalistički velikosrpski program u kojem je o Crnogorcima napisao sljedeće: „Neka Srbija i u Crnoj Gori primer Rusije sleduje i neka dade vladiki pravilnu svakogodišnju potporu u novcu“, navodeći da ako to ne urade „Crnogorci bi onda rekli: Srbi nisu nama pomagali kad smo u nuždi bili, što je dokazateljstvo da nam nisu prijatelji, nego nas samo za sad upotrebiti žele“. Pišući o Crnogorcima kao o potencijalnim saveznicima, a ne kao o dijelu „svog naroda“.
Da bi par decenija kasnije poslao Milana Piroćanca, ministra vanjskih poslova Srbije, u Crnu Goru da ispita kakvo je raspoloženje među Crnogorcima da budu dio velike Srbije.
Piroćanac piše o Crnogorcima kao potkupljivim i na kraju svog izvještaja Garašaninu predlaže da „ne bi nepolitično bilo obrazovati jednu crnogorsku malu (misli se na mahalu) u Beogradu, i javiti svakom od glavnijih ljudi, da imaju ovde po jedan plac, na kome mogu kuću zidati, ali da ga ne mogu, dok se ne dosele prodati. Ovo bi bila jeftina politika, koja bi nam od polze bila“. Uz to preporučuje da se besplatno školuje u beogradskim školama i fakultetima omladina crnogorska kao dobar način da se u Crnoj Gori učvrste interesi Srbije.
Istorija je pokazala da je ta doktrina i bila obrazac koji je primjenjivan i koji se primjenjuje do današnjeg dana. Samo fale popisni obrasci u kojima se izjašnjavaju kao Srbi.
Jovan Cvijić, poznati srpski geograf, na najbolji način je definisao vjekovnu težnju Srbije da izađe na Jadransko more „...jer Srbija je bez toga opkoljena zemlja, a mi smo postali uhapšeni narod“, navodeći da „jedna misao i jedna volja ovladala je svim članovima srpskog naroda, da mu njegova državna teritorija dopre do morske obale i jadranskih pristaništa“. (Jovan Cvijić, Govori i članci, I, Beograd 1921, 208).
Pritisak na partije
Ovo je samo dio istina koje treba stalno objašnjavati građanima Crne Gore, pokušavati na naučni način pokazati da nacionalna svijest nije data za sva vremena, da se ona može mijenjati pod uticajem raznih faktora, posebno ako se organizovano utiče na nju u dužem vremenskom periodu. Na isti način kako su mnogi Crnogorci devedestih godina prošlog stoljeća, pod uticajem medijskih kampanja, spolja i iznutra, mijenjali svoj nacionalni identitet. A i ideološki. Doduše mnogi su, u skladu sa Piroćančevim riječima o potkupljivosti Crnogoraca, mijenjali svoj identitet iz čisto lukrativnih razloga.
Promjenom vlasti 2020. godine nanovo se stavlja na probu crnogorski identitet, kulturna i obrazovna politika. Stavljaju se u ruke najostrašćenijih anticrnogorskih i velikosrpskih protagonista, vode se kampanje da se popisnim manipulacijama poništi crnogorski identitet u Crnoj Gori, o budućnosti crnogorske države se odlučuje spolja preko marioneta u crnogorskoj vlasti.
Procrnogorski mediji, kritični prema sadašnjoj vlasti, nevladine organizacije sa istim otklonom prema nedemokratskoj vladavini, korupciji, nepotizmu, kriminalu nemaju finansijsku i političku podršku Zapada kao što su to imali opozicioni mediji i kritičke nevladine organizacije u vrijeme vlasti prije 2020. Danas, sramno predśednica EK Ursula fon der Lajen govori o volji naroda da četnički vojvoda bude na čelu parlamenta, iako su se svojski trudili da finansijski, svojim uticajem i kriminalizacijom Crne Gore utiču na promjenu „režima Mila Đukanovića“. Ona nudi Crnoj Gori regionalno tržište kao formulu za ekonomski prosperitet, iako je Crna Gora toliko otvorena za regionalno tržište da je potpuno uvozno zavisna, da uvozi cca 90 odsto prehrambenih proizvoda, većinom iz Srbije, da je time potpuno uništila svoju mnogo kvalitetniju domaću proizvodnju uvozom manje kvalitetnije, masovno proizvedene hrane. Dok su za njene proizvode zatvorena regionalna tržišta. Na isti način, ćerajući Crnu Goru na otvoreno medijsko tržište i prekogranične televizije, EU je pomogla da su danas sve televizije u Crnoj Gori, izuzev jedne, u rukama vlasnika iz Srbije. Ne treba smetnuti sa uma da su, zahvaljujući kolonijalnom odnosu prema Srbiji, kada su u pitanju mediji i obrazovanje do devedesetih godina prošlog stoljeća, mnogi Crnogorci naśeli na srpsku propagandu krajem prošlog stoljeća, promijenili svoje nacionalno biće i krenuli sa Srbima da na krvi stvaraju veliku Srbiju.
Fon der Lajen je pokazala da se u EU bave regionom Zapadnog Balkana na nivou stereotipa, ekonomskih fraza o većem tržištu i slično, bez udubljivanja u stvarne relacije među državama i narodima. Da li bi tako zahtijevali od Ukrajine da otvori svoj medijski prostor i prekogranične televizije sa Rusijom, da Putinova Rusija, koja negira ukrajinski identitet i svojata ukrajinsku teritoriju, kupuje televizije i štampu po Ukrajini? Ili da Ukrajina bude opet rusko tržište pričama o regionalnom trżištu?
Promjene se ne mogu ostvariti bez političkih predstavnika. Resantiman mnogih Crnogoraca prema DPS-u je luksuz na koji nemamo pravo. Kao ni prema bilo kojem drugom procrnogorskom, patriotskom političkom subjektu. Ono što je oportuno jeste pritisak na njih da budu mnogo aktivniji, pa i radikalniji u otporu onome što se događa u Crnoj Gori. Posebno da ne budu saučesnici i daju legitimitet daljem urušavanju države i njenom putu ka „srpskom svetu“. Od DPS-a, kao najjače političke stranke na tom polu, treba očekivati da oformi respektabilne ekipe stručnjaka koji će se dnevno baviti potezima vlasti i dekonstruisati njihovu pozadinu. Ako je moguće oformiti i najvažnija ministarstva „u sjenci“.
Takođe, urgentno tražiti od Ustavnog suda ocjenu ustavnosti tzv. Temeljnog ugovora sa SPC, ali i stav o formiranju većine koja je izglasala 42. vladu i usvojila promjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti, kao i mnoge druge nezakonite radnje.
Od DPS-a očekujemo da, pored čestih saopštenja, pokaže veću operativnost i djelotvornost u korišćenju svih pravnih i drugih mogućnosti, bilo da se radi o crnogorskim ili međunarodnim institucijama. Posebno se očekuje da se pitanje sakralnog nasljeđa istjera na čistac pred Ustavnim sudom ili, u slučaju njegove odluke pod pritiskom vjernika SPC, pred Sudom za ljudska prava u Strazburu. Kao organizovana politička snaga moraju imati sposobnost i volju za to. Slobodan Jovanović - Pobjeda
0 Komentara